•
Čudim se da FBI nije vašem odvjetniku dao pištolj da vas savlada. Jeste li ga pretražili?
NIKOLA KAVAJA: To bi bilo prvi put u povijesti Sjedinjenih Država da je odvjetnik ubio vlastitog klijenta. Jebi ga! Kad je došao, probao me odgovoriti, ali rekao sam mu da je tada bilo kasno. Onda me počeo preklinjati da pustim putnike.
To je bio najriskantiji trenutak za mene. Bojao sam se da će FBI napasti. No rekao sam im da mi je okidač za bombe u ruci i da ne petljaju oko aviona, jer ću u sekundi raznijeti avion. Na grudima mi je bila hrpa dinamita iz aktovke. Dao sam putnicima pet minuta da napuste avion. Trebao si vidjeti one debele crnčuge! Užasno su bili smiješni. Ne bi čovjek rekao da se onako debeli mogu tako brzo kretati. Nestali su za par sekundi.
Na kraju su ostala samo četvorica: pilot Mitchell, kopilot, moj odvjetnik i pratilac leta. Walter Cronkite je te večeri na vijestima rekao kako im taj momak stvara velike probleme. Sljedeći je dan to bilo po svim novinama - New York Times, Los Angeles Times.
• Što je bilo s Popom?
NIKOLA KAVAJA: Pop me na kraju nazvao. Ali to je bilo loše. Rekao mi je: 'Brate Nikola, neću poći s tobom.' To mi je bio najteži trenutak. Sve sam žrtvovao za to. Dogovorili smo se. Avionom do Jugoslavije. Njegov je posao bio da mi pokaže zgradu koju moramo udariti. Ja u Jugoslaviji nisam bio desetljećima. Zgrada CK KPJ bila je sagrađena 1964. Nisam poznavao konfiguraciju tla. I tada nisam znao što da napravim. Tada je on prekinuo liniju i to je bilo gotovo.
• I dalje ste imali svoj plan.
NIKOLA KAVAJA: Morao sam donijeti odluku. Rekao sam im da napune avion gorivom i rekao Mitchellu da polazimo. Dok smo rulali po pisti, pratilo nas je četrdeset ili pedeset policijskih automobila. Mitchell me pitao kakav je plan i ja mu rekoh: 'New York'. Na putu do tamo tražio sam 707, puno veći avion i novu posadu da me čekaju na aerodrom JFK. Nitko nije znao što smjeram. Kad smo sletjeli, 707 je već bio tamo. Došli smo mu sasvim blizu. Mitchella i kopilota sam privezao za sebe. Bili su viši od mene. Htio sam biti siguran da me neće moći ubiti i da novi piloti nisu podmetnuti policajci. Tko zna koliko je bilo policijskih snajpera. No oko mene je bio živi zid.
Kad smo ušli u drugi avion, vidio sam tamo trojicu koji su sjedili kao mumije. Jednog od njih sam lupio po ramenu da se digne. Bio je mojih godina. Rekao mi je: 'Ja sam pukovnik američkog zrakoplovstva, oženjen sam dvadeset pet godina i ovdje sam da vas odvedem kamo god treba. Ali molim vas, nemojte nikoga ozlijediti. Oprostio sam se s Mitchellom i onim drugim pilotom.
Napustili smo New York. Konačno sam rekao odvjetniku svoj plan. Trebao si mu vidjeti izraz u očima. Bio je kao beba. Satima smo letjeli, no meni su se motale svakojake misli. Ja sam bio spreman umrijeti, ali nisam znao gdje je ta zgrada Centralnog komiteta u Beogradu. Nisam htio ubijati obične civile. To mi nikad nije bio posao. Htio sam ubiti Tita i uništiti najveći simbol Komunističke partije - a ne da me pamte kao tipa koji je pobio nedužne civile. Moj me drug izdao i ja više nisam imao metu.
• Znači našli ste se u kidnapiranom avionu s taocima, ali bez ideje kamo dalje.
NIKOLA KAVAJA: Nisam htio dati život ni za što. U tome je bila stvar. No tu nije bilo puno vremena za razmišljanje. Moj odvjetnik mi je rekao da Irska nema dogovor o ekstradikciji s Amerikom i da bih mogao dobiti politički azil i tako se izvući. Tako smo tamo sletjeli. Maknuo sam eksplozive i pustio taoce. Onda su počeli pregovori mog odvjetnika, irskih vlasti i Amerikanaca. Naravno, svi su me izigrali. Irska me vratila natrag u Sjedinjene Države. I to je bilo to. Taj je put situacija bila sasvim ozbiljna.
Na sudu u Chicagu svjedočio je jedan od pilota iz 707. Bilo mi je to smiješno. Mislio sam da u avionu nije bilo agenata. Kad smo bili iznad Atlantika, taj me momak pitao da li bih htio pojesti šniclu. U sekundi mi je prošlo kroz glavu da je policajac, jer kako inače zna da volim šnicle? Pretražio sam ga, ali nisam mu ništa našao. Na suđenju je rekao da je agent, a kad ga je sudac pitao gdje je sakrio oružje, rekao mu je da je bilo uz šniclu. Kad ga je sudac pitao zašto me nije ubio, odgovorio mu je: 'Zato što nisam heroj'.
Suđenje je završilo nekoliko tjedana prije Božića 1979. Dobio sam četrdeset godina zbog terorizma, prenošenja eksploziva, otmice aviona i pokušaja da ubijem Tita.
• Duga kazna.
NIKOLA KAVAJA: U zatvoru sam bio od 1979. do 1997. Prvo sam bio u zatvoru Marion u Illiniosu, u samici. Noriega je bio tamo u isto to vrijeme. Na svakom je katu bilo osamnaest ćelija. Svaka druga ćelija je bila prazna kako ne bismo mogli razgovarati kroz zidove. Čamio sam u toj ćeliji koja je bila topla i zagušljiva kao usred ljeta, ali kroz cijelu godinu. Tamo ne brojiš ni dane, ni mjesece, samo godine. Niti jednom nisam napustio svoju ćeliju. Imao sam tri košulje, tri para hlača, tri ručnika i dva pokrivača iz, recimo Prvog svjetskog rata. Noću me posjećivao prijatelj, jedan miš. Nije bilo nikakvog normalnog klozeta. Samo rupa u podu i morao si biti jako dobar pilot da tamo baš sve smjestiš. Kad si to htio isprati, morao si pozvati stražara, ali on bi se, naravno, izderao natrag, jebo ti majku. Tako se to nikad nije ispiralo. Samo se gomilalo i smrdilo. Nisam baš puno jeo. A i kad jesam, to je bilo kao da žvačeš sendviče i ribu iz Prvog svjetskog rata. Radio sam puno sklekova. Oko tisuću na dan, mislio na ženu i djecu i mislio na Tita.
Onda su me prebacili iz Mariona u Lampoc, u Kaliforniju. Tada me CIA ponovo počela posjećivati.
• Što su htjeli?
NIKOLA KAVAJA: Počeo je građanski rat u Jugoslaviji, pa su me 1991. pitali da li bismo mogli nastaviti tamo gdje smo prekinuli. Znali su da se tamo bore i neki moji drugovi. Rekao sam im da si jebu mater: 'Uništili ste mi obitelje, izdali ste me.' No oni su i dalje dolazili i pitali hoću li raditi za njih. Zadnji put su bili do mene, tek prije nego što sam izišao. Tada su me prebacili u Oakdale, u Luisianu, u još jedan od najstrože čuvanih zatvora. Došlo ih je četiri-pet. Jedan od njih se čak htio sa mnom rukovati. Nisam mu pružio ruku.
• Pustili su vas nakon dvadeset godina?
NIKOLA KAVAJA: Da. Dugo je to vrijeme. No pušten sam uvjetno do 2019.
• Kako ste se onda vratili u Srbiju?
NIKOLA KAVAJA: Trebao sam cijelo vrijeme biti u Sjedinjenim Državama, ali sam otišao. Nikoga nisam ništa pitao. Sada se više tamo ni ne mogu vratiti, jer bi me odmah strpali u zatvor. Ne mogu vidjeti ni ženu ni djecu. Bio sam u Meksiku, Brazilu i Južnoj Africi. Od tamo sam došao u Atenu i onda u Srbiju. Iz zatvora sam pisao Ratku Mladiću i davao mu instrukcije. Pisma sam slao preko svog odvjetnika - a on nije znao što je u njima. Govorio sam Mladiću kako da se bori protiv Muslimana. Rekao sam mu i da bude što bliže mirovnim snagama. Rekao sam mu 1995. da pohvata mirovanjake i da ih povješa po banderama. U to vrijeme im je NATO prijetio bombardiranjem. Moj kurac. Da me Mladić poslušao, NATO nikad ne bi bombardirao Jugoslaviju.
• Htjeli ste da linčuje mirovnjake?
NIKOLA KAVAJA: Da pokažem našu snagu. Da ih upozorim da nam se ne približavaju. U glavi sam već vidio bombardiranje Beograda. Bombardirat će te najjače zrakoplovstvo na svijetu. To možeš očekivati. Možeš se boriti protiv njih na njihovom teritoriju, ali nikada na svom. To sam im napisao. Ali Mladić me nije htio slušati i NATO ih bombardirao.
• Kako su se odnosili prema vama kad ste se vratili u Srbiju?
NIKOLA KAVAJA: Primili su me u vojnom bunkeru u planinama. Bila je to rana 1999. godina kada je u toku bio rat na Kosovu. Spremali su gljive. To sranje nije za mene. Ja jedem samo meso. Te sam si večeri ispekao debelu šniclu. I rekao sam im: 'Moramo se boriti na njihovom teritoriju. Hajdemo u Albaniju i Makedoniju i tamo će se boriti protiv Albanaca. Samo ih tako možemo pobijediti.' Nisu me htjeli slušati.
• Imate li još uvijek neprijatelja?
NIKOLA KAVAJA: Imam puno neprijatelja - bivši komunisti, ljudi iz Države bezbednosti iz Titovih dana - ali ja ih se ne bojim. Imam zaštitu, a i znam se sam brinuti za sebe. Kad bi me netko želio ubiti, znam kako bi to izveo, jer sam i ja bio ubojica. Mogu ih ustrijeliti pištoljem ili ih mogu gurnuti ako se pokušaju popeti do mog stana. Na prozorima imam rešetke kao u Marionu, a stanujem visoko u ovoj zgradi. Ulazna vrata su metalna. Vidiš ovo? To mi je najbolji prijatelj cijelog života. Njemački pištolj iz vremena prije Drugog svjetskog rata, napravljen još 1938. Luger, 8 mm. Jako dobar pištolj.
• Je li nabijen?
NIKOLA KAVAJA: Sada nije.
• Kakve koristi od toga da držite pod stolom prazan pištolj?
NIKOLA KAVAJA: Ti izgleda ništa ne znaš o oružju. Šaržer je pun, ali metak nije u cijevi. Mogu ga repetirati u tik sekunde. Onda je to nabijen pištolj. Ovaj sam pitštolj dobio kad sam završio školu u Srbiji. Dali su mi ga moji roditelji.
• Jeste li ga kada koristili?
NIKOLA KAVAJA: Pa, naravno! Zašto bih ga inače imao? Kakvo pitanje!
• Za ubijanje?
NIKOLA KAVAJA: Ma moj kurac. Ti si neki teški šaljivdžija.
• I dalje ste spremni za borbu?
NIKOLA KAVAJA: Još sam uvijek u snazi. Vježbam svaki dan osim subote i nedjelje. Moje ruke više nisu sigurne da bih se bavio eksplozivima, ali još se mogu baciti na pod i raditi sklekove. Mogu napraviti dvjesto sklekova, trbušnjaka, odavde, s kreveta. Nekada sam ih mogao napraviti tri tisuće. Klupu koristim kao utege. Ovaj stan je kao tvrđava. Ako dođu po mene, sve ću pobiti.
• Koliko ste do sada ljudi ubili?
NIKOLA KAVAJA: Ima puno stvari koje ne mogu reći čak ni tebi. Koliko sam ih ubio, nije važno. Brojim do sedamnaest i onda prestanem. To su samo brojke. Prvi sam put ubio kad mi je bilo četrnaest godina, a zadnji put, mislim, 1976. Ali o tome neću govoriti. Vjerojatno nisam trebao reći ni puno toga što si ti čuo od mene. Moja žena i djeca su i dalje u Sjedinjenim Državama.
• Kakav je to osjećaj kad nekoga ubijate?
NIKOLA KAVAJA: Kakvo ti je sad to, kurac, pitanje?
• Nakon tako ekstremnog života, sigurno se teško primiriti se i prestati sa svime.
NIKOLA KAVAJA: Nisam ja ništa prestao. I dalje dobro jebem. Imam par mladih cura. Vidiš ovu ovdje? Kakve sise, kosa! Imam ja i nekih drugih poslova, ali nećemo o tome. Imam para i žena i to je za mene i dalje jako dobar život. Imam kuću u Crnoj Gori, veliki stan u Novom Sadu i ovaj stan u Beogradu. Sredio sam se.
• Na zidovima vidim slike Hitlera, Staljina i Mussolinija. Jesu li oni vaši idoli?
NIKOLA KAVAJA: To su veliki ljudi.
• I veliki ubojice.
NIKOLA KAVAJA: I američki predsjednici su ubijali ljude.
• A ona slika?
NIKOLA KAVAJA: To je Dragiša sa svojom osmogodišnjom kćerkom. Ubili su ih agenti jugoslavenske Državne bezbednosti 1977. On je bio veliki čovjek. Nedostaje mi. Nedostaje mi to vrijeme.
• Kako mislite da će vas pamtiti?
NIKOLA KAVAJA: Po zlu.
Autor intervjua Christopher S. Stewart trenutačno radi na knjizi o ništa manje poznatom srpskom gangsteru i ratnom zločincu Željku Ražnjatoviću Arkanu. (Saša Drach)
Ratko Mladić, Staljin, Mussolini i Hitler likovi su koje na zidovima svoga stana u beogradskom neboderu drži Nikola Kavaja, kako je Christopher S. Stewart naveo u uvodu intervjua
I
Christopher S. Stewart
NIKOLA KAVAJA: To bi bilo prvi put u povijesti Sjedinjenih Država da je odvjetnik ubio vlastitog klijenta. Jebi ga! Kad je došao, probao me odgovoriti, ali rekao sam mu da je tada bilo kasno. Onda me počeo preklinjati da pustim putnike.
To je bio najriskantiji trenutak za mene. Bojao sam se da će FBI napasti. No rekao sam im da mi je okidač za bombe u ruci i da ne petljaju oko aviona, jer ću u sekundi raznijeti avion. Na grudima mi je bila hrpa dinamita iz aktovke. Dao sam putnicima pet minuta da napuste avion. Trebao si vidjeti one debele crnčuge! Užasno su bili smiješni. Ne bi čovjek rekao da se onako debeli mogu tako brzo kretati. Nestali su za par sekundi.
Na kraju su ostala samo četvorica: pilot Mitchell, kopilot, moj odvjetnik i pratilac leta. Walter Cronkite je te večeri na vijestima rekao kako im taj momak stvara velike probleme. Sljedeći je dan to bilo po svim novinama - New York Times, Los Angeles Times.
• Što je bilo s Popom?
NIKOLA KAVAJA: Pop me na kraju nazvao. Ali to je bilo loše. Rekao mi je: 'Brate Nikola, neću poći s tobom.' To mi je bio najteži trenutak. Sve sam žrtvovao za to. Dogovorili smo se. Avionom do Jugoslavije. Njegov je posao bio da mi pokaže zgradu koju moramo udariti. Ja u Jugoslaviji nisam bio desetljećima. Zgrada CK KPJ bila je sagrađena 1964. Nisam poznavao konfiguraciju tla. I tada nisam znao što da napravim. Tada je on prekinuo liniju i to je bilo gotovo.
• I dalje ste imali svoj plan.
NIKOLA KAVAJA: Morao sam donijeti odluku. Rekao sam im da napune avion gorivom i rekao Mitchellu da polazimo. Dok smo rulali po pisti, pratilo nas je četrdeset ili pedeset policijskih automobila. Mitchell me pitao kakav je plan i ja mu rekoh: 'New York'. Na putu do tamo tražio sam 707, puno veći avion i novu posadu da me čekaju na aerodrom JFK. Nitko nije znao što smjeram. Kad smo sletjeli, 707 je već bio tamo. Došli smo mu sasvim blizu. Mitchella i kopilota sam privezao za sebe. Bili su viši od mene. Htio sam biti siguran da me neće moći ubiti i da novi piloti nisu podmetnuti policajci. Tko zna koliko je bilo policijskih snajpera. No oko mene je bio živi zid.
Kad smo ušli u drugi avion, vidio sam tamo trojicu koji su sjedili kao mumije. Jednog od njih sam lupio po ramenu da se digne. Bio je mojih godina. Rekao mi je: 'Ja sam pukovnik američkog zrakoplovstva, oženjen sam dvadeset pet godina i ovdje sam da vas odvedem kamo god treba. Ali molim vas, nemojte nikoga ozlijediti. Oprostio sam se s Mitchellom i onim drugim pilotom.
Napustili smo New York. Konačno sam rekao odvjetniku svoj plan. Trebao si mu vidjeti izraz u očima. Bio je kao beba. Satima smo letjeli, no meni su se motale svakojake misli. Ja sam bio spreman umrijeti, ali nisam znao gdje je ta zgrada Centralnog komiteta u Beogradu. Nisam htio ubijati obične civile. To mi nikad nije bio posao. Htio sam ubiti Tita i uništiti najveći simbol Komunističke partije - a ne da me pamte kao tipa koji je pobio nedužne civile. Moj me drug izdao i ja više nisam imao metu.
• Znači našli ste se u kidnapiranom avionu s taocima, ali bez ideje kamo dalje.
NIKOLA KAVAJA: Nisam htio dati život ni za što. U tome je bila stvar. No tu nije bilo puno vremena za razmišljanje. Moj odvjetnik mi je rekao da Irska nema dogovor o ekstradikciji s Amerikom i da bih mogao dobiti politički azil i tako se izvući. Tako smo tamo sletjeli. Maknuo sam eksplozive i pustio taoce. Onda su počeli pregovori mog odvjetnika, irskih vlasti i Amerikanaca. Naravno, svi su me izigrali. Irska me vratila natrag u Sjedinjene Države. I to je bilo to. Taj je put situacija bila sasvim ozbiljna.
Na sudu u Chicagu svjedočio je jedan od pilota iz 707. Bilo mi je to smiješno. Mislio sam da u avionu nije bilo agenata. Kad smo bili iznad Atlantika, taj me momak pitao da li bih htio pojesti šniclu. U sekundi mi je prošlo kroz glavu da je policajac, jer kako inače zna da volim šnicle? Pretražio sam ga, ali nisam mu ništa našao. Na suđenju je rekao da je agent, a kad ga je sudac pitao gdje je sakrio oružje, rekao mu je da je bilo uz šniclu. Kad ga je sudac pitao zašto me nije ubio, odgovorio mu je: 'Zato što nisam heroj'.
Suđenje je završilo nekoliko tjedana prije Božića 1979. Dobio sam četrdeset godina zbog terorizma, prenošenja eksploziva, otmice aviona i pokušaja da ubijem Tita.
• Duga kazna.
NIKOLA KAVAJA: U zatvoru sam bio od 1979. do 1997. Prvo sam bio u zatvoru Marion u Illiniosu, u samici. Noriega je bio tamo u isto to vrijeme. Na svakom je katu bilo osamnaest ćelija. Svaka druga ćelija je bila prazna kako ne bismo mogli razgovarati kroz zidove. Čamio sam u toj ćeliji koja je bila topla i zagušljiva kao usred ljeta, ali kroz cijelu godinu. Tamo ne brojiš ni dane, ni mjesece, samo godine. Niti jednom nisam napustio svoju ćeliju. Imao sam tri košulje, tri para hlača, tri ručnika i dva pokrivača iz, recimo Prvog svjetskog rata. Noću me posjećivao prijatelj, jedan miš. Nije bilo nikakvog normalnog klozeta. Samo rupa u podu i morao si biti jako dobar pilot da tamo baš sve smjestiš. Kad si to htio isprati, morao si pozvati stražara, ali on bi se, naravno, izderao natrag, jebo ti majku. Tako se to nikad nije ispiralo. Samo se gomilalo i smrdilo. Nisam baš puno jeo. A i kad jesam, to je bilo kao da žvačeš sendviče i ribu iz Prvog svjetskog rata. Radio sam puno sklekova. Oko tisuću na dan, mislio na ženu i djecu i mislio na Tita.
Onda su me prebacili iz Mariona u Lampoc, u Kaliforniju. Tada me CIA ponovo počela posjećivati.
• Što su htjeli?
NIKOLA KAVAJA: Počeo je građanski rat u Jugoslaviji, pa su me 1991. pitali da li bismo mogli nastaviti tamo gdje smo prekinuli. Znali su da se tamo bore i neki moji drugovi. Rekao sam im da si jebu mater: 'Uništili ste mi obitelje, izdali ste me.' No oni su i dalje dolazili i pitali hoću li raditi za njih. Zadnji put su bili do mene, tek prije nego što sam izišao. Tada su me prebacili u Oakdale, u Luisianu, u još jedan od najstrože čuvanih zatvora. Došlo ih je četiri-pet. Jedan od njih se čak htio sa mnom rukovati. Nisam mu pružio ruku.
• Pustili su vas nakon dvadeset godina?
NIKOLA KAVAJA: Da. Dugo je to vrijeme. No pušten sam uvjetno do 2019.
• Kako ste se onda vratili u Srbiju?
NIKOLA KAVAJA: Trebao sam cijelo vrijeme biti u Sjedinjenim Državama, ali sam otišao. Nikoga nisam ništa pitao. Sada se više tamo ni ne mogu vratiti, jer bi me odmah strpali u zatvor. Ne mogu vidjeti ni ženu ni djecu. Bio sam u Meksiku, Brazilu i Južnoj Africi. Od tamo sam došao u Atenu i onda u Srbiju. Iz zatvora sam pisao Ratku Mladiću i davao mu instrukcije. Pisma sam slao preko svog odvjetnika - a on nije znao što je u njima. Govorio sam Mladiću kako da se bori protiv Muslimana. Rekao sam mu i da bude što bliže mirovnim snagama. Rekao sam mu 1995. da pohvata mirovanjake i da ih povješa po banderama. U to vrijeme im je NATO prijetio bombardiranjem. Moj kurac. Da me Mladić poslušao, NATO nikad ne bi bombardirao Jugoslaviju.
• Htjeli ste da linčuje mirovnjake?
NIKOLA KAVAJA: Da pokažem našu snagu. Da ih upozorim da nam se ne približavaju. U glavi sam već vidio bombardiranje Beograda. Bombardirat će te najjače zrakoplovstvo na svijetu. To možeš očekivati. Možeš se boriti protiv njih na njihovom teritoriju, ali nikada na svom. To sam im napisao. Ali Mladić me nije htio slušati i NATO ih bombardirao.
• Kako su se odnosili prema vama kad ste se vratili u Srbiju?
NIKOLA KAVAJA: Primili su me u vojnom bunkeru u planinama. Bila je to rana 1999. godina kada je u toku bio rat na Kosovu. Spremali su gljive. To sranje nije za mene. Ja jedem samo meso. Te sam si večeri ispekao debelu šniclu. I rekao sam im: 'Moramo se boriti na njihovom teritoriju. Hajdemo u Albaniju i Makedoniju i tamo će se boriti protiv Albanaca. Samo ih tako možemo pobijediti.' Nisu me htjeli slušati.
• Imate li još uvijek neprijatelja?
NIKOLA KAVAJA: Imam puno neprijatelja - bivši komunisti, ljudi iz Države bezbednosti iz Titovih dana - ali ja ih se ne bojim. Imam zaštitu, a i znam se sam brinuti za sebe. Kad bi me netko želio ubiti, znam kako bi to izveo, jer sam i ja bio ubojica. Mogu ih ustrijeliti pištoljem ili ih mogu gurnuti ako se pokušaju popeti do mog stana. Na prozorima imam rešetke kao u Marionu, a stanujem visoko u ovoj zgradi. Ulazna vrata su metalna. Vidiš ovo? To mi je najbolji prijatelj cijelog života. Njemački pištolj iz vremena prije Drugog svjetskog rata, napravljen još 1938. Luger, 8 mm. Jako dobar pištolj.
• Je li nabijen?
NIKOLA KAVAJA: Sada nije.
• Kakve koristi od toga da držite pod stolom prazan pištolj?
NIKOLA KAVAJA: Ti izgleda ništa ne znaš o oružju. Šaržer je pun, ali metak nije u cijevi. Mogu ga repetirati u tik sekunde. Onda je to nabijen pištolj. Ovaj sam pitštolj dobio kad sam završio školu u Srbiji. Dali su mi ga moji roditelji.
• Jeste li ga kada koristili?
NIKOLA KAVAJA: Pa, naravno! Zašto bih ga inače imao? Kakvo pitanje!
• Za ubijanje?
NIKOLA KAVAJA: Ma moj kurac. Ti si neki teški šaljivdžija.
• I dalje ste spremni za borbu?
NIKOLA KAVAJA: Još sam uvijek u snazi. Vježbam svaki dan osim subote i nedjelje. Moje ruke više nisu sigurne da bih se bavio eksplozivima, ali još se mogu baciti na pod i raditi sklekove. Mogu napraviti dvjesto sklekova, trbušnjaka, odavde, s kreveta. Nekada sam ih mogao napraviti tri tisuće. Klupu koristim kao utege. Ovaj stan je kao tvrđava. Ako dođu po mene, sve ću pobiti.
• Koliko ste do sada ljudi ubili?
NIKOLA KAVAJA: Ima puno stvari koje ne mogu reći čak ni tebi. Koliko sam ih ubio, nije važno. Brojim do sedamnaest i onda prestanem. To su samo brojke. Prvi sam put ubio kad mi je bilo četrnaest godina, a zadnji put, mislim, 1976. Ali o tome neću govoriti. Vjerojatno nisam trebao reći ni puno toga što si ti čuo od mene. Moja žena i djeca su i dalje u Sjedinjenim Državama.
• Kakav je to osjećaj kad nekoga ubijate?
NIKOLA KAVAJA: Kakvo ti je sad to, kurac, pitanje?
• Nakon tako ekstremnog života, sigurno se teško primiriti se i prestati sa svime.
NIKOLA KAVAJA: Nisam ja ništa prestao. I dalje dobro jebem. Imam par mladih cura. Vidiš ovu ovdje? Kakve sise, kosa! Imam ja i nekih drugih poslova, ali nećemo o tome. Imam para i žena i to je za mene i dalje jako dobar život. Imam kuću u Crnoj Gori, veliki stan u Novom Sadu i ovaj stan u Beogradu. Sredio sam se.
• Na zidovima vidim slike Hitlera, Staljina i Mussolinija. Jesu li oni vaši idoli?
NIKOLA KAVAJA: To su veliki ljudi.
• I veliki ubojice.
NIKOLA KAVAJA: I američki predsjednici su ubijali ljude.
• A ona slika?
NIKOLA KAVAJA: To je Dragiša sa svojom osmogodišnjom kćerkom. Ubili su ih agenti jugoslavenske Državne bezbednosti 1977. On je bio veliki čovjek. Nedostaje mi. Nedostaje mi to vrijeme.
• Kako mislite da će vas pamtiti?
NIKOLA KAVAJA: Po zlu.
Autor intervjua Christopher S. Stewart trenutačno radi na knjizi o ništa manje poznatom srpskom gangsteru i ratnom zločincu Željku Ražnjatoviću Arkanu. (Saša Drach)
|
Intervju s Nikolom Kavajom objavljen je u ovoljetnom broju uglednog američkog književnog časopisa The Paris Review. Christopher S. Stewart, koji inače piše za New York Times Magazine, GQ i Weird, otišao je u Beograd i razgovarao s čovjekom koji je bio jedan od najpoznatijih i najopasnijih srpskih emigrantskih terorista i ubojica. Kavaja je bio poznat kao dugogodišnji lovac na Tita, agent koji je radio za srpske emigrantske organizacije, a neke kao Srpski oslobodilački pokret Otadžbina (SOPO) i osnovao, obučavala ga je i plaćala CIA, a vjerojatno je radio i za KGB. Iz Jugoslavije je nakon diverzantskih akcija pobjegao već pedesetih godina, kao izučeni vojni pilot i nastanio se u SAD gdje je uspješno izmicao potjerama FBI-a. Bavio se pretežno likvidacijama i bombaškim napadima, a konačno je uhićen tek 1979. nakon što je oteo američki avion u namjeri da preleti Atlantik i zabije se u zgradu Centralnog komiteta KPJ u Beogradu. Osuđen je na 65 godina zatvora, ali je uvjetno pušten 1997. nakon čega je pobjegao u Srbiju, gdje i danas živi.
|
 |
|
Ratko Mladić, Staljin, Mussolini i Hitler likovi su koje na zidovima svoga stana u beogradskom neboderu drži Nikola Kavaja, kako je Christopher S. Stewart naveo u uvodu intervjua
I
 |
 |
Christopher S. Stewart
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....