Nije želio pasti u očima drugih žena pa ju je skrivao od svih

Prizor, gotovo idiličan: Mlada žena s voljenim muškarcem i gomilom djece pozira pred kamerom zajedničkog prijatelja. U pozadini svijetla alpska panorama, nebesko plavetnilo i pitomi bijeli oblaci, kao stvoreni za razglednice, kakve je, kažu, i muškarac na fotografiji nekoć oslikavao.

Zaveo je austrijskim šarmom

Žena se i sama bavi fotografijom i ako joj nešto ide, to je inscenacija. Rezultat? Obiteljska slika za obiteljski album, kakvih zacijelo ima napretek u vitrinama obiteljskih domova. Tek, nešto je drukčije s ovom priručnom idilom. Nju, naime, nijedan Nijemac ne treba da vidi, jer muškarac je Adolf Hitler, “voljeni vođa” i totalni asket, čija je nevjesta u najboljem slučaju “tisućljetno carstvo”, a mlada je žena njegova gotovo potpuno tajna ljubavnica Eva Braun, koju, osim u najintimnijem krugu, redovito titulira s gospođice i predstavlja kao prvu tajnicu, a djeca, djeca su ionako posuđena. Potemkinovo selo? Da, ali za koga?

Ponižavajuće čekanje

O odnosu najvećeg zločinca 20. stoljeća i njegove tajne družice, koja će ga, iako politički navodno sasvim nezainteresirana, na koncu more, koja je, kao što znamo, urodila Drugim svjetskim ratom, općim rasulom i pomorom milijuna nedužnih, nakon četrdesetak sati napokon sklopljenog braka pasjom odanošću slijediti u smrt, mnogo se spekuliralo, a da nedoumica te čudesne ljubavi ni danas nije ništa manja nego 1929., kad je šef njemačke nacističke stranke, predstavivši se pseudonimom “Herr Wolf”, u fotografskoj radnji svog osobnog fotografa Heinricha Hoffmanna u Münchenu upoznao ljubav svog života i zaveo je, kako će sama rado isticati, svojim austrijskim šarmom.

Je li ljubav za megalomanskog vizionara predstavljala nešto nepredviđeno programskim “Mein Kampfom”, pa se zato, osuđena na tajnost i skrovitost, za 23 godine mlađu ženu svela uglavnom na beskrajne sate, dane i tjedne ponižavajućeg čekanja u sjeni zločinačke državne politike i agresivnog ratovanja? Ili je njen ulog u tu nimalo ugodnu vezu doista bio “kompleks vjernosti”, o kojem psiholozi i povjesničari danas sve češće govore?

Rođena u minhenskoj učiteljskoj obitelji, Eva Braun (1912.-1945.) provela je nakon mature neko vrijeme u samostanskoj trgovačkoj školi u bavarskom Simbachu. Odmah preko puta, na austrijskoj strani rijeke Inn, nalazio se Braunau, gradić u kojem je 1889. rođen Adolf Hitler. Tri godine nakon upoznavanja kod Hoffmanna, koji će kasnije stasati u dvorskog fotografa Trećeg Reicha, Eva Braun postat će Hitlerova ljubavnica. Svoju vezu s Evom budući kancelar i diktator, čija se stranka NSDAP tada već uvelike pripremala za preuzimanje vlasti, koje će uslijediti godinu dana kasnije, skrivao je od samog početka od očiju javnosti. Po vlastitu priznanju, vjerovao je da ozakonjena veza šteti popularnosti muškarca, jer će pasti u očima žena i prestati biti njihov idol, što je potkrepljivao primjerima slavnih glumaca.

Svom možda jedinom osobnom prijatelju, arhitektu i kasnijem državnom ministru Albertu Speeru rekao je jednom zgodom da “su mnoge žene luduju za njim, jer je neženja”. Svjestan da i takva vrsta publiciteta pogoduje žuđenom populizmu, kupio je za Evu kućicu u jednom minhenskom predgrađu, gdje će kao tajnica provoditi vrijeme između zajedničkih izlazaka u restorane, operu ili kino. Od 1936. Eva je ‡ službeno u funkciji domaćice - živjela i u Hitlerovoj alpskoj rezidenciji “Berghof”, ali je dotle toliko patila od svoje neprimjetne egzistencije da si je u dva navrata pokušala oduzeti život. 1932. nesretna Eva htjela si je pucnjem u vrat skratiti usamljeničke muke, a 1935. popila je prekomjernu dozu tableta za spavanje.

Ljubav prema nećakinji

Hitler, koji je pod svaku cijenu želio izbjeći skandal zbog suicida nećakinje Angele Raubal, na to je i javno malo zatoplio odnose s Evom, ali ne toliko da bi je priznao kao životnu družicu. “Hitler je svoju Evu držao kako lutku u kućici”, prisjetit će se kasnije Speer: “Bila je dio ambijenta, poput kanarinca u kavezu, lončanica ili kičastih drvenih satova. Evi Braun bilo je dopušteno prisustvovati sastancima sa starim partijskim drugovima, ali bi je Hitler, koji ju je očito smatrao socijalno prihvatljivom samo u striktnim granicama, udaljavao kad bi se kod njih pojaviti drugi državni dužnosnici, poput ministara u vladi.” Utoliko više čudi Evina slijepa odanost diktatoru, što ju je još 1939. formulirala u rečenici: “Ako mu se nešto dogodi, umrijet ću i ja.”

U rezidenciji “Berghof” Eva Braun se, bilježe biografi, zanimala za životinje i sport, čitala laku literaturu i obožavala ljubavne filmove. Nastavila se baviti fotografijom, dok je politika, koliko je poznato, nije previše zanimala. Kad je upoznala Hitlera, fenomen nacizma bio joj je sasvim nepoznat, baš kao i politički background njegova najgorljivijeg zagovornika, koji je, igrom slučaja, bio i njen udvarač. “Eva Braun je razočaranje za povijest”, rezimirat će britanski povjesničar Hugh Trevor-Roper rezignaciju svih, koji su u biografiji vođine tajne družice tragali za novim uvidima u nacizam i nacističku Njemačku. Hitler se, poznato je, na krilima vlastite mitološke slike svojski trudio da izbriše nepoželjne tragove privatnog i obiteljskog života, zbog čega su se i odveć znatiželjni novinari nerijetko znali naći na udaru režima.

Vrijedilo je to za svaki pokušaj istraživanja njegova podrijetla, ali i za neke nemile životne sekvence, poput odnosa spram nećakinje Angele, u kojem neki autori naslućuju tajnu, zabranjenu ljubav, koja je zbog Hitlerove ljubomore završila njenim samoubojstvom. Kao “čovjek bez svojstava”, kako će ga krstiti neki biografi, Hitler, za razliku od drugih nacističkih glavešina, u svom javnom nastupu nije vidio mjesta za ženu, iako je Evu nakon što si je drugi put pokušala oduzeti život znao voditi na stranačke sabore, pa čak i na Olimpijske igre 1936. u Berlinu.

Budući da Eva Braun nije bila ni domaćica, ni majka, što zacijelo nije htjela ni postati, odgovarala je upravo time potrebama 23 godine starijeg Hitlera, čije su blago rečeno neobične životne navike uključivale i latentnu odbojnost prema osobnim vezama, pa tako i braku. Ono što ga je kod družice manje radovalo svakako je bila njena sklonost zabavi, plesu, pušenju i piću, no bit će da je i preko toga olako prelazio, smatrajući je naprosto intelektualno inferiornom, što je, pak, u cijelosti odgovaralo njegovu životnom uvjerenju, prema kojem bi “muškarac visoke inteligencije uvijek trebao birati primitivnu i glupu ženu”. Alfred Speer prisjeća se kako mu je Hitler u svojoj alpskoj rezidenciji jednom prilikom u Evinoj prisutnosti rekao: “Zamisli da povrh svega ostalog imam ženu koja se miješa u moj posao! U svoje slobodno vrijeme želim mir. Nikad se ne bih mogao oženiti. Zamisli problema da imam djecu! Na koncu bi htjeli da mi sin bude nasljednik!”

Nije htjela otvoriti oči

Evini roditelji, uvjereni katolici, isprva ne gledaju blagonaklono na njenu vezu s Hitlerom, ali iz straha da će izgubiti kćer daju svoj pristanak i zajedno s ostatkom obitelji uživaju u idili Berghofa. Ni u obiteljskim sjećanjima Evina slika bitno ne odudara od one što je posreduju biografije. “Život s Evom bio je sasvim jednostavan”, prisjeća se njena mlađa sestrična Gertraud Weisker odlazaka u Alpe: “Sjele bismo na poštanski autobus i odlazile na kupanje. Hitlera ionako nije bilo. A i jedva da smo razgovarale o ozbiljnim stvarima.” U dosluhu s Evom, sestrična Gertraud slušala je u Berghofu čak i neprijateljske radiostanice, što Evu, kako se čini, također nije osobito zanimalo: “Eva je znala za to. Ja sam vijesti bilježila u natuknicama i za doručkom bih joj znala reći: Čuj, čula sam nešto, sad stvari postaju ozbiljne, sad su već u Njemačkoj. Htjela sam samo da Eva otvori oči.” Ipak, zanimljivo je da se opisano druženje dviju sestrični u Hitlerovoj alpskoj rezidenciji odigralo 1944., kad se Eva Braun, zahvaljujući činjenici da joj se sestra Margareta udala za Hermanna Fegeleina, časnika za vezu Himmlerova SS-a pri Hitlerovu uredu, napokon mogla malo slobodnije javno pokazivati u društvu “vođe”, čak i pred ljudima, koji nikako nisu smjeli saznati u kakvu su njih dvoje odnosu, jer je kao članica Flegeleinove obitelji sada i službeno pripadala užem krugu nacističkih moćnika.

Ali, koje je prirode naposljetku zaista bio odnos između diktatora, odgovornog za stradanje tolikih milijuna ljudi, i njegove atraktivne plavokose družice, nisu znali ni rijetki odabranici iz njihova neposrednog okruženja, pred kojima se moglo zatajiti da između Hitlera i Eve Braun sve vrijeme tinja nešto više od puke službeničke lojalnosti i na njoj zasnovanog prijateljstva. Istraživanje detalja tog odnosa započelo je “na terenu” još za Hitlerova života. “Vođa” je ujutro spavao dugo, a kad bi kasno prijepodne napustio spavaću sobu, koja je pregradnim vratima bila povezana s Evinim odajama, te bi se prionulo spremanju kreveta, znatiželjni zaposlenici rezidencije detaljno bi istraživali ponjave i jastučnice ne bi li odgonetnuli što se tijekom noći tamo zbivalo. “Špijunirali smo njihove krevete”, priznat će desetljećima kasnije pred televizijskim kamerama upravitelj Berghofa Herbert Döhring. Ali tamo se ne bi pronalazilo ništa, iz čega je SS-ovac Döhring, jedan od rijetkih dužnosnika Reicha koji su uopće znali za “vođinu” vezu, zaključio da je odnos između diktatora i osjetno mlađe žene zacijelo bio posve platonski.

Nije je mogao zadovoljiti

Platonski ili ne, odnos koji se temeljio na dugotrajnoj samoći i kratkim pismima, koja bi samozatajni par u pravilu razmjenjivao svaka dva dana, nikako nije odgovarao Evinim predodžbama o intenzivnosti i strasti. “Zašto moram sve to podnositi?” zapisala je sredinom tridesetih u svoj dnevnik: “Da bar nisam bacila oko na njega. Osjećam se totalno loše. Trebala bih kupovati više sredstava za spavanje i živjeti u stanju nalik snu.”

Prema nekim životopisima strasti su se zgodimice ipak znale razbuktavati, bar do 1943., kad je Eva u očaju priznala Hitlerovu miljeniku Speeru: “Vođa mi je upravo rekao da pronađem nekog drugog, jer on me kao muškarac više ne može zadovoljiti!” Za savjet Eva se navodno obratila i Hitlerovu osobnom liječniku dr. Morellu, ali ni taj nije znao kako da kod “vođe” pobudi želju. S druge strane, u biografskoj literaturi mjestimice se znaju pronaći i anegdotalni zapisi, poput onog o Evi, koja je, otkrivši na jednoj fotografiji bivšeg britanskog premijera Nevillea Chamberlaina kako 1938. u Hitlerovu minhenskom stanu sjedi na sofi, prasnula u smijeh i viknula: “Kad bi taj znao kakvu povijest ima ta sofa!”

Onkraj jalovih spekuliranja o ljubavničkim performansama diktatora, koji se - prema ruskoj autopsiji i britanskim ratnim šlagerima - navodno morao nositi s hendikepom obdarenosti samo jednim testisom, činjenica je da je Hitler sa slabljenjem političke i ratne sreće sve više tražio blizinu svoje družice. Nakon pada Staljingrada 1943. izjavio je navodno da su mu jedini preostali prijatelji Eva Braun i ovčarski pas Blondie, dok je nakon atentata 1944. uniformu razderanu u eksploziji poslao u Berghof kao trofej, koji je trebao pokazati da je spreman žrtvovati život za svoje sumanute ideje i da pritom itekako računa na Evu.

Budući da je Eva s obzirom na svoju nepriznatu društvenu ulogu u krugu nacističkih glavešina često znala biti žrtva intriga njihovih supruga, Hitler je i na tom planu energično stao na loptu, nakon čega će, primjerice, Emmy Göring, supruga državnog ministra zrakoplovstva, odustati od daljnjih posjeta alpskoj rezidenciji. U oporuci Hitler je Evu Braun spomenuo još 1938., odmah nakon partije, naredivši da joj se u slučaju njegove smrti iz fondova NSDAP-a isplaćuje mjesečna renta u iznosu od 1000 reichsmaraka.

Molio ju je da pobjegne

Hitlerov ministar propagande Joseph Goebbels više puta je zabilježio koliko “vođa” cijeni svoju prijateljicu: “Pametna djevojka, koja vođi znači jako mnogo”. Eva je bila uključena i u planiranje gradnje Linza kao kulturne prijestolnice, gdje se “vođa” nakon “konačne pobjede” nakanio povući u mirovinu. Da je bilo po njegovu, Eva Braun preživjela bi i “konačni pad” jer ju je tijekom posljednjih dana rata više puta usrdno molio da napusti opkoljeni Berlin i vrati se u Bavarsku. Da je Hitler o njoj do samog kraja govorio “s velikim poštovanjem i intimnim divljenjem” potvrdit će i Speer nakon sloma Reicha u prvim izjavama savezničkim snagama.

Sve to donekle nagriza i mit o Evi Braun kao politički nezainteresiranoj osobi, zasnovan uvelike na Speerovim tvrdnjama da se u Berghofu u nazočnosti supruga nije razgovaralo o politici, jer su se, tvrde biografi, i žene iz užeg nacističkog kruga bezrezervno priklanjale Hitlerovu rasističko-antisemitskom programu i agresivnoj osvajačkoj politici. Doduše, o masovnom ubijanju Židova nije se smjelo otvoreno govoriti ni u najužem krugu, pa ostaje nejasno u kojoj je mjeri Eva Braun bila informirana o tome. Jasni prilozi tezi o Evinoj upućenosti u Hitlerove političke odluke i njihovu apsolutnom, sasvim nekritičkom podržavanju mogu se pronaći i u njenim fotografskim albumima, gdje se, među inima, ističu i fotografije snimljene 23. kolovoza 1939. Hitlerov ministar vanjskih poslova Joachim Ribbentrop pregovarao je tog dana u Moskvi sa Staljinom o podjeli Istočne Europe između nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza. Hitleru je trebao taj savez jer se spremao za napad na Poljsku. Na slikama se jasno vidi s koliko napetosti i nemira iščekuje ishod Ribbentropovih razgovora. U trenucima tako fatalnih i dalekosežnih političkih događaja Eva je bila uz njega.

Svoju beskompromisnu vjernost njemačkom diktatoru Eva Braun demonstrirala je najzornije u ožujku 1945., otišavši protiv Hitlerove volje u njegov podzemni bunker u Berlinu ne bi li s voljenim muškarcem doživjela definitivni slom njegove vladavine, a s njim i vlastiti kraj. Posrijedi nije bio puki hir, već davno donesena odluka da Hitlerovu sudbinu podijeli do kraja i zajedno s njim ode u smrt. “Borit ćemo se ovdje do posljednjeg čovjeka”, napisat će 22. travnja 1945. jednoj prijateljici: “Umrijet ću kao što sam i živjela. Ne pada mi teško.”

Dok se sovjetski obruč opasno stezao oko vladine četvrti, Adolf Hitler odlučuje se vjenčati sa ženom s kojom je proveo 14 godina. U svjetlu okolnosti, njihovo vjenčanje, upriličeno u bunkeru ispod vrta stare Državne kancelarije, djeluje gotovo tragikomično.

Gospođa Hitler

U noći sa 28. na 29. travnja Walter Wagner, pročelnik za upravljanje školama i odvoz smeća berlinske četvrti Pankow, pojavljuje se na Hitlerovu zapovijed u bunkeru. Joseph Goebbels proglašava ga matičarom. S obzirom na novu dužnost, te na rasne zakone, koji u bunkeru još uvijek vrijede, Wagner prvo mora ustanoviti jesu li Adolf Hitler i Eva Braun čistog arijskog podrijetla, te da ne boluju ni od kakve nasljedne bolesti. Tek potom slijedi čin vjenčanja, za čiju legalnost svojim potpisima jamče kumovi Goebbels i Martin Bormann. Eva se isprva potpisuje prezimenom Braun, ali se smjesta ispravlja. “Možete me mirno oslovljavati s gospođo Hitler”, reći će nešto kasnije sred općeg rasula jednom njemačkom časniku. Hitler je vjerovao da bi u godinama borbe “bilo neodgovorno zasnovati brak”, što je istog dana napisao i u svojoj osobnoj političkoj oporuci. Zajednička smrt, nastavio je, “nadomjestit će nam ono za što smo mojim radom u službi mog naroda ostali uskraćeni.” Što bi to bilo, nemoguće je reći, jer pouzdani dokumenti na temelju kojih bi se mogla rekonstruirati priroda njihove veze gotovo da ne postoje.

Sljedećeg dana, 30. travnja 1945., novopečeni supružnici Adolf i Eva Hitler oduzimaju si život kapsulama cijankalija, a Hitler povrh toga još i hicem u glavu. Eva Braun, nekadašnja službenica, a sad, ma koliko groteskno zvučalo, prva dama države na izdisaju, postigla je svoj cilj i platila ga životom. Prema zapovijedi Adolfa Hitlera, koji “ni živ ni mrtav nije želio završiti izložen u ruskom panoptikumu”, njihovi leševi polijevaju se u vrtu Državne kancelarije benzinom i spaljuju. Sovjetsko zauzimanje zgrade Državnog parlamenta, koje je uslijedilo u isto vrijeme, upućuje na neizbježnu kapitulaciju nacističke Njemačke. A nakon njenog sloma, njemačka, pa i svjetska javnost prvi put će i službeno saznati da je u životu tobožnjeg asketa i deklarativnog zaručnika čitavog zavedenog naroda, koji je svojom političkom brutalnošću Europu godinama zavijao u crno, ipak postojala i žena.