Nikad nisam bila na prosvjedu. Za Radio 101 bila sam premala - spadala sam još pod roditeljsku odgovornost, a oni su se bojali što se tamo može dogoditi maloljetnoj curi. Kasnije nije bilo prosvjeda za koji sam mislila: ovo NE smijem propustiti. Ovo vrijedi vremena, truda, opasnosti. No na ovaj sam silno htjela ići. Kako večeri nikad ne provodim bez bebe, rekla sam mužu: “Ajde idemo, organizirat ćemo baku!” I prije nego što je on stigao odgovoriti, iznenađen činjenicom da sam jedinu slobodnu večer u proteklih šest mjeseci odlučila organizirati baš za prosvjed (bilo kakav), nazvala sam mamu i dogovorila čuvanje Lene za to popodne. No, na ovaj prosvjed smo htjeli ići svi. Dan poslije nazvao me otac i pitao mogu li zamoliti dadilju da čuva Lenu umjesto bake, jer i baka želi na prosvjed. Ne mogu, odgovorih, jer - i dadilja želi na prosvjed. Taman sam htjela odglumiti prilično uvjerljivu (a i istinitu) ulogu majke koja se žrtvuje za ostatak familije i pristati na to da svi oni prosvjeduju umjesto mene (priznajem, u svojoj mašti natjerala bih ih da nose transparent I JELENA BI BILA TU DA NE DOJI!), kad me moja vlastita mater, u maniri glumačkih diva iz vremena “Dinastije” i “Dallasa”, šutnula laktom niz stepenice, odnosno, preuzela mi ulogu i rekla: “Ja ću čuvati potomkinju zbog koje vi prosvjedujete!”
Prava je istina bila da se tog dana nisam spustila do Trga samo zbog toga što sam silno zabrinuta za paket obrazovanja kroz koji će morati proći moja kći (a jesam). Bilo mi je - dosta. Kritičari koji tvrde da 50/40/25/10 tisuća ljudi (ovisno o izvoru informacija, dakako) koji su se okupili u znak potpore timu koji je proteklih 15 mjeseci radio na reformi kurikuluma nije pročitalo tu reformu, vjerojatno su velikim dijelom u pravu, no oni također moraju biti svjesni da izlazak mase na Trg 1. 6. 2016. nije samo zbog kurikuluma. Da, potaknuto je željom za bolju budućnost - naravno da svi mi koji smo roditelji (a i svi oni koji žele živjeti u kvalitetnijom, obrazovanijoj sredini) mislimo da je golem dio uloga u tu bolju budućnost upravo obrazovanje naše djece - ali želja za boljom budućnošću nije počela niti završava na reformi školstva. To nije bio samo skup ljudi koji žele da spolni odgoj, informatika i zdravstveni odgoj budu ravnopravno zastupljeni u satnici hrvatskih školaraca. To je bio skup ljudi koji već godinama, a unazad nekoliko mjeseci izuzetno intenzivno, promatraju kako im se onemogućuje da misle, djeluju, da se izražavaju, da žive - drugačije od zadanog u izrazito konzervativnom, rigidnom krugu ljudi od kojih dio u trenutku dok pišem ovaj tekst (petak, 13.08) tvori vlast. Ne, nije moja emotivna ucjena baki i silazak na Trg bio politički obojen - dugo sam u životu glasovala isključivo “protiv” opcije koju nisam htjela gledati na vlasti (a koja bi redovno pobjeđivala), a već godinama sam posve rezignirana jer mi se ne sviđaju ni SDP ni HDZ (stranke koje, budimo otvoreni, jedine imaju šanse vladati Hrvatskom). Ali reći da politika na moju odluku da popodne provedem među ljudima koji pjevaju “Kad bi svi ljudi na svijetu” nije imala baš nikakav utjecaj, bila bi isto tako laž. Ne, ne želim šutjeti o tome da mi je slabo već mjesecima kad gledam HRT, javnu televiziju za koju građani ove zemlje plaćaju pretplatu.
Na mala vrata, ali vrlo vidljivo, vijesti se prekrajaju, a program koji se prikazuje u prime timeu (kad je najviše gledatelja pred ekranima) ne samo da je desno, već je i pun fabrikacija i laži.
Ponovo se, na mala vrata, pod raznim parolama koje lijepo zvuče, ali iza sebe kriju represivne metode prisiljava sve građane Republike Hrvatske, a ne samo one koji to žele, da žive po onome što Katolička crkva shvaća “moralnim vrijednostima”. Ne, nismo na Trgu bili samo radi kurikularne reforme - bili smo jer smo osupnuti činjenicom da u Saboru sjedi čovjek koji misli, a i javno govori da je masturbacija štetna, jer smo osupnuti činjenicom da ministar kulture gaji proustaške misli, jer smo osupnuti činjenicom da ITKO 2016. misli da je tjerati građane da žive po vrijednostima BILO KOJE crkve prirodno, jer smo osupnuti činjenicom da BILO TKO zahtijeva da se iz lektire izbace BILO KOJA imena. Stanimo kod lektire. Baš sam pročitala otvoreno pismo Dubravke Ugrešić, jedne od autorica na koje konzervativna Hrvatska (posve umobolno) upozorava. Ne želi, kaže Dubravka, biti dio nikakvog kurikuluma. Oni upoznati s njezinom (što životnom, što literarnom) sudbinom u Hrvatskoj, ne bi se trebali čuditi. Kao što se ja nisam začudila statusu (javnom priznanju) svoje prijateljice prevoditeljice koja je, isto kao i ja, majka i koja je, isto kao i ja, bila na Trgu 1. 6. Kaže da se stresla od nelagode kad je na prosvjedu začula hrvatsku himnu. Odmah potom, kaže, stresla se od srama.
Da, SRAM, sram jer nam je nelagodno čuti vlastitu himnu, sram jer zastavu svoje zemlje doživljavamo maltene kao da ima početni bijeli kvadratić na grbu, sram jer nas je proteklih 25 godina naučilo da voljeti svoju zemlju - i štovati njezine simbole - mora, nužno, biti povezano sa šovinizmom, rasizmom, vulgarnim rječnikom i represivnim metodama prema drugačijima, da, može vas biti sram, vi vladari devedesetih i dvijetisućitih što ste to učinili od domoljublja. Odmah potom, kaže moja prijateljica, progutala je knedlu u grlu i napisala: PA JA VOLIM HRVATSKU, gotovo kao spoznaju, zatrovanu svim razinama kvazidomoljublja koje se pretvorilo u opasni nacionalizam, iz kojeg vrišti mržnja i osuda, a ne ljubav i zajedništvo. Da, i ja volim Hrvatsku, pomislila sam na Trgu te srijede, volim je jer joj želim dobro, volim je jer joj želim istinu, volim je jer sam Hrvatica. Vidite, čak i ta rečenica zvuči rubno - povezuje se s idejom da moram uz Ognjište (knjigu ili kamin, svejedno) nunati šesto dijete i utišavati ga jer ćaća, pijan i ljutit, spava na bračnom krevetu omotan šahovnicom. Vratite nam šahovnicu, vratite nam Hrvatsku. Neka vas bude sram, vladari devedesetih, što ste iz nečeg prekrasnog napravili grop, čvor u želucu i, u krajnjoj liniji, otpor prema domoljublju. Vraćamo vam vaš sram, pjevajući na Trgu himnu, jer je i naša. Jer je naša. Volim Hrvatsku, volim ovakvu Hrvatsku.