Mirko Novosel dugo je u Hrvatskoj bio sinonim za košarku. U Americi je poznat kao čovjek koji je "pobijedio SSSR" pa su ga jednom prigodom, nakon OI u Montrealu, u dvorani u Philadelphiji dočekali s natpisom na semaforu: "Dobrodošao, Mirko Novoselu". Takvim je imidžem zaradio mjesto među košarkaškim besmrtnicima. Kad je stajao s trofejem, replikom tornja koji se uzdiže nad kupolom Naismith Memorial Hall of Famea, napokon je najdulji dan bio iza njega.
- Sad mogu odahnuti. Osjećao sam napetost, velika je to stvar. No, godine vođenja velikih momčadi i velikih utakmica pripremile su me na takve situacije - rekao je vitalni 69-godišnjak nakon što je cijeli dan proveo na nogama.
- Nije mi bilo teško. Dugo sam čekao ovaj dan, iako nikad nisam mogao ni sanjati da ću se naći u takvom društvu, s takvim velikanima. Evo, još malo pa će proći 55 godina od mojeg prvog kontakta s košarkaškom loptom. Jasno da je ovo bio najveći događaj za mene.
Što osjećate kad na istom zidu vidite hrvatski i Cibonin grb pokraj znakova Chicago Bullsa, LA Lakersa, North Caroline, Kansasa?
- Te sam grbove ja izabrao. Mislim da je izbor logičan. Što drugo možete osjećati nego veliki ponos. Kakvo je to društvo...
Kako biste razdijelili svoju trenersku karijeru koja vas je dovela ovamo?
- Imao sam dva razdoblja, jedan s reprezentacijom, drugi s Cibonom. U reprezentaciji je najveći uspjeh bio što smo početkom sedamdesetih godina stvorili generaciju igrača koja se riješila kompleksa SSSR-a, prekinuvši njihovu dominaciju. Mi smo postali njihov kompleks. Imao sam s njima u tom razdoblju 11-0 u svim kategorijama. Drugi je veliki projekt bila Cibona. Počeli smo gotovo od nule, a završili s pet europskih trofeja.
Niste usamljeni ovdje. Slijedili ste igrače s kojima ste radili.
- To mi je posebno drago. U 48 godina samo je pet igrača izvan SAD-a primljeno u Hall of Fame, a ja sam trenirao trojicu - Ćosića sedam godina, Dražena Petrovića i Dalipagića po pet.
Kako se osjećate kad među slikama svih tih ljudi ugledate svoju?
- To je neopisivo, najveći domet koji netko tko radi u košarci može dostići. Ovo je veće i od svih mojih olimijskih medalja, iako bez njih ne bih imao ulaz u Kuću slavnih.
Dolazili ste u Springfield i ranije. Ovdje se vodila jedna od najvećih bitaka za hrvatsku košarku.
- Već je prošlo 16 godina i posebno mi je drago kad se toga sjetim. Moj prijatelj Dave Gavitt, koji me uveo u Kuću slavnih, bio je jedan od ključnih ljudi u tom procesu. Tada je bio na čelu američke košarke. Delegacija HKS-a, Boris Lalić, Mihovil Nakić i ja, došli smo 13. prosinca 1991. u Springfield boriti se za košarkaško priznanje Hrvatske, iako je država službeno bila priznata tek mjesec dana poslije. I uspjeli smo. Pomogao nam je i Aleksandr Gomeljski. Tako je Hrvatska završila na OI u Barceloni.
To vam je sigurno jedan od dražih trenutaka izvan klupe. Možete li izdvojiti neko trenersko
iskustvo koje strši iznad ostalih?
- Teško je izdvojiti samo jedan događaj. Drago mi se sjetiti kad smo s Cibonom 1982. pobijedili Partizan i prvi put postali prvaci Jugoslavije. Tri godine poslije pobijedili smo Real i postali europski prvaci. Drago mi je što smo to napravili protiv kluba koji je imao deset puta veći budžet od našega i trijumfirali isključivo s domaćim igračima. U reprezentaciji je vrhunac bio EP 1975. u Beogradu. Taj se finale s Rusima i danas doživljava kao jedna od najboljih finalnih utakmica na europskim prvenstvima. Draga mi je bila i prva kadetska medalja. Tad smo s klincima osvojili prvo zlato. Ima toga mnogo, a ovo je događaj koji sve to objedinjuje. Fenomenalan osjećaj.
Kako biste opisali trenera Mirka Novosela?
- Bio sam strog na terenu, ondje nije bilo popusta, ali sam dopuštao mnogo toga izvan njega. Znao sam da igrači ne piju i ne puše pa nisam vidio razlog zašto se ne bi zabavljali. Ionako je bolje da ne misle samo o košarci. Recimo, bili smo jednom na turniru u Brazilu nakon 100 dana priprema. Kako da ih ne pustim na Copacabanu, kad sve Brazilke gledaju u njih? Rekao sam im: "Idite, ali navečer mi pokažite kakvi ste muškarci". Navečer su razbili Brazil.
Kako se jednom košarkašu do srži dogodio izlet u nogomet?
- Morao sam to prihvatiti četvrti put, nakon što sam triput odbio. Odlučio sam onamo otići kao gastarbajter. Šteta je što nismo završili stadion, nedostajala su još dva-tri mjeseca. Te sam se tri godine naradio kao nikad u životu.
Nogomet je bio samo kratki intermeco u životu posvećenom košarci, karijeri čiji će fragmenti zauvijek biti sačuvani daleko od njegova Zagreba. Trenirka hrvatske reprezentacije, zviždaljka, majice, stare tenisice s autogramom dobili su novi dom u Springfieldu, ondje gdje je košarka stvorena i gdje nikada neće umrijeti.
Dave Gavitt je odavno u Kući slavnih. U petak je dobio priliku dopratiti svoga velikog prijatelja do vrata i uvesti ga u svoje "jato".
- Spojila nas je ljubav prema košarci. Bili smo suparnici, ali smo ubrzo postali prijatelji. Razmjenjivali smo iskustva, ideje, igrače. Dva tisućama kilometara udaljena čovjeka iz dvije različite kulture spojila je ljubav prema sportu.
Gavitt je imenovanje dočekao prošle godine i nije sumnjao da će mu se Novosel priključiti.
- Bilo je samo pitanje vremena.
Kakao doživljavate Mirka Novosela?
- On je veoma inteligentan čovjek, dijelimo ljubav prema igri i natjecatelj je. Ako zabijate, uvijek će željeti zabiti više od vas. To su prilično dobre osobine.
Iz Springfielda Gordan Gabrovec
- Sad mogu odahnuti. Osjećao sam napetost, velika je to stvar. No, godine vođenja velikih momčadi i velikih utakmica pripremile su me na takve situacije - rekao je vitalni 69-godišnjak nakon što je cijeli dan proveo na nogama.
- Nije mi bilo teško. Dugo sam čekao ovaj dan, iako nikad nisam mogao ni sanjati da ću se naći u takvom društvu, s takvim velikanima. Evo, još malo pa će proći 55 godina od mojeg prvog kontakta s košarkaškom loptom. Jasno da je ovo bio najveći događaj za mene.
Što osjećate kad na istom zidu vidite hrvatski i Cibonin grb pokraj znakova Chicago Bullsa, LA Lakersa, North Caroline, Kansasa?
- Te sam grbove ja izabrao. Mislim da je izbor logičan. Što drugo možete osjećati nego veliki ponos. Kakvo je to društvo...
Kako biste razdijelili svoju trenersku karijeru koja vas je dovela ovamo?
- Imao sam dva razdoblja, jedan s reprezentacijom, drugi s Cibonom. U reprezentaciji je najveći uspjeh bio što smo početkom sedamdesetih godina stvorili generaciju igrača koja se riješila kompleksa SSSR-a, prekinuvši njihovu dominaciju. Mi smo postali njihov kompleks. Imao sam s njima u tom razdoblju 11-0 u svim kategorijama. Drugi je veliki projekt bila Cibona. Počeli smo gotovo od nule, a završili s pet europskih trofeja.
Niste usamljeni ovdje. Slijedili ste igrače s kojima ste radili.
- To mi je posebno drago. U 48 godina samo je pet igrača izvan SAD-a primljeno u Hall of Fame, a ja sam trenirao trojicu - Ćosića sedam godina, Dražena Petrovića i Dalipagića po pet.
Kako se osjećate kad među slikama svih tih ljudi ugledate svoju?
- To je neopisivo, najveći domet koji netko tko radi u košarci može dostići. Ovo je veće i od svih mojih olimijskih medalja, iako bez njih ne bih imao ulaz u Kuću slavnih.
Dolazili ste u Springfield i ranije. Ovdje se vodila jedna od najvećih bitaka za hrvatsku košarku.
- Već je prošlo 16 godina i posebno mi je drago kad se toga sjetim. Moj prijatelj Dave Gavitt, koji me uveo u Kuću slavnih, bio je jedan od ključnih ljudi u tom procesu. Tada je bio na čelu američke košarke. Delegacija HKS-a, Boris Lalić, Mihovil Nakić i ja, došli smo 13. prosinca 1991. u Springfield boriti se za košarkaško priznanje Hrvatske, iako je država službeno bila priznata tek mjesec dana poslije. I uspjeli smo. Pomogao nam je i Aleksandr Gomeljski. Tako je Hrvatska završila na OI u Barceloni.
To vam je sigurno jedan od dražih trenutaka izvan klupe. Možete li izdvojiti neko trenersko
iskustvo koje strši iznad ostalih?
- Teško je izdvojiti samo jedan događaj. Drago mi se sjetiti kad smo s Cibonom 1982. pobijedili Partizan i prvi put postali prvaci Jugoslavije. Tri godine poslije pobijedili smo Real i postali europski prvaci. Drago mi je što smo to napravili protiv kluba koji je imao deset puta veći budžet od našega i trijumfirali isključivo s domaćim igračima. U reprezentaciji je vrhunac bio EP 1975. u Beogradu. Taj se finale s Rusima i danas doživljava kao jedna od najboljih finalnih utakmica na europskim prvenstvima. Draga mi je bila i prva kadetska medalja. Tad smo s klincima osvojili prvo zlato. Ima toga mnogo, a ovo je događaj koji sve to objedinjuje. Fenomenalan osjećaj.
Kako biste opisali trenera Mirka Novosela?
- Bio sam strog na terenu, ondje nije bilo popusta, ali sam dopuštao mnogo toga izvan njega. Znao sam da igrači ne piju i ne puše pa nisam vidio razlog zašto se ne bi zabavljali. Ionako je bolje da ne misle samo o košarci. Recimo, bili smo jednom na turniru u Brazilu nakon 100 dana priprema. Kako da ih ne pustim na Copacabanu, kad sve Brazilke gledaju u njih? Rekao sam im: "Idite, ali navečer mi pokažite kakvi ste muškarci". Navečer su razbili Brazil.
Kako se jednom košarkašu do srži dogodio izlet u nogomet?
- Morao sam to prihvatiti četvrti put, nakon što sam triput odbio. Odlučio sam onamo otići kao gastarbajter. Šteta je što nismo završili stadion, nedostajala su još dva-tri mjeseca. Te sam se tri godine naradio kao nikad u životu.
Nogomet je bio samo kratki intermeco u životu posvećenom košarci, karijeri čiji će fragmenti zauvijek biti sačuvani daleko od njegova Zagreba. Trenirka hrvatske reprezentacije, zviždaljka, majice, stare tenisice s autogramom dobili su novi dom u Springfieldu, ondje gdje je košarka stvorena i gdje nikada neće umrijeti.
Dave Gavitt je odavno u Kući slavnih. U petak je dobio priliku dopratiti svoga velikog prijatelja do vrata i uvesti ga u svoje "jato".
- Spojila nas je ljubav prema košarci. Bili smo suparnici, ali smo ubrzo postali prijatelji. Razmjenjivali smo iskustva, ideje, igrače. Dva tisućama kilometara udaljena čovjeka iz dvije različite kulture spojila je ljubav prema sportu.
Gavitt je imenovanje dočekao prošle godine i nije sumnjao da će mu se Novosel priključiti.
- Bilo je samo pitanje vremena.
Kakao doživljavate Mirka Novosela?
- On je veoma inteligentan čovjek, dijelimo ljubav prema igri i natjecatelj je. Ako zabijate, uvijek će željeti zabiti više od vas. To su prilično dobre osobine.
|
Gavitt: Spojila nas je ljubav prema košarci
|
Iz Springfielda Gordan Gabrovec
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....