U ova dva, tri dana ponovno je nekoliko žena prijavilo svoje emocionalno poremećene partnere zbog obiteljskog nasilja. Svi ti novi slučajevi za koje javnost zna dogodili su se u Solinu, Kaštel Kambelovcu, Kaštel Novom i Splitu, dakle u radijusu od jedva 15 kilometara. Svi prijavljeni muškarci privedeni su u policiju na ispitivanje jer je to zakonska obaveza, ali potom su svi suci sve njih pustili na slobodu.
Nasilnici su se, dakle, vratili doma, u svoje privatne kućne kaveze, gdje mlate i zlostavljaju svoje žene i djecu, tko zna koliko dugo.
Ne treba imati nimalo mašte da se točno pogodi kakav će biti susret obiteljskog zlostavljača, koga su netom prije ispitali policija i sud, sa ženom koja ga se usudila prijaviti, a koju smatra svojim vlasništvom. Kako će ona i djeca pregrmiti tu noć kada će razjareni i osramoćeni nasilnik opet s njom leći u krevet, kako će izgledati to drugo jutro kad normalne obitelji piju kavu, smiju se i pripremaju se za novi dan.
Prošli tjedan ubijena je, također u Splitu, jedna 26-godišnja žena koja je svog partnera prethodno prijavila policiji zbog zastrašivanja smrću, zloslutnog finala još jedne povijesti psihičkog i fizičkog maltretiranja unutar obiteljska četiri zida. Policija nije reagirala, splitski muž precizno je realizirao svoju prijetnju.
Vrsna novinarka Jutarnjeg lista Kristina Turčin izbrojila je da su životni partneri lani pobili najmanje 19 žena koje su se ranije sve obraćale za pomoć policiji, centrima za socijalnu skrb, sudovima i drugim organima koji bi u Hrvatskoj bili dužni zaštititi žrtve zlostavljanja. Ni jedno od tih 19 ubojstava, međutim, nije spriječeno, iza njih su ostala djeca kojima su očevi likvidirali majke. Ubojstva su počinjena u Zadru, Zagrebu, Petrinji, Čakovcu, Vukovaru...
Vijesti o nasilju u obitelji konstantno uznemiruju javnost i teško je ne vidjeti da u cijeloj toj mučnoj stvari postoji jedna velika zagonetka.
Mnoge osobe odgovorne za provođenje zakona donijele su iz svojih roditeljskih domova svjetonazor malograđanske i patrijarhalne Hrvatske, koji nije nimalo korigiran kroz njihovo školovanje
Stručnjaci, pa čak i ženske udruge koje su u tome s pravom najstrože, kažu da hrvatski zakoni tvore vrlo kvalitetan model sprečavanja obiteljskog nasilja. Prije su zakoni bili loši, ali su u proteklih nekoliko godina bitno popravljeni. Dakle, krajnje je nejasno zašto zakoni ne djeluju? Zašto je lani pokopano 19 žena koje su na vrijeme tražile i molile pomoć jer su ispravno shvatile signale da će se dogoditi najgore? Zašto ti perfektni zakoni nisu kadri zaštititi ni druge žene koje žive u traumatičnoj zajednici s nasilnicima, a koje su se odlučile boriti sa svojom situacijom?
Ne znamo da li itko ozbiljno razmatra uzroke tog paradoksa. No, čini mi se da se vrlo utemeljeno može tvrditi kako dobre zakone blokira primitivna matrica razumijevanja obiteljskih i rodnih odnosa, široko i duboko ukorijenjena u hrvatskom društvu.
Može Sabor donijeti još pet kilograma suvremenih zakona, i dobro je da ih donese, ali do merituma opisanog hrvatskog poremećaja došli bismo tek kad bismo istražili kako uistinu razmišljaju ljudi koji te odlične zakone imaju provoditi. Naime, postupci pojedinih odgovornih instanci, o kojima se u hrvatskim medijima izvještavalo u vezi sa slučajevima obiteljskog zlostavljanja, jasno otkrivaju pećinski svjetonazor mnogih službenika policije, sudova i službi za socijalni rad, kao i mnogih liječnika, svećenika i učitelja.
To je svjetonazor malograđanske i patrijarhalne Hrvatske koji su oni donijeli iz svojih roditeljskih domova, a koji očigledno nije korigiran kroz njihovo školovanje i profesionalno usavršavanje.
Budući da zakon ne može propisati sve tipove reakcije na sve tipove nasilničkih situacija, nego može dati samo okvir za postupanje, ključno je kako se ti zakoni instaliraju, odnosno koliko su kvalitetne procjene odgovornih osoba o najboljem modelu primjene zakona i mjera u određenoj konkretnoj situaciji.
Ne samo u slučajevima ovih 19 ubijenih žena, nego i u mnogim drugim poznatim slučajevima, vidi se da smrtonosni udarac nesretnim žrtvama zapravo zadaje sustav i to, kakve li ironije, sustav koji se može pohvaliti kvalitetnim zakonodavstvom. Jer, ako policajci, koji dolaze na intervenciju na poziv žene kojoj muž razbija rebra, smatraju da je ona njega izazvala jer mu nije poslužila večeru na vrijeme, onda sigurno ne možemo računati na to da će oni prema nasilniku primijeniti adekvatne mjere koje im omogućuje zakon.
Ako svećenik misli da je žena niža vrsta, koja je, zbog "svetosti" braka, dužna pretrpjeti svako maltretiranje, on je sigurno neće savjetovati da prijavi muža zlostavljača. Ako liječnik smatra da žena koja je u braku ne smije odbiti seks s mužem, onda sigurno neće prijaviti policiji da je pregledao ženu koja je očito pretučena iako ga na to obavezuje zakon. Ako je sutkinja uvjerena da fini sveučilišni profesor nikad ne bi mogao ozlijediti ženu i djecu da ga upravo ona nije podbadala, takav na sudu sigurno neće biti tretiran kao zlostavljač nego kao mučenik. Ako sudac smatra da se muškarcu može tolerirati što je u pijanstvu (ah, tko se ponekad ne napije) porazbijao stolice i išamarao ženu, to je automatski garancija da taj muž neće biti pritvoren, da mu neće biti zabranjen pristup obitelji i da mu neće biti izrečena nijedna druga raspoloživa mjera kojom zakon štiti žrtve.
Upravo niz takvih neadekvatnih reakcija prema počiniteljima nasilja, reakcija koje možemo pratiti kroz medije, pokazuje uvijek jedno te isto: da država, osim što je donijela dobre zakone, mora konstantno educirati sve svoje službenike da bi te zakone znali provoditi, a onda iz sustava uklanjati one koji tu školu ne mogu savladati.
Patrijarhalni mentalitet ovdje je tako jak da je zakon često puta šaka u oko osobnim uvjerenjima i zato ni dobri zakoni ne daju rezultate.
Sanja Modrić
Nasilnici su se, dakle, vratili doma, u svoje privatne kućne kaveze, gdje mlate i zlostavljaju svoje žene i djecu, tko zna koliko dugo.
Ne treba imati nimalo mašte da se točno pogodi kakav će biti susret obiteljskog zlostavljača, koga su netom prije ispitali policija i sud, sa ženom koja ga se usudila prijaviti, a koju smatra svojim vlasništvom. Kako će ona i djeca pregrmiti tu noć kada će razjareni i osramoćeni nasilnik opet s njom leći u krevet, kako će izgledati to drugo jutro kad normalne obitelji piju kavu, smiju se i pripremaju se za novi dan.
Prošli tjedan ubijena je, također u Splitu, jedna 26-godišnja žena koja je svog partnera prethodno prijavila policiji zbog zastrašivanja smrću, zloslutnog finala još jedne povijesti psihičkog i fizičkog maltretiranja unutar obiteljska četiri zida. Policija nije reagirala, splitski muž precizno je realizirao svoju prijetnju.
Vrsna novinarka Jutarnjeg lista Kristina Turčin izbrojila je da su životni partneri lani pobili najmanje 19 žena koje su se ranije sve obraćale za pomoć policiji, centrima za socijalnu skrb, sudovima i drugim organima koji bi u Hrvatskoj bili dužni zaštititi žrtve zlostavljanja. Ni jedno od tih 19 ubojstava, međutim, nije spriječeno, iza njih su ostala djeca kojima su očevi likvidirali majke. Ubojstva su počinjena u Zadru, Zagrebu, Petrinji, Čakovcu, Vukovaru...
Vijesti o nasilju u obitelji konstantno uznemiruju javnost i teško je ne vidjeti da u cijeloj toj mučnoj stvari postoji jedna velika zagonetka.
Mnoge osobe odgovorne za provođenje zakona donijele su iz svojih roditeljskih domova svjetonazor malograđanske i patrijarhalne Hrvatske, koji nije nimalo korigiran kroz njihovo školovanje
|
Ne znamo da li itko ozbiljno razmatra uzroke tog paradoksa. No, čini mi se da se vrlo utemeljeno može tvrditi kako dobre zakone blokira primitivna matrica razumijevanja obiteljskih i rodnih odnosa, široko i duboko ukorijenjena u hrvatskom društvu.
Može Sabor donijeti još pet kilograma suvremenih zakona, i dobro je da ih donese, ali do merituma opisanog hrvatskog poremećaja došli bismo tek kad bismo istražili kako uistinu razmišljaju ljudi koji te odlične zakone imaju provoditi. Naime, postupci pojedinih odgovornih instanci, o kojima se u hrvatskim medijima izvještavalo u vezi sa slučajevima obiteljskog zlostavljanja, jasno otkrivaju pećinski svjetonazor mnogih službenika policije, sudova i službi za socijalni rad, kao i mnogih liječnika, svećenika i učitelja.
To je svjetonazor malograđanske i patrijarhalne Hrvatske koji su oni donijeli iz svojih roditeljskih domova, a koji očigledno nije korigiran kroz njihovo školovanje i profesionalno usavršavanje.
Budući da zakon ne može propisati sve tipove reakcije na sve tipove nasilničkih situacija, nego može dati samo okvir za postupanje, ključno je kako se ti zakoni instaliraju, odnosno koliko su kvalitetne procjene odgovornih osoba o najboljem modelu primjene zakona i mjera u određenoj konkretnoj situaciji.
Ne samo u slučajevima ovih 19 ubijenih žena, nego i u mnogim drugim poznatim slučajevima, vidi se da smrtonosni udarac nesretnim žrtvama zapravo zadaje sustav i to, kakve li ironije, sustav koji se može pohvaliti kvalitetnim zakonodavstvom. Jer, ako policajci, koji dolaze na intervenciju na poziv žene kojoj muž razbija rebra, smatraju da je ona njega izazvala jer mu nije poslužila večeru na vrijeme, onda sigurno ne možemo računati na to da će oni prema nasilniku primijeniti adekvatne mjere koje im omogućuje zakon.
Ako svećenik misli da je žena niža vrsta, koja je, zbog "svetosti" braka, dužna pretrpjeti svako maltretiranje, on je sigurno neće savjetovati da prijavi muža zlostavljača. Ako liječnik smatra da žena koja je u braku ne smije odbiti seks s mužem, onda sigurno neće prijaviti policiji da je pregledao ženu koja je očito pretučena iako ga na to obavezuje zakon. Ako je sutkinja uvjerena da fini sveučilišni profesor nikad ne bi mogao ozlijediti ženu i djecu da ga upravo ona nije podbadala, takav na sudu sigurno neće biti tretiran kao zlostavljač nego kao mučenik. Ako sudac smatra da se muškarcu može tolerirati što je u pijanstvu (ah, tko se ponekad ne napije) porazbijao stolice i išamarao ženu, to je automatski garancija da taj muž neće biti pritvoren, da mu neće biti zabranjen pristup obitelji i da mu neće biti izrečena nijedna druga raspoloživa mjera kojom zakon štiti žrtve.
Upravo niz takvih neadekvatnih reakcija prema počiniteljima nasilja, reakcija koje možemo pratiti kroz medije, pokazuje uvijek jedno te isto: da država, osim što je donijela dobre zakone, mora konstantno educirati sve svoje službenike da bi te zakone znali provoditi, a onda iz sustava uklanjati one koji tu školu ne mogu savladati.
Patrijarhalni mentalitet ovdje je tako jak da je zakon često puta šaka u oko osobnim uvjerenjima i zato ni dobri zakoni ne daju rezultate.
Sanja Modrić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....