Ključajući spor između Hrvatske i Srbije obnovljen je usred kritičnih političkih prijelomnica u obje zemlje. Nacionalistička retorika se pozicionirala s uspostavom nove srbijanske Vlade i dolazećim hrvatskim parlamentarnim izborima. Trenutno prepiranje pokazuje da sukobljene povijesne interpretacije zagorčavaju bilateralne odnose i slabe regionalnu stabilnost jačajući gnjev zbog brojnih sadašnjih problema. Povijesna pomirba oko rata u 1990-ima ne podrazumijeva izjednačavanje krivnje nego prihvaćanje usporedne odgovornosti. Rat protiv civila, pokrenut iz Beograde i preko njegovih posrednika 1991, doveo je do okupacije hrvatskih teritorija i pokolja tisuća civila. Beogradsko odbijanje odgovornosti vidljivo je u rehabilitaciji Slobodana Miloševića unutar određenih političkih krugova u Srbiji i povratak Vojislava Šešelja, ključnog vođe milicija u napadu na Hrvatsku, u Skupštinu: osvojio je više od 8 posto glasova i 22 od 250 zastupničkih mjesta na izborima u travnju .
Zagreb treba preuzeti odgovornost za cjelovitu istragu ubojstava više stotina Srba tijekom operacije Oluja koja je oslobodila okupirane hrvatske teritorije u kolovozu 1995. iako
Vlada nije orkestrirala masakre. Istraga ratnih zločina u sadašnjosti je bitno važnija nego nakon Drugog svjetskog rata, kad su saveznici prešućivali masakre nad njemačkim civilima smatrajući ih nesretnom nuspojavom oslobođenja od nacizma. Usporedbe nekih srpskih dužnosnika između današnje Hrvatske i nacističkog saveznika Nezavisne države Hrvatske (NDH) tijekom Drugog svjetskog rata nisu samo netočne nego istodobno kreiraju ozračje straha i bijesa u oba glavna grada. Hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač s pravom je odbacio optužbe srbijanskog ministra rada Aleksandra Vulina da je hrvatski ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić pretvorio zemlju u NDH. Ministar Orepić je izazvao kontroverziju izjavom da trentuno u Vukovaru nema više od 30 posto srpskog stanovništva i da stoga ne bi trebali imati pravo na korištenje svog jezika i pisma na lokalnoj razini kao što je uređeno hrvatskim zakonima. Bez iznošenja dokaza o lažnim prijavama boravišta Srba stvoren je dojam da Zagreb nastoji uskratiti prava manjine.
Navodi srbijanskih dužnosnika da Hrvatska uvodi "rasne zakone" protiv srpskog stanovništva ne pridonose poboljšanju odnosa, i to u doba kad je Srbija izložena kritikama da su u pitanje dovedene medijske slobode, da je pravosudni sustav poltički korumpiran i da je u porastu šovinistički nacionalizam. Istraživanja Instituta za europska pitanja u Srbiji pokazuju da ljudi u toj zemlji i dalje kao najvećeg neprijatelja vide Hrvatsku, ispred SAD-a i Albanije - i to ne ide ruku pod ruku s međudržavnom pomirbom. Paradoksalno, Srbija je postala ovisna o dobroj volji i podršci Hrvatske otkad je krenula dugim i zahtjevnim putem pristupanja EU s obzirom na to da svaka članica može blokirati proširenje. Bit će brojnih prepreka na tom putu kao što je Hrvatska iskusila kad su sporovi sa Slovenijom zaprijetili da opstruiraju ulazak u EU. U slučaju Beograda, Zagreb nastavlja zahtijevati da Srbija izmijeni svoj zakon o jurisdikciji nad ratnim zločinima u skladu s Poglavljem 23 Acquis communautairea. Od Srbije će se očekivati da surađuje s hrvatskim sudovima i agencijama u potrazi za nestalim osobama iz rata 1990-ih. Hrvatska i Srbija imaju dug popis nesporazuma u kojem svaki sitni spor može zadobiti vrlo prijeteće dimenzije. To uključuje sporove o vlasništvu hrvatskih tvrtki koje su nacionalizirane i o posjedima Srba koji su bili protjerani ili su izbjegli iz Hrvatske u kolovozu 1995. Tu su i granični sporovi na Dunavu, gdje je rijeka u proteklih 25 godina mijenjala tok.
No, iznad svega stoji pitanje manjinskih prava. Oba glavna grada tvrde da je njihova manjina diskriminirana kad je riječ o zapošljavanju i stanovanju te da je isključena iz čitavog niza kolektivnih prava. Nedvojbeno, dok se Srbija nastoji približiti EU, njezin tretman različitih etničkih i religijskih manjina bit će podvrgnut pomnom razmatranju. Dok neki političari u obje zemlje podgrijavaju povijesne mitove, stvarna pomirba se zapostavlja. Kad bi stvarno prevladao vlastiti interes, i u Beogradu i u Zagrebu bi ostavili povijest povjesničarima usredotočujući se na trenutne pravne, ekonomske ili društvene zapreke koje sprječavaju integraciju srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji. Obje se strane moraju fokusirati na razvijanje ekonomske suradnje kroz zajedničke projekte kakva je Dunavska strategija EU ili različite inicijative koje bi mogle olakšati zajedničke probleme u opskrbi energijom.
Obje bi zemlje trebale pogledati kako se njemačko-poljska pomirba razvijala tijekom protekla dva desetljeća. Tisuću godina duga povijest ratova između Poljaka i Nijemaca i genocid koji su nacisti proveli tijekom Drugog svjetskog rata nisu spriječili pomirbu i razvoj izuzetno korisnih ekonomskih veza. Ne smije se dozvoliti povijesti da stoji na putu budućnosti.