U rješavanju današnjih hrvatskih demografskih izazova zasigurno su važni biološki, ekonomski i društveni faktori, kao što je bitna sfera radnog ponašanja ili područje individualnih sloboda, vrijednosti ili životnih stilova današnjih ljudi. Područje o kojem nije bilo previše riječi u kontekstu demografskih izazova svakako je obrazovanje i školski sustav. U Hrvatskoj se obrazovanje nedovoljno sagledava iz perspektive potreba onih kojima je ono javni servis, a to su roditelji. Svima je jasno da je to dio populacije koji može i mora biti aktivno uključen u razrješenje demografskih izazova.
Prevladavajuće pitanje treba postati ono o ulozi koju škola ima za ljude koji žive u određenom selu, općini, naselju, ukratko zajednici u kojoj škole žive i kako osmisliti školu da predstavlja središte rasta, društvenog, kulturnog, sportskog ili umjetničkog života u nekoj zajednici. Umjesto toga mi danas trošimo energiju na jalove rasprave o reformi kurikuluma. Reformi sadržaja, koji u konačnici, istini za volju, ima vrlo malo veze s društvom na koji bi se trebao odnositi.
Jasno je da primarno treba mijenjati okvir djelovanja, ciklus i ustroj rada škola, ukratko mijenjati "hardver". Zašto ne razmišljati u smjeru što sve treba žurno učiniti da škole postanu jedan od najvažnijih servisa i potpora roditeljima? Suvremeni način života i zahtjevi tehnološki naprednog tržišta rada zahtijevaju dulje trajanje osposobljavanja i obrazovanja. I to produljenje mora biti ostvareno u produljenju obveznog obrazovanja. Ali mora biti ostvareno i kroz produljenje boravka djece u školama.
Škola treba postati mjesto okupljanja, komunikacije, osobnog i društvenog rasta učenika, ali i rasta zajednice. Učenici trebaju veću količinu vremena provoditi u školi, u obveznim, izvannastavnim, ali i slobodnim aktivnostima. Dulji i cjelodnevni boravak učenika omogućio bi roditeljima bolju skrb za djecu. Pružio bi im mogućnost lakšeg usklađivanja obiteljskih i radnih obveza, škola bi im postala bitna potpora. Taj servis treba biti besplatan, čime bi se lakše osiguralo pokrivanje troškova djece. Ima li boljeg načina da škola postane najkvalitetniji oblik javnog servisa u zajednici?
U jednoj našoj ranijoj studiji demonstrirali smo kako je omjer broja učenika i broja zaposlenih nastavnika vrlo nepovoljan. Uvažavamo li tradicionalne kriterije zapošljavanja, postoje jasne naznake da je gotovo do četvrtine zaposlenih u današnjim školama u osnovi višak. Novo gledanje na ulogu hrvatske škole osiguralo bi i ostanak postojećih zaposlenih u obrazovnom sustavu, pri čemu bi im se trebala promijeniti struktura radnog vremena, ali i obogatiti njihova misija. Ugledni Mikko Myrskylä, profesor na LSE-u i direktor njemačkog Max Planck demografskog instituta, jasno je pokazao da su za očekivanje preokreta u demografskim trendovima ključni pokazatelji postignuća zemlje u zdravlju, obrazovanju i bogatstvu, iskazani vrijednošću HDI (indeksa ljudskog razvoja).
Njegovo je mišljenje za nas dvojako važno. Prvo, jer naglašava da svako rješavanje demografskih izazova treba na prvo mjesto staviti ljude, njihove mogućnosti, ali i potrebe. Koliko smo mi razmotrili koje su sve potrebe koje ljudi u fertilnoj dobi imaju i koliko ih je moguće riješiti? Ili smo se prepustili očekivanju da će novčane potpore simboličnih iznosa riješiti sve? I drugo, mišljenje ovog uglednog stručnjaka na važno mjesto demografskih izazova izdvaja obrazovanje. Stoga, krenimo i mi razmatrati na koji način obrazovanje i obrazovni sustav mogu pripomoći u razrješenju demografske katastrofe.
(*autor je zaposlenik Znanstvenog centra izvrsnosti za školsku efektivnost i školski management)