Kino Europa već dugo nije imalo takvu svečanu premijeru. Za "Sjećanja jedne gejše" danima je bilo nemoguće dobiti pozivnicu, a neposredno prije projekcije u foaje se natiskalo toliko uzvanika da je osoblje kina bilo strah od pucanja stakala na ulaznim vratima. Kada je publika napokon puštena u dvoranu, za mjesta su se borili šef Zagrebdoxa Nenad Puhovski, književnik Simo Mraović, pjevači Luka Nižetić i Nera, glumica Mia Elegović i njezin suprug, fotograf Ivan Balić Cobra, bivša zvijezda Big Brothera Antonija Blaće te mnogi drugi koje je nemoguće bilo prepoznati u takvoj gužvi. Zrinka Vrabec-Mojzeš uspjela je nabaviti stolicu i sjesti do svog supruga, koji je imao sreće zavaliti se u jedan od redova kinodvorane, dok su se televizijska voditeljica Nevena Rendeli i direktorica Kinematografa Ina Čavlina morale zadovoljiti sjedenjem na stepenicama. Najgore su prošli producent Roman Majetić i njegova pratilja, glumica Jelena Veljača: dok su ih fotografi zadržavali u predvorju, tražeći da im poziraju, sva su mjesta razgrabljena, pa je par bijesan napustio kino. Oni koji su ušli u dvoranu, mora da su time bili iznimno zadovoljni, jer su po svršetku filma zapljeskali, što inače nije običaj kada su na programu premijere hollywoodskih hitova, budući da njima nikad nije nazočna filmska ekipa koju bi trebalo pozdraviti.
Dva velika propusta
Da kino može pamtiti, premijera "Sjećanja jedne gejše" bila bi njegova posljednja lijepa uspomena. Naime, kako sada stoje stvari, poduzeće Kinematografi, vlasnik kina Europa, odlučilo je prodati svoj najdragocjeniji posjed za svotu od tri milijuna eura Gradu Zagrebu, a njegovo poglavarstvo prenamijenit će ga u kazalište, tako što će skratiti parter i produžiti pozornicu. Hoće li nekadašnje kino dobiti dramska scena Hrvatskog narodnog kazališta (kako se već dugo naklapa u medijima) ili kazalište Komedija (koje se plaši da ih Crkva uskoro ne izbaci iz svoje dvorane na Kaptolu), ovisit će o tome tko je utjecajniji. No, u svakom slučaju, poprilično sumoran kraj za jedno od najljepših kina u ovom dijelu Europe, koji je davne 1919. izgradio Alfred Müller na prostoru bivšeg "Kina ćirilometodskih zidara" i uredio u tada vrlo popularnom secesijskom stilu. Novo kino Balkan dvadesetih i tridesetih godina neprestano je mijenjalo imena, najprije u Europa i Europa-Palace, zatim opet u Balkan, za NDH se zvalo Europa-Palace, poslije 2. svjetskog rata ustalio se Balkan, da bi 1991. - kada balkanski nazivi više nisu bili u modi - ponovno uskrsnula Europa.
Zašto su Kinematografi odlučili prodati svoje najljepše kino? Priča je poduža, a njezin je početak u devedesetima. Tada su Kinematografi bili najmoćniji hrvatski prikazivač u čijih se 15 kina ponekad ostvarivalo i 60
posto ukupnog prometa u Hrvatskoj. Nekretninama bogato poduzeće (radničko odmaralište u Biogradu, Kinotehnika u Gundulićevoj - nedaleko Botaničkog vrta - te odjel za podnaslovljavanje na Ferenčici) bilo je i najjači hrvatski distributer: imalo je ugovore s tri velike hollywoodske kompanije (ukupno ih je pet) i doslovno je predstavljalo kičmu domaće kinematografije. Davor Kovačević, tadašnji direktor Kinematografa, napravio je dva velika propusta. Na prigovore da svijetom posvuda niču multipleksi s desetak i više dvorana (pa čak i u susjednoj Mađarskoj), koji su profitabilniji od kina s jednom dvoranom, on je odgovarao: "Zagreb ima veliki multipleks, koji čine mojih 15 kina". Nije ga se dojmio primjer Ljubljanskih kinematografa koji su se potkraj devedesetih odlučili na radikalan zahvat: u središtu Ljubljane (inače, dvostruko manje od Zagreba) ostavili su samo dva kina i na periferiji počeli graditi multipleks Kolosej sa 13 dvorana. Do danas su svoju mrežu proširili i na Maribor (kino s deset dvorana), Celje (šest dvorana) i Kopar (tri dvorane).
Rat s videom
Drugo, Kovačević nijednom nije pokušao svoju kinodistribuciju proširiti i na videodjelatnost, unatoč tome što je potonja bila unosnija. Kinodistributer je dobivao razmjerno skroman procent od stranaca (tadašnji prosjek bio je 12 posto od ukupnog prihoda distribucije), dok je videodistributer sam izrađivao videokazete i prijavljivao stranom partneru količine koje su mu se prohtjele (dakako, u granicama "zdravog razuma"). Kovačevića je mrzilo proširivati se na novi teren i kupovati opremu za dupliciranje videokazeta, smatrajući da ono što posjeduje čini njegovo poduzeće dovoljno moćnim. To mu se kasnije osvetilo, jer su domaći videodistributeri uglavnom preuzeli i njegovu kinolicencu. Sporna pretvorba
Pa dok je Ljubljanske kinematografe kupila Kmečka družba, jedan od najjačih slovenskih investicijskih fondova, i mudro planirala svaki potez tog poduzeća, njegov zagrebački pandan dopao je u ruke mešetarima koji su nastojali iscijediti profit iz njegovih nekretnina. Kovačević je još 1992. inicirao pretvorbu svog poduzeća u dioničko društvo, opredijelivši se za varijantu u kojoj je 92 posto dionica rezervirano za povrat bivšim vlasnicima (mnoga zagrebačka kina imala su žive vlasnike ili njihove nasljednike), dok je 8 posto ostalo u poduzeću, presitan iznos da se razdijeli njegovim djelatnicima. Nije tu - čini se - baš sve bilo po zakonu, ali nema veze. Većinski paket kontrolirao je kasniji Hrvatski fond za
privatizaciju, koji ga je potom na neko vrijeme prepustio Hrvatskoj poštanskoj banci (pod Ljerkom Ercegović) i Kaptol banci (pod Dejanom Košutićem). Finese s kuponskom privatizacijom koja se tada obavljala danas bi malo tko razumio, međutim, 1999., kada je na čelu Hrvatskog fonda za privatizaciju bio Tomislav Družak (bivši šef HIS-a i sadašnji Hrvatskog autokluba), ugovorena je prodaja većinskog paketa dionica Kinematografa Eastern European Property Fundu, odvojku investicijske grupe Charlemane Capital sa sjedištem u Londonu. Kako su se strani poduzetnici za samo dva i pol milijuna eura uspjeli domoći kontrole nad poduzećem vrijednim bar osam milijuna eura ostala je zagonetka, no taj je posao potvrdio i Hrvoje Vojković, novi čelnik Hrvatskog fonda za privatizaciju, postavljen tamo 2000. od strane vlade koalicije.
Isprva se činilo da Eastern European Property Fund misli ozbiljno. Kovačević je dobio otkaz, nova direktorica postala je Ina Čavlina, koja se za razliku od svog prethodnika nije plašila medija, zatvorena su jedino kina na periferiji koja su uporno donosila gubitke, a najavljena je gradnja minipleksa s pet kina na prostoru kina Zagreb. Ipak, prikazivački promet nije se uvećao: Zagrepčani su tada sve češće odlazili u nova i moderna Broadway kina u Tkalča centru (tri dvorane ponekad su imale više gledatelja od svih kina Kinematografa), a prvi hrvatski multipleks, CineStar u Branimir centru, gotovo je potpuno
dotukao stara kina. U međuvremenu se pokazalo da nove vlasnike (koji su se domogli čak 85 posto dionica poduzeća) filmski biznis baš i ne zanima. Od gradnje minipleksa se odustalo zbog prevelikih troškova (pet milijuna eura) i presporog povrata investicije. Također, nakon što su izgubili dva ugovora za distribuciju s hollywoodskim "majorima", Kinematografi su se trećeg samo odrekli, dok su nekretnine poduzeća nestajale jedna za drugom. Nekadašnji početni kapital poduzeća drastično je smanjen sa 57 milijuna i 800 tisuća kuna na milijun i šesto kuna (vrijednost po dionici iznosi skromnih deset kuna), a ostatak je "vraćen dioničarima". Treba priznati, ulaskom u Hrvatsku Eastern European Property Fund obavio je odličan posao! Nakon što se proda Europa, Kinematografima će ostati samo kina Zagreb i Central (koje trenutno ne radi: narednog tjedna iznimno će ugostiti Zagrebdox), o čijoj daljnjoj sudbini ne treba imati iluzija.
Vapaj filmaša
Najveći kupac dvorana Kinematografa postao je Grad Zagreb. Na prigovore javnosti da je posao sa Eastern European Property Fundom sumnjiv, jer nitko ne jamči Zagrepčanima da će ostati bez svih svojih kina (što ako ih novi vlasnik odluči pretvoriti u kockarnice ili noćne barove?!), u Gradskom poglavarstvu su odgovarali da oni moraju odobravati eventualnu prenamjenu sadržaja: ukoliko bude problematična, bit će zakonski spriječena.
Ispostavilo se da gradska kina - po sudu gradskih moćnika - mogu postati sve drugo osim kina. U prvom naletu, u ljeto 2003. godine, Kinematografi su prodali gradu (po prosječnoj cijeni od milijun i 250 tisuća eura) četiri kina - Tuškanac, Apolo, Liku i Sesvete - od kojih su prva dva trebala postati kazališta, treći plesni centar, a četvrti multimedijalnim prostorom. Preneraženim filmašima nije preostalo nego da zakukaju kako Zagreb uopće ne posjeduje kinoteku u koju bi Arhiv Hrvatske prikazivao svoj fundus: dvorana u Kordunskoj koja se tako zvala (i nedavno je zatvorena) to je prestala biti nakon raspada Jugoslavije, budući da više nije mogla posuđivati filmove iz beogradske Jugoslovenske kinoteke, jednog od najvećih filmskih arhiva u Europi. U Poglavarstvu su se izgovarali da su kinoteku ionako namjeravali smjestiti u novi filmski centar, koji će biti izgrađen na prostoru današnjeg Studentskog centra, međutim, suočeni s opravdanim sumnjama da se taj plan nikad neće realizirati zbog problematičnog vlasništva na željenoj loka
ciji, uzmaknuli su i pristali da Tuškanac ipak ostane kino. Dodijeljen je na upravljanje Hrvatskom filmskom savezu i Zagreb filmu (potonje se poduzeće povuklo iz tog posla, jer je novi direktor Vinko Brešan odmah objasnio da nema stručni kadar za pripremu programa koji namjerava prikazivati Tuškanac; jednako se tako odrekao i zakupa dvorane u Kordunskoj 1, koja pripada crkvi Sv. Blaža) i danas je jedino kino u kojem se može gledani klasični i suvremeni art film.
Skupe adaptacije
Ipak, nesklonost gradskih vlasti filmskoj kulturi uočljiva je i u problemima s kojima se suočava Tuškanac. U ne baš sretnom suživotu s noćnim klubom Hemingway, koji se smjestio na stražnjoj strani te zgrade (nedavno se publika morala probijati do kino blagajne kroz ocvale nasade, koje je osoblje noćnog kluba dopremilo sa svoje nove lokacije na Trgu maršala Tita), Hrvatski filmski savez uspio je obnoviti dvoranu, osposobiti projekcijsku kabinu i nabaviti nove stolice, i to samo zahvaljujući sponzorima i Čavlininoj susretljivosti. Istodobno, koncertna dvorana Lisinski dobiva od države i grada 20 milijuna kuna za sanaciju poda i nove stolice, u plesni centar u bivšem kinu Lika ulaže se 18 milijuna kuna, a koliko će koštati preuređenje kina Apolo - novog doma Histriona Zlatka Viteza - može se samo nagađati. Ako ništa drugo, nakon što joj se izjalovio plan da Studentski centar pretvori u veliki filmski centar, Andrea Zlatar, donedavno ključna osoba u
kulturnoj politici Zagreba, planirala je dinamizirati filmski život grada time što će Europu pretvoriti u elitno kino, namijenjeno svečanim premijerama i atraktivnim filmskim programima (da to kino i danas može privući publiku pokazao je slučaj film "Što je muškarac bez brkova", koji se nerijetko prikazivao pred punom dvoranom), Tuškanac će zadržati sadašnji profil, Jadran u Ilici 42 postao bi kinoteka, a dvoranu u Kordunskoj 1 ponudilo bi se agilnom producentu Borisu T. Matiću i njegovim inicijativama. Nakon raspada koalicije SDP-a i HNS-a u Gradskoj skupštini Zlatarica je izgubila svoju poziciju i nije realizirala gotovo ništa od svojih nauma. Jadran je pripao trgovačkom lancu Kerum, dvoranu u Kordunskoj nevoljko je uzela Crkva (dobivanje sigurne najamnine bolje je od pozamašnih investicija koje taj prostor zahtijeva), Europa će po svemu sudeći biti pretvorena u kazalište, a jedino se Tuškanac bori s nedaćama da opstane kao kino.
Povijesna ironija
Prenamjena kina Europa u kazalište bremenita je povijesnom ironijom. U doba kada je dvorana izgrađena, vlasnici kina morali su uplaćivati deset posto od prihoda za tzv. kazališni doprinos. Zašto bi država obilno potpomagala kazalište, kada sve unosniji filmski biznis može preuzeti taj teret. Zagrebačka kina danas očito plaćaju jednu drugu vrstu "kazališnog doprinosa" - tako što se pretvaraju u teatre. Dvorane koje su pedesetih i šezdesetih godina vrvjele kino-posjetiteljima postale su kazališne "meke". Je li to normalan proces? Pa baš i ne. Teza da se to događa zato što je u nas kazališni lobi puno jači od filmskoga samo je djelomično održiva. Veći je problem u tome što kulturni moćnici u državnim i gradskim strukturama uopće ne razumiju filmske prioritete niti na njih puno polažu. Zašto se stimuliranje filmske kulture i prikazivanje zahtjevnih filmova ne bi financiralo na isti način kao što se financiraju i kazališta? Kada bi se zagrebačkom kazalištu uskratile dotacije, nijedno od njih ne bi opstalo, pa bez obzira na to koliko njihove pojedine predstave punile dvoranu. U Berlinu ili Londonu posve je uobičajeno da se financijski podupire mreža art kina. Prije dvije godine ugodno me iznenadilo kada sam u Beču, u jednoj sporednoj ulici u blizini žile kucavice Mariahilfenstrasse, u kinu sa stotinjak sjedala, prije projekcije filma "Kava i cigarete" Jima Jarmuscha vidio natpis: "Ovo je kino ponovno počelo s radom zahvaljujući potpori gradskih vlasti".
Hoćemo li takve natpise uskoro ugledati i u nas? Sumnjam. Ne samo zbog inercije gradskih moćnika, nego i stoga što ni filmaši ne znaju ništa pametno poduzeti.
Pazi, teatar!
Recimo, nedavno je u Vjesniku, u anketi o sudbinama kina Europa i Tuškanac, Nada Gaćešić-Livaković, filmska epizodistica koja igra glavnu ulogu u hrvatskoj kinematografiji (članica je filmskog vijeća Ministarstva kulture), odlučno izjavila da Europa treba ostati kino, ali da Tuškanac treba vratiti kazalištarcima. Zaboga, dok joj netko ne objasni da svaki kino u središtu grada treba ostati kino, u opasnosti smo da se sve oko nas ne pretvori u kazalište.
Nenad Polimac
Dva velika propusta
Da kino može pamtiti, premijera "Sjećanja jedne gejše" bila bi njegova posljednja lijepa uspomena. Naime, kako sada stoje stvari, poduzeće Kinematografi, vlasnik kina Europa, odlučilo je prodati svoj najdragocjeniji posjed za svotu od tri milijuna eura Gradu Zagrebu, a njegovo poglavarstvo prenamijenit će ga u kazalište, tako što će skratiti parter i produžiti pozornicu. Hoće li nekadašnje kino dobiti dramska scena Hrvatskog narodnog kazališta (kako se već dugo naklapa u medijima) ili kazalište Komedija (koje se plaši da ih Crkva uskoro ne izbaci iz svoje dvorane na Kaptolu), ovisit će o tome tko je utjecajniji. No, u svakom slučaju, poprilično sumoran kraj za jedno od najljepših kina u ovom dijelu Europe, koji je davne 1919. izgradio Alfred Müller na prostoru bivšeg "Kina ćirilometodskih zidara" i uredio u tada vrlo popularnom secesijskom stilu. Novo kino Balkan dvadesetih i tridesetih godina neprestano je mijenjalo imena, najprije u Europa i Europa-Palace, zatim opet u Balkan, za NDH se zvalo Europa-Palace, poslije 2. svjetskog rata ustalio se Balkan, da bi 1991. - kada balkanski nazivi više nisu bili u modi - ponovno uskrsnula Europa.
Zašto su Kinematografi odlučili prodati svoje najljepše kino? Priča je poduža, a njezin je početak u devedesetima. Tada su Kinematografi bili najmoćniji hrvatski prikazivač u čijih se 15 kina ponekad ostvarivalo i 60
posto ukupnog prometa u Hrvatskoj. Nekretninama bogato poduzeće (radničko odmaralište u Biogradu, Kinotehnika u Gundulićevoj - nedaleko Botaničkog vrta - te odjel za podnaslovljavanje na Ferenčici) bilo je i najjači hrvatski distributer: imalo je ugovore s tri velike hollywoodske kompanije (ukupno ih je pet) i doslovno je predstavljalo kičmu domaće kinematografije. Davor Kovačević, tadašnji direktor Kinematografa, napravio je dva velika propusta. Na prigovore da svijetom posvuda niču multipleksi s desetak i više dvorana (pa čak i u susjednoj Mađarskoj), koji su profitabilniji od kina s jednom dvoranom, on je odgovarao: "Zagreb ima veliki multipleks, koji čine mojih 15 kina". Nije ga se dojmio primjer Ljubljanskih kinematografa koji su se potkraj devedesetih odlučili na radikalan zahvat: u središtu Ljubljane (inače, dvostruko manje od Zagreba) ostavili su samo dva kina i na periferiji počeli graditi multipleks Kolosej sa 13 dvorana. Do danas su svoju mrežu proširili i na Maribor (kino s deset dvorana), Celje (šest dvorana) i Kopar (tri dvorane).
Rat s videom
Drugo, Kovačević nijednom nije pokušao svoju kinodistribuciju proširiti i na videodjelatnost, unatoč tome što je potonja bila unosnija. Kinodistributer je dobivao razmjerno skroman procent od stranaca (tadašnji prosjek bio je 12 posto od ukupnog prihoda distribucije), dok je videodistributer sam izrađivao videokazete i prijavljivao stranom partneru količine koje su mu se prohtjele (dakako, u granicama "zdravog razuma"). Kovačevića je mrzilo proširivati se na novi teren i kupovati opremu za dupliciranje videokazeta, smatrajući da ono što posjeduje čini njegovo poduzeće dovoljno moćnim. To mu se kasnije osvetilo, jer su domaći videodistributeri uglavnom preuzeli i njegovu kinolicencu. Sporna pretvorba
Pa dok je Ljubljanske kinematografe kupila Kmečka družba, jedan od najjačih slovenskih investicijskih fondova, i mudro planirala svaki potez tog poduzeća, njegov zagrebački pandan dopao je u ruke mešetarima koji su nastojali iscijediti profit iz njegovih nekretnina. Kovačević je još 1992. inicirao pretvorbu svog poduzeća u dioničko društvo, opredijelivši se za varijantu u kojoj je 92 posto dionica rezervirano za povrat bivšim vlasnicima (mnoga zagrebačka kina imala su žive vlasnike ili njihove nasljednike), dok je 8 posto ostalo u poduzeću, presitan iznos da se razdijeli njegovim djelatnicima. Nije tu - čini se - baš sve bilo po zakonu, ali nema veze. Većinski paket kontrolirao je kasniji Hrvatski fond za
privatizaciju, koji ga je potom na neko vrijeme prepustio Hrvatskoj poštanskoj banci (pod Ljerkom Ercegović) i Kaptol banci (pod Dejanom Košutićem). Finese s kuponskom privatizacijom koja se tada obavljala danas bi malo tko razumio, međutim, 1999., kada je na čelu Hrvatskog fonda za privatizaciju bio Tomislav Družak (bivši šef HIS-a i sadašnji Hrvatskog autokluba), ugovorena je prodaja većinskog paketa dionica Kinematografa Eastern European Property Fundu, odvojku investicijske grupe Charlemane Capital sa sjedištem u Londonu. Kako su se strani poduzetnici za samo dva i pol milijuna eura uspjeli domoći kontrole nad poduzećem vrijednim bar osam milijuna eura ostala je zagonetka, no taj je posao potvrdio i Hrvoje Vojković, novi čelnik Hrvatskog fonda za privatizaciju, postavljen tamo 2000. od strane vlade koalicije.
Isprva se činilo da Eastern European Property Fund misli ozbiljno. Kovačević je dobio otkaz, nova direktorica postala je Ina Čavlina, koja se za razliku od svog prethodnika nije plašila medija, zatvorena su jedino kina na periferiji koja su uporno donosila gubitke, a najavljena je gradnja minipleksa s pet kina na prostoru kina Zagreb. Ipak, prikazivački promet nije se uvećao: Zagrepčani su tada sve češće odlazili u nova i moderna Broadway kina u Tkalča centru (tri dvorane ponekad su imale više gledatelja od svih kina Kinematografa), a prvi hrvatski multipleks, CineStar u Branimir centru, gotovo je potpuno
dotukao stara kina. U međuvremenu se pokazalo da nove vlasnike (koji su se domogli čak 85 posto dionica poduzeća) filmski biznis baš i ne zanima. Od gradnje minipleksa se odustalo zbog prevelikih troškova (pet milijuna eura) i presporog povrata investicije. Također, nakon što su izgubili dva ugovora za distribuciju s hollywoodskim "majorima", Kinematografi su se trećeg samo odrekli, dok su nekretnine poduzeća nestajale jedna za drugom. Nekadašnji početni kapital poduzeća drastično je smanjen sa 57 milijuna i 800 tisuća kuna na milijun i šesto kuna (vrijednost po dionici iznosi skromnih deset kuna), a ostatak je "vraćen dioničarima". Treba priznati, ulaskom u Hrvatsku Eastern European Property Fund obavio je odličan posao! Nakon što se proda Europa, Kinematografima će ostati samo kina Zagreb i Central (koje trenutno ne radi: narednog tjedna iznimno će ugostiti Zagrebdox), o čijoj daljnjoj sudbini ne treba imati iluzija.
Vapaj filmaša
Najveći kupac dvorana Kinematografa postao je Grad Zagreb. Na prigovore javnosti da je posao sa Eastern European Property Fundom sumnjiv, jer nitko ne jamči Zagrepčanima da će ostati bez svih svojih kina (što ako ih novi vlasnik odluči pretvoriti u kockarnice ili noćne barove?!), u Gradskom poglavarstvu su odgovarali da oni moraju odobravati eventualnu prenamjenu sadržaja: ukoliko bude problematična, bit će zakonski spriječena.
Ispostavilo se da gradska kina - po sudu gradskih moćnika - mogu postati sve drugo osim kina. U prvom naletu, u ljeto 2003. godine, Kinematografi su prodali gradu (po prosječnoj cijeni od milijun i 250 tisuća eura) četiri kina - Tuškanac, Apolo, Liku i Sesvete - od kojih su prva dva trebala postati kazališta, treći plesni centar, a četvrti multimedijalnim prostorom. Preneraženim filmašima nije preostalo nego da zakukaju kako Zagreb uopće ne posjeduje kinoteku u koju bi Arhiv Hrvatske prikazivao svoj fundus: dvorana u Kordunskoj koja se tako zvala (i nedavno je zatvorena) to je prestala biti nakon raspada Jugoslavije, budući da više nije mogla posuđivati filmove iz beogradske Jugoslovenske kinoteke, jednog od najvećih filmskih arhiva u Europi. U Poglavarstvu su se izgovarali da su kinoteku ionako namjeravali smjestiti u novi filmski centar, koji će biti izgrađen na prostoru današnjeg Studentskog centra, međutim, suočeni s opravdanim sumnjama da se taj plan nikad neće realizirati zbog problematičnog vlasništva na željenoj loka
ciji, uzmaknuli su i pristali da Tuškanac ipak ostane kino. Dodijeljen je na upravljanje Hrvatskom filmskom savezu i Zagreb filmu (potonje se poduzeće povuklo iz tog posla, jer je novi direktor Vinko Brešan odmah objasnio da nema stručni kadar za pripremu programa koji namjerava prikazivati Tuškanac; jednako se tako odrekao i zakupa dvorane u Kordunskoj 1, koja pripada crkvi Sv. Blaža) i danas je jedino kino u kojem se može gledani klasični i suvremeni art film.
Skupe adaptacije
Ipak, nesklonost gradskih vlasti filmskoj kulturi uočljiva je i u problemima s kojima se suočava Tuškanac. U ne baš sretnom suživotu s noćnim klubom Hemingway, koji se smjestio na stražnjoj strani te zgrade (nedavno se publika morala probijati do kino blagajne kroz ocvale nasade, koje je osoblje noćnog kluba dopremilo sa svoje nove lokacije na Trgu maršala Tita), Hrvatski filmski savez uspio je obnoviti dvoranu, osposobiti projekcijsku kabinu i nabaviti nove stolice, i to samo zahvaljujući sponzorima i Čavlininoj susretljivosti. Istodobno, koncertna dvorana Lisinski dobiva od države i grada 20 milijuna kuna za sanaciju poda i nove stolice, u plesni centar u bivšem kinu Lika ulaže se 18 milijuna kuna, a koliko će koštati preuređenje kina Apolo - novog doma Histriona Zlatka Viteza - može se samo nagađati. Ako ništa drugo, nakon što joj se izjalovio plan da Studentski centar pretvori u veliki filmski centar, Andrea Zlatar, donedavno ključna osoba u
kulturnoj politici Zagreba, planirala je dinamizirati filmski život grada time što će Europu pretvoriti u elitno kino, namijenjeno svečanim premijerama i atraktivnim filmskim programima (da to kino i danas može privući publiku pokazao je slučaj film "Što je muškarac bez brkova", koji se nerijetko prikazivao pred punom dvoranom), Tuškanac će zadržati sadašnji profil, Jadran u Ilici 42 postao bi kinoteka, a dvoranu u Kordunskoj 1 ponudilo bi se agilnom producentu Borisu T. Matiću i njegovim inicijativama. Nakon raspada koalicije SDP-a i HNS-a u Gradskoj skupštini Zlatarica je izgubila svoju poziciju i nije realizirala gotovo ništa od svojih nauma. Jadran je pripao trgovačkom lancu Kerum, dvoranu u Kordunskoj nevoljko je uzela Crkva (dobivanje sigurne najamnine bolje je od pozamašnih investicija koje taj prostor zahtijeva), Europa će po svemu sudeći biti pretvorena u kazalište, a jedino se Tuškanac bori s nedaćama da opstane kao kino.
Povijesna ironija
Prenamjena kina Europa u kazalište bremenita je povijesnom ironijom. U doba kada je dvorana izgrađena, vlasnici kina morali su uplaćivati deset posto od prihoda za tzv. kazališni doprinos. Zašto bi država obilno potpomagala kazalište, kada sve unosniji filmski biznis može preuzeti taj teret. Zagrebačka kina danas očito plaćaju jednu drugu vrstu "kazališnog doprinosa" - tako što se pretvaraju u teatre. Dvorane koje su pedesetih i šezdesetih godina vrvjele kino-posjetiteljima postale su kazališne "meke". Je li to normalan proces? Pa baš i ne. Teza da se to događa zato što je u nas kazališni lobi puno jači od filmskoga samo je djelomično održiva. Veći je problem u tome što kulturni moćnici u državnim i gradskim strukturama uopće ne razumiju filmske prioritete niti na njih puno polažu. Zašto se stimuliranje filmske kulture i prikazivanje zahtjevnih filmova ne bi financiralo na isti način kao što se financiraju i kazališta? Kada bi se zagrebačkom kazalištu uskratile dotacije, nijedno od njih ne bi opstalo, pa bez obzira na to koliko njihove pojedine predstave punile dvoranu. U Berlinu ili Londonu posve je uobičajeno da se financijski podupire mreža art kina. Prije dvije godine ugodno me iznenadilo kada sam u Beču, u jednoj sporednoj ulici u blizini žile kucavice Mariahilfenstrasse, u kinu sa stotinjak sjedala, prije projekcije filma "Kava i cigarete" Jima Jarmuscha vidio natpis: "Ovo je kino ponovno počelo s radom zahvaljujući potpori gradskih vlasti".
Hoćemo li takve natpise uskoro ugledati i u nas? Sumnjam. Ne samo zbog inercije gradskih moćnika, nego i stoga što ni filmaši ne znaju ništa pametno poduzeti.
Pazi, teatar!
Recimo, nedavno je u Vjesniku, u anketi o sudbinama kina Europa i Tuškanac, Nada Gaćešić-Livaković, filmska epizodistica koja igra glavnu ulogu u hrvatskoj kinematografiji (članica je filmskog vijeća Ministarstva kulture), odlučno izjavila da Europa treba ostati kino, ali da Tuškanac treba vratiti kazalištarcima. Zaboga, dok joj netko ne objasni da svaki kino u središtu grada treba ostati kino, u opasnosti smo da se sve oko nas ne pretvori u kazalište.
Nenad Polimac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....