Na popisu vječnih i neuništivih bisera iz leksikona nogometne gluposti - poput legendarne izjave "što reći", filozofske misli "lopta je okrugla" ili svečane prisege "pružit ćemo 120 posto svojih mogućnosti" - od pamtivijeka je vrlo dobro kotirala i fraza "potpisao sam za klub za koji navijam od malih nogu".
Premda je prije sto godina u javnosti razobličena kao licemjerna, činjenica je da se toj frazi na koncu svi opet rado vraćamo. Nogometaši kada potpisuju ugovore, novinari kada razdoblje natjecateljskog zatišja ispunjavaju sočnim vijestima s "mercata", navijači kada se zažele novih lica u omiljenom klubu.
To pomalo budalasto opće mjesto svih šankovskih rasprava o nogometu bilo je posebno aktualno prošlog tjedna kada je Roy Keane potpisao za Celtic. Napokon u klubu za koji navija od malih nogu, raspisali su se engleski novinari. Uz dodatak - za 40 tisuća funti tjedno, što je apsolutni klupski rekord svih vremena. Henrik Larsson je, za ilustraciju, kao neupitni navijački heroj svojedobno probio plafon plaća, ali nije dogurao dalje od bijednih 38 tisuća tjedno.
Nakon što je grimasu dežurnog "troublemakera" za potrebe fotoreportera zamijenio namještenim osmijehom, Roy Keane je reporterima u Glasgowu rekao da novac nije bio presudan za potpis ugovora. Bit će da se netko u publici na to glasno nasmijao i isprovocirao Keanea, čim je ovaj opičeni irski svat u sljedećoj rečenici rekao da je njegova predanost Celticu iz dječačkih dana više fama nego istina. "Kao i svako irsko dijete volio sam Celtic, ali sam zapravo navijao za Tottenham", pohvalio se.
Nema dvojbe da je Celtic tim angažmanom napravio strašan marketinški potez i da će zelena polovica Glasgowa poludjeti za Keanovim dresovima i razglednicama s potpisom, ali nisam siguran da će Celtic iz deala izvući neku opipljiviju rezultatsku korist. Keane, naime, već neko vrijeme nije ona visokoturažna mašina koja je vodila United do sedam naslova engleskog prvaka. U striktno nogometnom pogledu, on je vremešni gospodin sa 34 "kuke" na računu, češće na terapijama nego na travnjaku, a pored toga u svlačionici je čangrizav i konfliktan.
U Keanu, kako danas izgleda, prepoznajem sve ono što bi Dinamo dobio u paketu sa Zlatkom Zahovičem, da je slovenski as slučajno potpisao za "modre". Jasno vam je da s te strane baš i ne ronim suze za oldtimerom iz "dežele" kojeg prati glas prgavog i narcisoidnog tipa. Pripadam onom dijelu zg nogometne publike koja se slatko nasmijala Zahovičevim izjavama da je jedina razlika između Dinama i Barcelone - u imenu. Siguran sam da ti bomboni nisu impresionirali ni Josipa Kužea i da je upravo on spustio rampu tom transferu iako je javnosti ponuđena nacifrana priča o talentiranom Zahovičevom sinu, pioniru Benfice, kojem se ne ide iz Lisabona...
Priča o Keanu - ili Zahoviču u hrvatskom kontekstu - ovdje nije samo u funkciji "refreshanja" onog pradavnog mita o potrošenoj legendi koja ne zna na vrijeme reći "stop" i objesiti kopačke o klin, pa ga na kraju žalite jer lipše terenom kao potrošena raga. Priča je i putokaz koji odnedavno slijede Dinamovi čelnici predvođeni trenerom koji nogomet zaista ima u malom prstu. Ako niste primijetili, Dinamo se nakon neuspjelog pokušaja "presađivanja" mlade reprezentacije u Maksimir okrenuo novoj politici skautinga. Pojačanja se traže u provinciji ili u - Južnoj Americi. Tako su "modri" dobili Ettoa i Chaga, a uz malo sreće ovih će dana postati bogatiji i za potencijalnog superstara iz Kolumbije. Uz takav pametan upravljački kurs, čini mi se da Dinamo samo nekom bizarnom zabunom može promašiti Ligu prvaka...
Dražen Krušelj
Premda je prije sto godina u javnosti razobličena kao licemjerna, činjenica je da se toj frazi na koncu svi opet rado vraćamo. Nogometaši kada potpisuju ugovore, novinari kada razdoblje natjecateljskog zatišja ispunjavaju sočnim vijestima s "mercata", navijači kada se zažele novih lica u omiljenom klubu.
To pomalo budalasto opće mjesto svih šankovskih rasprava o nogometu bilo je posebno aktualno prošlog tjedna kada je Roy Keane potpisao za Celtic. Napokon u klubu za koji navija od malih nogu, raspisali su se engleski novinari. Uz dodatak - za 40 tisuća funti tjedno, što je apsolutni klupski rekord svih vremena. Henrik Larsson je, za ilustraciju, kao neupitni navijački heroj svojedobno probio plafon plaća, ali nije dogurao dalje od bijednih 38 tisuća tjedno.
Nakon što je grimasu dežurnog "troublemakera" za potrebe fotoreportera zamijenio namještenim osmijehom, Roy Keane je reporterima u Glasgowu rekao da novac nije bio presudan za potpis ugovora. Bit će da se netko u publici na to glasno nasmijao i isprovocirao Keanea, čim je ovaj opičeni irski svat u sljedećoj rečenici rekao da je njegova predanost Celticu iz dječačkih dana više fama nego istina. "Kao i svako irsko dijete volio sam Celtic, ali sam zapravo navijao za Tottenham", pohvalio se.
Nema dvojbe da je Celtic tim angažmanom napravio strašan marketinški potez i da će zelena polovica Glasgowa poludjeti za Keanovim dresovima i razglednicama s potpisom, ali nisam siguran da će Celtic iz deala izvući neku opipljiviju rezultatsku korist. Keane, naime, već neko vrijeme nije ona visokoturažna mašina koja je vodila United do sedam naslova engleskog prvaka. U striktno nogometnom pogledu, on je vremešni gospodin sa 34 "kuke" na računu, češće na terapijama nego na travnjaku, a pored toga u svlačionici je čangrizav i konfliktan.
U Keanu, kako danas izgleda, prepoznajem sve ono što bi Dinamo dobio u paketu sa Zlatkom Zahovičem, da je slovenski as slučajno potpisao za "modre". Jasno vam je da s te strane baš i ne ronim suze za oldtimerom iz "dežele" kojeg prati glas prgavog i narcisoidnog tipa. Pripadam onom dijelu zg nogometne publike koja se slatko nasmijala Zahovičevim izjavama da je jedina razlika između Dinama i Barcelone - u imenu. Siguran sam da ti bomboni nisu impresionirali ni Josipa Kužea i da je upravo on spustio rampu tom transferu iako je javnosti ponuđena nacifrana priča o talentiranom Zahovičevom sinu, pioniru Benfice, kojem se ne ide iz Lisabona...
Priča o Keanu - ili Zahoviču u hrvatskom kontekstu - ovdje nije samo u funkciji "refreshanja" onog pradavnog mita o potrošenoj legendi koja ne zna na vrijeme reći "stop" i objesiti kopačke o klin, pa ga na kraju žalite jer lipše terenom kao potrošena raga. Priča je i putokaz koji odnedavno slijede Dinamovi čelnici predvođeni trenerom koji nogomet zaista ima u malom prstu. Ako niste primijetili, Dinamo se nakon neuspjelog pokušaja "presađivanja" mlade reprezentacije u Maksimir okrenuo novoj politici skautinga. Pojačanja se traže u provinciji ili u - Južnoj Americi. Tako su "modri" dobili Ettoa i Chaga, a uz malo sreće ovih će dana postati bogatiji i za potencijalnog superstara iz Kolumbije. Uz takav pametan upravljački kurs, čini mi se da Dinamo samo nekom bizarnom zabunom može promašiti Ligu prvaka...
Dražen Krušelj
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....