Da bi rebalans proračuna bio imalo uspješan, Vlada bi morala jednim potezom napraviti sve za što nijedna od dosadašnjih vlada nije imala hrabrosti. Ukratko: novac treba uzeti svima.
Tandem Kosor/Šuker to, naravno, neće i ne može napraviti, zato će i rebalans koji nam slijedi biti tek uobičajena “naknadna akcija” kojom se pokrivaju minusi u državnim financijama. Vlada i Sabor trebaju od sada nadalje raspravljati kako takve rebalanse izbjeći u budućnosti.
Tko što u toj priči treba i može napraviti?
Bez kompromisa
Ministru financija posao je da upravlja državnim novcem u unaprijed zadanim okvirima. Primarni zadatak Ministarstva financija nije i ne može biti struktura državnih troškova, to je posao premijera i oko te funkcije okupljenih stručnjaka. Ministrov je posao da pronađe održivi način punjenja proračuna koji će zadovoljiti tako definirane potrebe ili da, bez kompromisa, svima kaže da od njega traže neispunjivo. Takvog ministra Hrvatska još nije imala, uz eventualnu iznimku Borislava Škegre (koji je ipak ispunjavao često neispunjive želje prvog hrvatskog predsjednika).
U situaciji u kojoj se danas našao ministar Ivan Šuker, kada proračunski prihodi padaju, a troškovi pokazuju tendenciju rasta, posve je jasno da problem prelazi njegove ovlasti i da ga treba rješavati koncepcijski.
Zbrinjavanje viškova
Da bi Šuker mogao donijeti bolji proračun, uz njega i premijerku svaki od resornih ministara morao bi već danas (i u svakom trenutku) znati odgovoriti na pitanja kome, koliko i zašto uzeti, a da pritom sustav ne radi lošije, nego da bude učinkovitiji. Zapravo sam prilično uvjeren da svaki od ministara zna kritične točke u proračunu svog sektora. Daleko je, međutim, teže potrebne rezove objasniti biračima.
Bez rebalansa, a ne sa ili bez referenduma, ne može zaživjeti drukčiji Zakon o radu, predviđen u načelno dobrom i izvedivom Vladinu Programu gospodarskog oporavka - jer da bi se trošak zaposlenih u državi smanjio, prvo ga treba povećati za potrebe planova zbrinjavanja viškova. Vlada je u “programu oporavka” već dobro opisala povijest bolesti hrvatskog proračuna.
Prepreke ulaganjima
U istom dokumentu objavila da joj za realizaciju treba “smanjenje izdataka javnog sektora, uz povećanje učinkovitosti i transparentnosti u radu i preusmjeravanje proračunskih sredstava od neracionalne potrošnje prema ciljanim socijalnim transferima i ekonomski opravdanim kapitalnim ulaganjima…”, čemu bih dodao i uklanjanje svih prepreka za izravna ulaganja pa smo onda negdje na nekom novom početku nakon kojega bi nam ubuduće moglo biti i bolje.
Prodajte koncesije za važne ceste i željeznice, nitko ih neće odnijeti
Rad državnih sveučilišta financira iz proračuna, a rad koji se napravi u okviru sveučilišta u njegovu je vlasništvu. Dobit ostvarena takvim radom ulaže se u podizanje razine sveučilišta. Načelno - što je sveučilište bolje, više je takvih poslova i dobiti, a manje potrebe za dodatno državno financiranje. Prostor za akciju? Oslobodite poreza zaradu sveučilišta, a profesore ostavite na dobrim, a oporezivim plaćama. Drugo, Vlada može prodati koncesiju za najisplativije cestovne i željezničke smjerove. Koncesija nije jednokratna financijska injekcija poput prodaje, plaća se u dogovorenom ritmu i stalna je hrana proračunu.
Vlada bi tim potezom neizbježno ušla u sukob s “ekonomskim rodoljubima”, ali nitko neće odnijeti ceste i pruge iz Hrvatske. Tu je još i u Hrvatskoj potpuno neuređen sustav privatnih mirovinskih fondova, čije uspostavljanje kasni već nekoliko generacija iako bi prebacilo velik dio opterećenja s države na korisnike. I još nešto - treba li sa smanjivanjem broja jedinica lokalne samouprave doista čekati još jedno desetljeće?