Brutalna ubojstva istraživačkih novinara Daphne Caruane Galizije i Jána Kuciaka tragičan su podsjetnik da je Europa i dalje opasno mjesto za novinare. Odgovor europskih država na ta ubojstva oblikovat će ne samo budućnost medija, nego i naših demokracija. Postojeći podaci pomažu da se shvati ozbiljnost situacije. U proteklih 12 mjeseci ubijeno je šest novinara, polovica od njih u Europskoj uniji. Od 1992. godine više od 150 novinara ubijeno je na našem kontinentu, jedan svaka dva mjeseca. Neki od njih su pratili ratove, ali većina je ubijena dok su pokušavali baciti svjetlo na tamne kutke u kojima se spajaju korupcija, kriminal i politika. Mnogi od njih su tražili policijsku zaštitu, ali državne su vlasti ignorirale zahtjeve. Dok umorstva predstavljaju krajnji, najvidljiviji način da se novinare ušutka, postoje i druge pogubne, manje vidljive prijetnje koje također uzimaju danak novinarske slobode i sigurnosti u Europi.
Izvješće koje su nedavno objavili Indeks cenzure i Europska novinarska federacija pokazuje da je 220 novinara bilo zatočeno ili zatvoreno u 2017. godini, a u više od 1000 slučajeva zabilježeno je ograničavanje novinarske slobode, i to često od strane državnih tijela. Od 2015. godine Vijeće Europe (VE) primilo je više od 160 znakova za uzbunu zbog napada, zlostavljanja i zastrašivanja novinara, a izvješće iz 2017. pokazuje da mnogi novinari pribjegavaju samocenzuri kako bi izbjegli probleme. Toksično ozračje truje demokraciju. Napadi na novinare, bilo ugledne istraživačke reportere ili prekarne slobodnjake, uvijek idu dalje od pojedinačnog slučaja i sve nas zabrinjavaju. Ako novinari ne mogu raditi slobodno i sigurno, postaje bitno teže razotkriti kršenja ljudskih prava, korupciju ili zloporabu moći. Javnost dobiva manje informacija nego što je potrebno kako bi aktivno sudjelovala u procesu donošenja odluka. A bujaju antidemokratske snage. Upravo zato sloboda medija predstavlja ljudsko pravo utemeljeno u međunarodnim ugovorima, nacionalnom zakonodavstvu i ustavima. Kako je Europski sud za ljudska prava istaknuo u više presuda, države imaju obvezu skrbiti za to pravo i štititi živote novinara. Ako u tome ne uspiju, države imaju obvezu provesti učinkovitu istragu ubojstva i kazniti počinitelje.
Nažalost, europske države prečesto u tome ne uspijevaju. Uzmimo za primjer istrage zločina protiv novinara. Često se razvlače godinama i, iako se stvarni počinitelji katkad izvedu pred sud, oni koji su osmislili te zločine vrlo su rijetko kažnjeni. Takav neuspjeh zadaje dodatnu bol novinarima i njihovim obiteljima te jača osjećaj nekažnjivosti koji utire put novim napadima na novinare. Ako države skrbe za demokraciju i vladavinu prava, moraju postati ozbiljnije u provedbi standarda ljudskih prava o sigurnosti novinara i drugih medijskih aktera koje su prihvatile. Moraju riječi pretvoriti u djela. Početna je točka preporuka (CM/Re(2016)4 o zaštiti novinarstva i sigurnosti novinara i drugih medijskih aktera) koju je svih 47 članica VE-a - što uključuje sve članice EU - potpisalo 2016. godine. Tekst predlaže konkretne mjere za ispunjavanje obveza države u zaštiti života novinara i prekidanju nekažnjavanja zločina protiv njih. Ističem tri koraka koja države mogu i moraju prihvatiti u što kraćem razdoblju. Prije svega, osigurati zaštitu. Policija i sigurnosne službe ne smiju ne obazirati se na prijetnje novinarima, niti zanemarivati zahtjeve za zaštitu. Neke su države razvile mehanizme kojima osiguravaju policijsku zaštitu i trebale bi ih podijeliti s drugima. Pojačana suradnja s međunarodnim organizacijama, novinarskim udrugama i neovisnim promatračima zločina protiv novinara također bi pomogla da se razvije sposobnost države da zaštiti novinare u najranijoj fazi.Drugo, prekinuti nekažnjavanje. Policija i pravosuđe moraju biti sposobni istražiti sve slučajeve nasilja nad novinarima, pa tako i one koji uključuju državna tijela, te optužiti počinitelje.
To zahtijeva dobro uvježbane i učinkovite policijske snage i stvarno neovisno pravosuđe, slobodno od političkog utjecaja i sposobno optužiti i najviše državne razine ako je potrebno. Treće, promijeniti zakone. Zastupnici moraju donijeti zakone koji štite novinare i jamče im sigurnost od pretjeranog pritiska. Klevetu i difamaciju treba u potpunosti dekriminalizirati, predvidjeti samo proporcionalne građanske sankcije i osigurati kazne za one koji zlorabe procese zbog klevete za ušutkivanje novinara. Osim toga, zakoni koji se odnose na dezinformacije, terorizam ili pitanja sigurnosti moraju izbjegavati ograničavanje novinarskih sloboda i sigurnosti. Ove su mjere provedive ako postoji politička volja. I sada dolazimo do srži problema. U najboljem slučaju, većina političara ostaje indiferentna prema prijetnjama novinarima. U najgorem slučaju, oni potiču nasilje i usađuju nepovjerenje prema medijima. Taj se neprijateljski stav mora promijeniti: političari moraju štititi slobodu medija, ne ju pokapati.
Ubojstva Daphne Caruane Galizije, Jána Kuciaka i brojnih drugih novinara nisu posljedica sudbine, nego strukturalnih nedostataka državnih institucija koje su ih trebale zaštititi. Ovakvo stanje ugrožava novinare jednako kao i demokraciju. Posljednji je čas da to države shvate i zajamče sigurnost novinarima i drugim medijskim akterima.
*autorica je povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava