Krajem veljače Grgo Maras je pod neobičnim okolnostima morao napustiti dom umirovljenika. Iznenada, neodgodivo i zauvijek. Nazvao je ujutro Davora da dođe po njega, a Davor je pitao može li doći popodne. Grgo je rekao da bi mu bilo draže da dođe odmah.
“A ti ne pitaš iman li ja posla?” otresao se Davor. “Je li mene možda pacijenti čekaju?”
“Pa zar nije nedilja?” primijetio je Grgo.
“Ajde, ajde, dobro”, rekao je Davor pomirljivo.
Grgo ga je dočekao ispred zgrade, s dva kovčega kraj nogu, cigaretom u ustima, kaputom preko ruke i šturom viješću da su ga izbacili.
“Kako izbacili?” zaprepastio se Davor.
“Ma, kreteni”, rekao je stari ogorčeno.
“Šta si sad napravio?”
“Zna san da ćeš to reć. Šta san ja napravio? A nije ti palo na pamet da su oni zasrali, je li? Tebi je uvik ćaća kriv.”
Ubacio je kovčege u gepek, dok ga je Davor izgubljeno gledao. Na ulicu je tada izašao niži, nabijeni muškarac s njegovanom bradicom i naušnicom na jednom uhu, kojega je Davor prepoznao kao vlasnika doma umirovljenika.
“Ne znam je li me se sjećate, upoznali smo se jednom”, počeo je prilazeći.
“Kako da ne, gospodine Maras”, odgovorio je vlasnik ljubazno, rukujući se s njim.
“Možete li mi, molim vas, objasniti šta se ovo događa?”
“Nemojte se ljutiti, ne bi. To neka van otac kaže.”
“Davore, šta pričaš s tin majmunom?! Iđemo!” doviknuo je iz auta Grgo.
“Baci cigaretu!” upozorio ga je Davor smještajući se za volan.
“Ostaću u tebe jednu, dvi sedmice dok ne nađen drugi smještaj. Već san stupio u kontakt s Plenkovićen”, umirio ga je Grgo.
“S kojim Plenkovićen?”
“Vidi njega, s kojin Plenkovićen? S Andrejon Plenkovićen.”
Davor je duboko udahnuo da se smiri.
“Dobro, oćeš li mi reć zašto su te izbacili?”
“Bolje ne pitaj.”
I tako je Davor počeo živjeti s ocem, prvi put u životu. Njemu je bilo četrdeset pet, ocu sedamdeset sedam.
Davor se jedva bio rodio kad je Grgo otišao raditi u Njemačku i još nije krenuo u prvi razred kad su se on i mama razveli. Njihovi su rijetki susreti bili kratki i zbunjujući. Grgo bi mu ugurao u džep dvadeset ili pedeset maraka, blago ga pljusnuo i odgurnuo, a Davor je nelagodno slutio da očevo “Ajde, biži da te ne gledan” nije posve šala. Grgo ga nikad nije upitao kako je u školi, ili što će biti kad naraste, ni zašto baš stomatologija. Nije došao ni kad je Davor diplomirao niti kad se oženio. Za pravo reći, Davor ga, zbog mame, koja mu nikad nije oprostila, ni na promociju ni na svadbu nije zvao.
Grgo je živio zbrkano, ne vezujući se za žene, poslove ili prebivališta. U Essenu je imao još jednog sina, koji je imao trideset osam ili trideset devet i možda, ali samo možda, se zvao Klaus. Prije nekoliko godina je otišao u penziju i smjestio se prvo u domu umirovljenika u Podstrani, a zatim u Solinu, i tek od toga vremena su se on i Davor nešto češće, dvaput do triput godišnje viđali. Premda je mama davno umrla, Davor se nije mogao osloboditi krivnje što ga posjećuje. Dugo je izbjegavao upoznati obitelj s njim, ali se na kraju i Tihani i šesnaestogodišnjim blizancima, Ivanu i Luciji, ofucani vlaški lažljivac neočekivano svidio.
•••
Svejedno je strepio kako će oni dočekati vijest da Grgo, makar i nakratko, useljava k njima. Tihana je, međutim, dočekala svekra jednostavno i srdačno, s poljupcem u obraz, smjestila ga za kuhinjski stol, poslužila rakijom i pošla raspremiti.
“Davore, dođi jedan tren!” zovnula ga uskoro iz sobe.
S dlanom preko usta, napola zgranuto, a napola razveseljeno, pokazala je Davoru šta njihov šašavi djed nosi sa sobom, i nosi, čini se, dosta dugo, desetljećima. Sve što je Grgo imao u manjem kovčegu bili su pornografski časopisi, stara njemačka izdanja iz sedamdesetih, gdje su žene nosile svjetloplava sjenila na kapcima i šarene vrpce u kosi, a muškarci imali brkove, zulufe i nečiste tabane.
“Gledaj, to su bili mufovi!” šapnula je Tihana pokazujući jednu raskrečenu i bez ikakve sumnje umjetnu plavušu.
“Daj, skloni to”, rekao je Davor, postiđen kao da je razvrat u kovčegu njegov.
Zatim su sjeli ručati, pohanu piletinu i rizibizi. Grgo je brzo i pohlepno natrpao tanjur.
“Dobro, pička mu materina, nisi jedini. Nas je još ovde”, ukorio ga je Davor.
“A šta ti na svetu nedilju pičkaraš”, ukorila je Davora Tihana. “Ima hrane za sve.”
“Znan da ima, ali neka se nauči redu.”
“Ej, kakav bi ja čovik bio da si me ti odgaja”, uzdahnuo je Grgo namigujući unucima.
“A šta je, dide”, upitao je Ivan, “bila loša spiza u domu?”
“Očaj!” rekao je djed slatkorano glođući batak.
Prošlo je nekoliko dana u kojima je on neumorno, ustrajno kao stjenica nazivao Ured predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Njegova je snaha obožavala gledati kako s telefonom na uhu uzrujano hoda iz sobe u sobu, čekajući da ga spoje s gospodinom Plenkovićem. Podsjećala ga je ako bi on koji put zaboravio, pa i nazvala u Banske dvore umjesto njega. No, gospodin Plenković bio je totalno rastrgan obavezama. Tajnica mu je prenijela poruku, ali on jednostavno nije stigao uzvratno nazvati gospodina Marasa.
“Ma, znaš, ovo je isto malo privršilo miru”, srdio se Grgo. “Da ga vidin, sad bi mu tako puka plesku, da bi mu se glava okrenila.”
“A nemojte tako”, branila je Tihana prezaposlenog premijera, “čovik je u balunu”. Pogledajte ovo s koronaviruson, cili svit se raspada.”
Premda nije imao veze na tako visokom mjestu, i Davor se zauzeo naći smještaj ocu. Obilazio je domove sve od Šibenika do Makarske, bio spreman dijelom i sam plaćati ako je koji bio skuplji, samo da se riješi starog gnjavatora. No, sve je bilo džaba. Nigdje nije bilo slobodnih mjesta. Ili ih je možda i bilo, ali ne za njegova oca. Davor nije u to mogao biti potpuno siguran, ali kao da je čuo jednu sumnju i oprez kad bi rekao zbog koga zove. Nešto je čudno, činilo mu se, bilo u kratkom trenutku tišine koja bi uslijedila kad bi rekao ime, kao da je osoblje domova bilo posebno upozoreno na Grgu Marasa, četrdeset treće godište.
Kako bilo, uskoro su zbog zaraze zatvoreni ugostiteljski objekti, otkazane sportske i kulturne manifestacije, ukinut javni prijevoz i zabranjeno putovati izvan mjesta prebivališta. Odlukom Nacionalnog stožera civilne zaštite, Davor je ostao zaključan s jednim tipom kojega je otvoreno prezirao. Povremeno je mislio da gubi razum, a povremeno mu se činilo da neizdrživo stanje može okončati samo na jedan način. Ubojstvom na osobito okrutan i podmukao način. Izluđivao je gledajući po cijele dane svoga glupog, pokvarenog, lakomislenog i sebičnog oca i ne jednom ga poželio baciti preko balkona, ali neobično, bilo mu je još mučnije kad bi se stari gad sam uputio napolje.
“Budalo, di ćeš! Ti si u rizičnoj skupini! Umrićeš!” siktao je Davor. Prijetio je da ga neće pustiti, sakrivao mu kaput, izvlačio vezice iz cipela, ali Grgo je jednostavno bio nezaustavljiv. Svaku večer, bez iznimke, taj je morao izaći, obrijan i zalizan, mirišući kao kupleraj.
“Mogu li uzet auto?” drznuo bi se čak upitati.
“Ne moreš”, odgovorio mu je s trosjeda Davor.
“A dobro”, rekao bi pomirljivo stari i izašao odnijeti lijek za visoki tlak nekakvoj Višnji. Ili kartati remi s Nevenkom. Ili promijeniti plinsku bocu Gordani. Ili prošetati Radojkinog francuskog buldoga.
“Krvi ti, koliko on ima tih potrebitih gospođa”, opazila je Tihana.
“Ti se zajebavaj, ali on će nama ovde donit koronu”, rekao je ogorčeno Davor.
“Meni se čini da će prije donit sidu”, javila se Lucija ne dižući pogled s mobitela.
•••
I onda se dogodilo, kao što se moralo dogoditi. Bilo je to neizbježno. Naprosto suđeno. Fiksni je telefon zazvonio usred noći. Zvonio je dugo jer su svi zaboravili kako zvoni, trebalo je vremena da bunovni shvate koji je to zvuk. Zvali su iz Druge policijske na Bačvicama. Davor nije najbolje razumio šta mu dežurni službenik govori.
“Ne znam je li on ima srčani udar ili neka žena koja je bila s njim”, rekao je nazivajući čarape.
“O, bože, ubio je nečiju baku”, zavapila je Tihana. “Čekaj, idem i ja s tobom.”
“Šta bi tebi bilo draže, da je strefilo njega ili nju?” upitao je on dok su se spuštali mračnim stubištem.
“Pitaj me nešto lakše”, rekla je ona.
Izašli su na pustu i hladnu, mjesečinom obasjanu Ulicu Matice hrvatske.
“Ukrali su nam auto!” viknuo je Davor prestravljeno.
“Ajde, ne pričaj gluposti, ko će ukrast C3. Negdi si drugo parkira”, umirila ga je Tihana. “Napravi ono bibip s ključevima da vidimo di je.”
“Ma, nisan, znan di san parkira...”, zastenjao je Davor tražeći po džepovima. “Evo, sad mi nema ni ključeva.”
Pogledali su se i u isto vrijeme shvatili.
“Đubre! A lipo san mu reka da ne uzima auto.”
Srećom, Druga policijska nije bila daleko. Dežurni je svejedno bio ljut smatrajući da su mogli doći brže. Uzeo im je legitimacije, upisao ih u knjigu posjetitelja i odveo u sobu, gdje ih je čekao pokunjeni Grgo.
“Niste ga tukli?” upitao je Davor.
“Zašto bi ga tukli?” zaprepastio se policajac.
“Pa, tribali ste”, rekao je sin.
Policajac je zatim izvijestio o incidentu. Grgo se sa ženskom osobom, koja je Tihani i Davoru obzirno predstavljena samo inicijalima I. N., zatekao u automobilu na samotnom mjestu, nedaleko odavde, na Katalinića brigu, kad je ona osjetila stezanje u prsima, uznemirenost i oblio je hladan, ljepljivi znoj. Muškarac je, srećom, bio dovoljno priseban da nazove jedan jedan dva te je na lice mjesta upućeno sanitetsko vozilo i I. N. žurno bolnički zbrinuta. Policijski službenik koji je također došao procijenio je ipak da muškarac, i zbog visoke životne dobi i zbog šoka, nije u stanju samostalno upravljati osobnim automobilom.
“Kako je sad I. N.?” upitao je Davor.
“Šta mi znamo, dobro je.”
“To je sigurno neka starija žena?”
“Pa i nije baš”, policajac je pogledao papire. “Šezdeset osmo godište. Pedeset dvi godine.”
“A jel?!” začudila se Tihana i zadivljeno pogledala svekra. “Dvadeset pet godina razlike!”
“More to vami, gospođo, bit smišno”, upozorio je policajac, “ali zbog vaki ka šta je on mi smo u ovoj teškoj situaciji. Vaki neodgovorni pojedinci nan svima rade o glavi.”
“To ste dobro rekli”, složio se Davor.
Sve do Katalinića briga on nije prestao grditi ćaću. Psujući i boga i bogorodicu, grozio mu se kako će ga vezati za postelju, kako će mlatiti dok ne poplavi od batina ako se samo usudi nosom proviriti iz kuće, a najgore je možda bilo kad su ušli u Citroën i kad je onjušio zrak unutra:
“Evo, zna san”, zagrmio je gnjevno, “još si i pušio u autu.”