Književni povjesničar, polihistor i pisac Slobodan Prosperov Novak objavljuje knjigu "101 Dalmatinac i poneki Vlaj" nakon dvije knjige ("Hvar" i "Volite li Dubrovnik?") kojima je privukao čitatelje i kritičare. I povukao je književni luk, da ne kažem parabolu, između možda dva najdraža mjesta svog srca. Između jednog otoka i jednoga grada.
Pa ako je time najprije usitnio Dalmaciju, sada je novom knjigom vraća zemljopisnoj i povijesnoj širini. Objavljuje samosvojni personarij te vječite pokrajine koja je od vremena rimskih careva do Sanaderove vlade u nezavisnoj Hrvatskoj predstavljala jedinu automatsku poveznicu jugozapadnoga, hrvatskog Balkana sa svijetom.
Plavi krug mora i Mediterana dao nam je, zahvaljujući njoj, nekako prirodno Mediteranske igre dok je Univerzijada bila kamenčić političke slagalice hladnoga rata s Trećim svijetom kao središtem. More nikada nije trebalo politički smišljati, niti o njemu pregovarati. (Do ZERP-a.)
Svom već impresivnom povijesnom i književnom opusu Novak nije trebao dodavati "101 Dalmatinca", ali čitateljima je ta knjiga bila prijeko potrebna. Dosad, naime, nismo imali knjigu-zrcalo koja bi tako lijepo i jasno očitovala prinos Dalmacije hrvatskom duhovnom biću. Jer ona će veseliti i svakog kontinentalca, osim onih žabara i purgera koji podlost navijačkog razbijanja prenose na sve životne i nadasve umne pore.
Pritom preskačem eventualno ispuštene i zaboravljene osobe, koje takav posao podrazumijeva, baš kao i osoban i osebujan autorski izbor. Već i 100-tinjak nazočnih u knjizi dovoljno uvjerljivo "šumi" o veličini i važnosti Dalmatinaca za sve i svakoga od nas.
Novak se tom novom knjigom nadovezuje i na "Glasovite Hrvate prošlih vjekova" (1886.) Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, na knjigu čiji je pretisak potpisao 1991. kao glavni urednik časopisa Most. Taj "uzorno sačinjen biografski priručnik", ili "to važno djelo koje se znalo osloniti na prethodno snažnu biografsku tradiciju" svakako stoji na polici njegovih prethodnika. Jednako kao i rad u Novakovu knjigu uvrštenog Šime Ljubića "Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia" (1856.), koje naziva "prevažnim priručnikom".
S tim što je sam Novak toj bogatoj tradiciji dodao svoju osobnost, odnosno individualni talent kako bi rekao T. S. Eliot. U krajnjoj liniji, on je napravio baš ono što je Kukuljević i tražio od svojih "nasljednika": da uz bolja vrela i prilike što ljepše orišu svom narodu život njegovih velikana te da svojim književnim trudom što bolje osvjetlaju svoj obraz.
Neki će pomalo zločesto upozoriti da je Prosperov Novak "prepisivao" samoga sebe, odnosno da je povlačio neke dijelove iz svoje već neizostavne "Povijesti hrvatske književnosti" u novu knjigu. Takvi zaboravljaju da se činjenice ne prepisuju, nego se moraju - ponoviti ili izmisliti. Druge nema.
Piscu su aktualni posao svakako olakšale predradnje koje je obavio za "Povijest". To dobro pokazuje natuknica o Ruđeru Boškoviću kod Kukuljevića, pa zatim u "Povijesti" i "101 Dalmatincu". Novaka nisu zanimale pozitivističke biografske intrige (mentalna bolest, matematičar i zemljomjer), nego ono po čemu je taj ili neki drugi Dalmatinac važan danas i ovdje (interakcija atoma, astronom i "preteča Einsteina").
Upravo Boškovićev životopis pokazuje kako i s kolikim žarom i darom Novak umije iz jedne opsežne biografije - kod Kukuljevića - pronaći najbitnije i ono što XIX. stoljeću uopće nije bilo važno. Niti mu je moglo biti važno.
On može u starim spisima još otkriti nešto novo, zato što znade da je pogled svakog vremena i pojedinca u njemu senzibiliziran na nešto posve drugo. Njega ne zanima arheologija biografije, nego njeno raščitavanje u vlastitom, novom svjetlu. U širokoj panoramskoj perspektivi jedne i svake biografije Novak, dakle, traži najbitnije, traži svoj krupni plan (detalj) pomoću koga će sagledati cjelinu (osobu) drugačije.
Njegove smisaone elipse - za razliku od filmsko-vremenskih - tvore samosvojni, novakovski izričaj. Poput Tolstoja koji se s panoramskog prikaza Borodinske bitke prebacuje i zaustavlja na protagonistu, Novak upotrebljava panoramske mostove u žanru biografske proze.
Ta njegova "mostarina" i slične premosnice daruju šarm i lakoću, čitkost i pitkost ovom biografskom leksikonu glasovitih Dalmatinaca otprije cara Dioklecijana, dakle od Demetrija Hvaranina do suvremenog pisca Ante Tomića. Pritom se Novak kloni kako predgovora tako i pogovora, kloni se zaključaka o svojim i našim Dalmatincima.
Njega ne zanima prosječan Dalmatinac, niti karakterna svojstva istoga, iako se stanovita slika o tome može lijepo steći čitanjem više od sto biografija, kako preminulih tako i živućih velikana. Recimo, Dalmatinci su eklektični i ni u čemu ne znaju štedjeti ni sebe ni druge. Jedan je gay i nije to skrivao (po zanimanju anglist). Oni su dobri ljubavnici, a poneki varaju svoje žene, dodala bi spisateljica Ana Horvat u romanu "Podsuknja". S njima, s klapom Maslina svi zajedno pjevamo: "Da te mogu pismom zvati...".
Za takvo je djelo najljepše kada njegov pisac ne živi od inhibicija i predrasuda ili ih pak veoma rijetko iskazuje. (Možda samo u slučaju Lordana Zafranovića i, na drugi način, Ive Sanadera.) U svojevrsnoj dijakronijskoj etici Novak uvažava preokret 1990., ali gubi procjenjivačku dosljednost za kasnija vremena. On je od prošlosti slobodan, pa se ne bavi time koga su od Dalmatinaca posvajali i prisvajali Talijani i ostali - više ga zanima kakve je važnosti tkogod od uvrštenih uglednika za Hrvate danas.
Osjetljive prijepore rješava elegantnom verbalnom gestom kojoj se nema što prigovoriti. Zato što s mnogo književnog i povijesnog prava vjeruje da Dalmacija nije samo zbilja ili činjenica, nego ništa manje legenda i mit o putovanju u modru beskonačnost tragom "Dalmatinca" Odiseja. Jer ona je sve ovo - i java i san o drugačijoj javi.
Notorni problem domorodstva Marca Pola Novak rješava ovim rečenicama: "Danas na Korčuli pokazuju kuću u kojoj se veliki putnik i znameniti pisac rodio. Neka ne smeta što Polovu rodnu kuću rado pokazuju u Veneciji. Bio je, kao i mnogi Dalmatinci, čovjek s više domovina, pa valjda zato i rodnih kuća." Jer to i nije njegov problem, nego problem onih koji aktualne dokaze - da ne kažem forenzičke - traže u Polovo vrijeme.
Takva otvorenost Prosperova Novaka prema povijesnim, političkim, književnim i svakim drugim dilemama ne čini samo "101 Dalmatinca" otvorenim djelom, nego i svakom čitatelju pomaže u njegovoj otvorenosti. Zato Ecovo razlaganje "otvorenog djela" postaje kod Novaka otvorenim životopisom, odnosno raslojavanjem i ponovnim čitanjem tobože općepoznatog pri čemu se, doista, na svjetlu dana pojavljuje nepoznato.
Kao putnik koji je odasvud donosio književno-povijesne ili povijesne dragulje, pa i iz vatikanskih podruma, to jest biblioteke, Novak je mnogo više od drugih svjestan da se u odavno svršenim povijesnim razdobljima još vode nesvršeni poslovi. Već su zbog svog državno-političkog položaja Dalmacija i Dalmatinci podložni arhivskim otkrićima i prevratima mnogo više od uređenih sredina.
Drugim riječima, Pompeji su bili "načeti" mnogo prije no što je Frane Bulić (uvršten među "101 Dalmatinca") gurnuo lopatu u čaroliju Salone. Ako je mladi Lovro Kunčević nedavno otkrio još jedno urotničko pismo Marina Držića (uvršten), to samo znači da pogrešno arhivirani spisi, "zametnuti i izgubljeni", još čekaju svoje tragače. A njima na čelu svojim dugogodišnjim, upornim radom stoji pisac Slobodan Prosperov Novak.
Pomalo prilagođen globalnom medijskom selu, pisac učestalo rabi titule "najvećega", "najboljega", "prvoga", pa se tako i osmjelio proglasiti tri najveća Dalmatinca od početka svijeta do danas. To su, smatra on, car Dioklecijan, spomenuti znanstvenik Ruđer Bošković i Šibenčanin Niccolo Tommaseo.
Čak i ako se ironijski zabavlja s medijima, što bi bilo slično njegovoj ludičkoj strani, Novak je napravio provokativan izbor. U domicilnoj književnosti dao je piscu Tommaseu prednost pred Marulićem, Držićem i drugima. Dok pritom čak i malo Dalmatinaca išta znade o njemu, a još ga je manji broj čitao.
Ali, to je Novakovo vrednovanje i prevrednovanje, gledanje u široj perspektivi od one provincijalizirane umjetnosti koju je zasnovao genijalni Ljubo Karaman (uvršten kao 1. od 101). Naime, baš je Karaman 1963. imao smjelosti progovoriti o "našem kraju" kao o kraju s obilježjima provincijske, granične i periferijske sredine. Pritom nije mislio samo na spomenike Dalmacije, nego i na one iz kontinentalne Hrvatske i Istre.
Dakle, Karaman je, usporedno s Radoslavom Putarom i potom Stankom Lasićem, postavio pitanje hrvatskog provincijalnog ukusa i potrebe za hrvatskim usredištenjem koje se ne može zbovati prema inerciji proteklih umjetničkih razdoblja. Novak ga je proglasio "najvažnijim dalmatinskim povjesničarom umjetnosti XX. stoljeća" - uz Fiskovića, Gamulina i Prijatelja - i potom je na njegovu, Karamanovu tragu, krenuo u potragu za "naškosti" po uzoru na Pevsnera.
Naime, ako postoji "engleskost" engleske umjetnosti, onda bi moralo biti i "hrvatskosti" hrvatske umjetnosti. Otvarajući ovaj problem, pisac se između usvojenih ideja odlučio za one koje tek treba razumjeti. Valjda je lakše biti stara provincija nego novo središte s njenim provincijskim kompleksom. Otuda, čini mi se, Tommaseo (1802. - 1874.) u prvoj trojki s "Iskricama" (1844.) na hrvatskome i s "dva ponajbolja leksikološka djela što ih Italija uopće ima" - s "Rječnikom sinonima" i "Novim rječnikom talijanskog jezika".
Objavio je Tommaseo i roman "Vjera i ljepota", "Intimni dnevnik" i "Pjesme", a smrt ga je prekinula u namjeri da dovrši i objavi svoju "esejističku dalmaticu" - "O Dalmaciji" i "Političko pitanje". U razredu s Dioklecijanom i Boškovićem, taj Šibenčanin - "mučenik autonomaštva" čeka naš drugi pogled, drugo čitanje.
Kod suvremenih pisaca Novak se drži kriterija postavljenog u "Povijesti". Najveći živući dalmatinski pisac jest Veljko Barbieri, upozorava on i u "101 Dalmatincu", i to ne prema svojim već poslovičnim i pionirskim gastronomskim djelima, nego prema kultnom romanu "Epitaf carskog gurmana" u kome je nadvisio Krležu i približio se Orwellu ili Goldingu. Jurica Pavičić stvorio je relevantan romaneskni i kritički opus, a Ante Tomić postao je uzdanica mlade književosti.
O svima njima, kao i o ostalim uvrštenim izvrsnicima, Novak piše lijepo, elegantno i s mnogo prisnosti. No, nekako je najbliži Grgi Novaku, pjesniku Milanu Milišiću i redatelju i piscu Marinu Cariću te živućem akademiku Tonku Maroeviću. Bilo kako bilo, to je svezak za svaki dalmatinski i hrvatski dom jer govori o sinovima težaka i ribara, vatrogasaca i činovnika koji su vladali svijetom ili su ga opisivali prolaznim ljudskim rukama i svim mogućim sredstvima kako bi od nas - djece mahovine i cvijeća - učinili ono što smo od početka bili: djecu vode, djecu mora, no Dalmacije. Treba pričekati "101 Dalmatinku".
Željko Ivanjek
Pa ako je time najprije usitnio Dalmaciju, sada je novom knjigom vraća zemljopisnoj i povijesnoj širini. Objavljuje samosvojni personarij te vječite pokrajine koja je od vremena rimskih careva do Sanaderove vlade u nezavisnoj Hrvatskoj predstavljala jedinu automatsku poveznicu jugozapadnoga, hrvatskog Balkana sa svijetom.
Plavi krug mora i Mediterana dao nam je, zahvaljujući njoj, nekako prirodno Mediteranske igre dok je Univerzijada bila kamenčić političke slagalice hladnoga rata s Trećim svijetom kao središtem. More nikada nije trebalo politički smišljati, niti o njemu pregovarati. (Do ZERP-a.)
Svom već impresivnom povijesnom i književnom opusu Novak nije trebao dodavati "101 Dalmatinca", ali čitateljima je ta knjiga bila prijeko potrebna. Dosad, naime, nismo imali knjigu-zrcalo koja bi tako lijepo i jasno očitovala prinos Dalmacije hrvatskom duhovnom biću. Jer ona će veseliti i svakog kontinentalca, osim onih žabara i purgera koji podlost navijačkog razbijanja prenose na sve životne i nadasve umne pore.
Pritom preskačem eventualno ispuštene i zaboravljene osobe, koje takav posao podrazumijeva, baš kao i osoban i osebujan autorski izbor. Već i 100-tinjak nazočnih u knjizi dovoljno uvjerljivo "šumi" o veličini i važnosti Dalmatinaca za sve i svakoga od nas.
Novak se tom novom knjigom nadovezuje i na "Glasovite Hrvate prošlih vjekova" (1886.) Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, na knjigu čiji je pretisak potpisao 1991. kao glavni urednik časopisa Most. Taj "uzorno sačinjen biografski priručnik", ili "to važno djelo koje se znalo osloniti na prethodno snažnu biografsku tradiciju" svakako stoji na polici njegovih prethodnika. Jednako kao i rad u Novakovu knjigu uvrštenog Šime Ljubića "Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia" (1856.), koje naziva "prevažnim priručnikom".
S tim što je sam Novak toj bogatoj tradiciji dodao svoju osobnost, odnosno individualni talent kako bi rekao T. S. Eliot. U krajnjoj liniji, on je napravio baš ono što je Kukuljević i tražio od svojih "nasljednika": da uz bolja vrela i prilike što ljepše orišu svom narodu život njegovih velikana te da svojim književnim trudom što bolje osvjetlaju svoj obraz.
Neki će pomalo zločesto upozoriti da je Prosperov Novak "prepisivao" samoga sebe, odnosno da je povlačio neke dijelove iz svoje već neizostavne "Povijesti hrvatske književnosti" u novu knjigu. Takvi zaboravljaju da se činjenice ne prepisuju, nego se moraju - ponoviti ili izmisliti. Druge nema.
Piscu su aktualni posao svakako olakšale predradnje koje je obavio za "Povijest". To dobro pokazuje natuknica o Ruđeru Boškoviću kod Kukuljevića, pa zatim u "Povijesti" i "101 Dalmatincu". Novaka nisu zanimale pozitivističke biografske intrige (mentalna bolest, matematičar i zemljomjer), nego ono po čemu je taj ili neki drugi Dalmatinac važan danas i ovdje (interakcija atoma, astronom i "preteča Einsteina").
Upravo Boškovićev životopis pokazuje kako i s kolikim žarom i darom Novak umije iz jedne opsežne biografije - kod Kukuljevića - pronaći najbitnije i ono što XIX. stoljeću uopće nije bilo važno. Niti mu je moglo biti važno.
On može u starim spisima još otkriti nešto novo, zato što znade da je pogled svakog vremena i pojedinca u njemu senzibiliziran na nešto posve drugo. Njega ne zanima arheologija biografije, nego njeno raščitavanje u vlastitom, novom svjetlu. U širokoj panoramskoj perspektivi jedne i svake biografije Novak, dakle, traži najbitnije, traži svoj krupni plan (detalj) pomoću koga će sagledati cjelinu (osobu) drugačije.
Njegove smisaone elipse - za razliku od filmsko-vremenskih - tvore samosvojni, novakovski izričaj. Poput Tolstoja koji se s panoramskog prikaza Borodinske bitke prebacuje i zaustavlja na protagonistu, Novak upotrebljava panoramske mostove u žanru biografske proze.
Ta njegova "mostarina" i slične premosnice daruju šarm i lakoću, čitkost i pitkost ovom biografskom leksikonu glasovitih Dalmatinaca otprije cara Dioklecijana, dakle od Demetrija Hvaranina do suvremenog pisca Ante Tomića. Pritom se Novak kloni kako predgovora tako i pogovora, kloni se zaključaka o svojim i našim Dalmatincima.
Njega ne zanima prosječan Dalmatinac, niti karakterna svojstva istoga, iako se stanovita slika o tome može lijepo steći čitanjem više od sto biografija, kako preminulih tako i živućih velikana. Recimo, Dalmatinci su eklektični i ni u čemu ne znaju štedjeti ni sebe ni druge. Jedan je gay i nije to skrivao (po zanimanju anglist). Oni su dobri ljubavnici, a poneki varaju svoje žene, dodala bi spisateljica Ana Horvat u romanu "Podsuknja". S njima, s klapom Maslina svi zajedno pjevamo: "Da te mogu pismom zvati...".
Za takvo je djelo najljepše kada njegov pisac ne živi od inhibicija i predrasuda ili ih pak veoma rijetko iskazuje. (Možda samo u slučaju Lordana Zafranovića i, na drugi način, Ive Sanadera.) U svojevrsnoj dijakronijskoj etici Novak uvažava preokret 1990., ali gubi procjenjivačku dosljednost za kasnija vremena. On je od prošlosti slobodan, pa se ne bavi time koga su od Dalmatinaca posvajali i prisvajali Talijani i ostali - više ga zanima kakve je važnosti tkogod od uvrštenih uglednika za Hrvate danas.
Osjetljive prijepore rješava elegantnom verbalnom gestom kojoj se nema što prigovoriti. Zato što s mnogo književnog i povijesnog prava vjeruje da Dalmacija nije samo zbilja ili činjenica, nego ništa manje legenda i mit o putovanju u modru beskonačnost tragom "Dalmatinca" Odiseja. Jer ona je sve ovo - i java i san o drugačijoj javi.
Notorni problem domorodstva Marca Pola Novak rješava ovim rečenicama: "Danas na Korčuli pokazuju kuću u kojoj se veliki putnik i znameniti pisac rodio. Neka ne smeta što Polovu rodnu kuću rado pokazuju u Veneciji. Bio je, kao i mnogi Dalmatinci, čovjek s više domovina, pa valjda zato i rodnih kuća." Jer to i nije njegov problem, nego problem onih koji aktualne dokaze - da ne kažem forenzičke - traže u Polovo vrijeme.
Takva otvorenost Prosperova Novaka prema povijesnim, političkim, književnim i svakim drugim dilemama ne čini samo "101 Dalmatinca" otvorenim djelom, nego i svakom čitatelju pomaže u njegovoj otvorenosti. Zato Ecovo razlaganje "otvorenog djela" postaje kod Novaka otvorenim životopisom, odnosno raslojavanjem i ponovnim čitanjem tobože općepoznatog pri čemu se, doista, na svjetlu dana pojavljuje nepoznato.
Kao putnik koji je odasvud donosio književno-povijesne ili povijesne dragulje, pa i iz vatikanskih podruma, to jest biblioteke, Novak je mnogo više od drugih svjestan da se u odavno svršenim povijesnim razdobljima još vode nesvršeni poslovi. Već su zbog svog državno-političkog položaja Dalmacija i Dalmatinci podložni arhivskim otkrićima i prevratima mnogo više od uređenih sredina.
Drugim riječima, Pompeji su bili "načeti" mnogo prije no što je Frane Bulić (uvršten među "101 Dalmatinca") gurnuo lopatu u čaroliju Salone. Ako je mladi Lovro Kunčević nedavno otkrio još jedno urotničko pismo Marina Držića (uvršten), to samo znači da pogrešno arhivirani spisi, "zametnuti i izgubljeni", još čekaju svoje tragače. A njima na čelu svojim dugogodišnjim, upornim radom stoji pisac Slobodan Prosperov Novak.
|
|
|
Pomalo prilagođen globalnom medijskom selu, pisac učestalo rabi titule "najvećega", "najboljega", "prvoga", pa se tako i osmjelio proglasiti tri najveća Dalmatinca od početka svijeta do danas. To su, smatra on, car Dioklecijan, spomenuti znanstvenik Ruđer Bošković i Šibenčanin Niccolo Tommaseo.
Čak i ako se ironijski zabavlja s medijima, što bi bilo slično njegovoj ludičkoj strani, Novak je napravio provokativan izbor. U domicilnoj književnosti dao je piscu Tommaseu prednost pred Marulićem, Držićem i drugima. Dok pritom čak i malo Dalmatinaca išta znade o njemu, a još ga je manji broj čitao.
Ali, to je Novakovo vrednovanje i prevrednovanje, gledanje u široj perspektivi od one provincijalizirane umjetnosti koju je zasnovao genijalni Ljubo Karaman (uvršten kao 1. od 101). Naime, baš je Karaman 1963. imao smjelosti progovoriti o "našem kraju" kao o kraju s obilježjima provincijske, granične i periferijske sredine. Pritom nije mislio samo na spomenike Dalmacije, nego i na one iz kontinentalne Hrvatske i Istre.
Dakle, Karaman je, usporedno s Radoslavom Putarom i potom Stankom Lasićem, postavio pitanje hrvatskog provincijalnog ukusa i potrebe za hrvatskim usredištenjem koje se ne može zbovati prema inerciji proteklih umjetničkih razdoblja. Novak ga je proglasio "najvažnijim dalmatinskim povjesničarom umjetnosti XX. stoljeća" - uz Fiskovića, Gamulina i Prijatelja - i potom je na njegovu, Karamanovu tragu, krenuo u potragu za "naškosti" po uzoru na Pevsnera.
Naime, ako postoji "engleskost" engleske umjetnosti, onda bi moralo biti i "hrvatskosti" hrvatske umjetnosti. Otvarajući ovaj problem, pisac se između usvojenih ideja odlučio za one koje tek treba razumjeti. Valjda je lakše biti stara provincija nego novo središte s njenim provincijskim kompleksom. Otuda, čini mi se, Tommaseo (1802. - 1874.) u prvoj trojki s "Iskricama" (1844.) na hrvatskome i s "dva ponajbolja leksikološka djela što ih Italija uopće ima" - s "Rječnikom sinonima" i "Novim rječnikom talijanskog jezika".
Objavio je Tommaseo i roman "Vjera i ljepota", "Intimni dnevnik" i "Pjesme", a smrt ga je prekinula u namjeri da dovrši i objavi svoju "esejističku dalmaticu" - "O Dalmaciji" i "Političko pitanje". U razredu s Dioklecijanom i Boškovićem, taj Šibenčanin - "mučenik autonomaštva" čeka naš drugi pogled, drugo čitanje.
Kod suvremenih pisaca Novak se drži kriterija postavljenog u "Povijesti". Najveći živući dalmatinski pisac jest Veljko Barbieri, upozorava on i u "101 Dalmatincu", i to ne prema svojim već poslovičnim i pionirskim gastronomskim djelima, nego prema kultnom romanu "Epitaf carskog gurmana" u kome je nadvisio Krležu i približio se Orwellu ili Goldingu. Jurica Pavičić stvorio je relevantan romaneskni i kritički opus, a Ante Tomić postao je uzdanica mlade književosti.
O svima njima, kao i o ostalim uvrštenim izvrsnicima, Novak piše lijepo, elegantno i s mnogo prisnosti. No, nekako je najbliži Grgi Novaku, pjesniku Milanu Milišiću i redatelju i piscu Marinu Cariću te živućem akademiku Tonku Maroeviću. Bilo kako bilo, to je svezak za svaki dalmatinski i hrvatski dom jer govori o sinovima težaka i ribara, vatrogasaca i činovnika koji su vladali svijetom ili su ga opisivali prolaznim ljudskim rukama i svim mogućim sredstvima kako bi od nas - djece mahovine i cvijeća - učinili ono što smo od početka bili: djecu vode, djecu mora, no Dalmacije. Treba pričekati "101 Dalmatinku".
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....