StoryEditor
PIŠE TEOFIL PANČIĆ

ODGOVOR NA SVAKI SRPSKI PROBLEM JE ĆIRILICA 'Srpski Hasanbegović' najavom zaštite 'osnove nacionalnog bitka' aktivirao gejzir totalitarnog potencijala

Umjetno izazvana histerija i dobro orkestrirani napadi moralne panike oko “izumiranja ćirilice” neposredno su prethodili dolasku Slobodana Miloševića na vlast, i od tada se ciklično obnavljaju
 REUTERS

Aktualni srbijanski ministar kulture Vladan Vukosavljević (bez brige, niste čuli za njega jer nitko nije čuo za njega, a nitko nije čuo za njega jer je on totalni no person u srpskoj kulturi, nešto slično svojedobnom Hasanbegoviću u Hrvata, samo još izrazitije: Hasanbegović je barem povjesničar, a ovaj je bizarni svat s desničarske margine trgovao nekretninama, ili nešto slično) nedavno je gromoglasno i uz nemalu podršku zvaničnih - to jest: gotovo svih - medija najavio da će zakonske izmjene vrlo brzo urediti upotrebu ćiriličnog pisma u “službenoj i javnoj upotrebi”.

Jer, dosta je bilo te anarhije, da piše tko kako hoće... Možda ovo zvuči kao dosadna vijest čak i za samu Srbiju - ima li ikoga u poznatom svemiru kome nije dojadilo to vječno jamranje dežurnih srpskih drama queens oko ćirilice kao “osnove nacionalnog bitka”? - ali iza te suhoparne formulacije brboću čitavi vreli gejziri paklenskih pitanja, a njezin je totalitarni potencijal ogroman, iako izdaleka možda ne tako primjetan. Vrag se, kao i najčešće, krije u detaljima.

Ali, otkud uopće opet ćirilica u središtu pažnje ili barem nedaleko od njega, i to u zemlji koja ima toliko realnih i ozbiljnih problema da bi, kad bi pronašla način da ih pretvori u pogonsko gorivo, mogla s njima stići dalje od Kuiperova pojasa na rubu Sunčeva sustava, veselo prestigavši i Voyager 1 i Voyager 2? Stvar je već toliko stara da je postala neodvojivim dijelom patološke strane lokalne političke kulture.

Ćirilićni eliksir

U Srbiji se već u posljednjih tridesetak godina, s kraćim stankama, ne zna što je zapravo pitanje, ili čak problem, ali se zato nepogrešivo zna što je (jedino ispravan) odgovor: ćirilica. Ili, može se to reći i ovako: ne zna se od čega je to Srbija “identitetski” bolesna, ako je uopće bolesna, ali je sigurno da je ćirilica lijek za tu njezinu boljeticu, pravu ili umišljenu. Treba joj samo ubrizgati, makar infuzijski, što više ćirilice i istodobno maksimalno ograničiti unos latinice u kulturni organizam, i posustaloj, dezorijentiranoj i konfuznoj Srbiji vratit će se vitalnost i harmonija. Dijagnoza je, dakle, posve nejasna, možda i iz korijena promašena (bolesti ne samo da se ne zna pouzdan uzrok, nego je posve nedokazano/nedokazivo da se uopće radi o bolesti), ali propisanu terapiju nezdravo je dovoditi u sumnju.

Ako se, primjerice, odvažite na pretpostavku da je pacijent realno posve zdrav, a da su bolesni oni koji bi ga silom liječili od izmišljene bolesti, moglo bi vam se dogoditi da vas optuže za patološku mržnju i ubilačke namjere prema pacijentu. Jer, kako se, zaboga, može biti zdrav s manjkom ćirilice u organizmu? I da, svakako: nemojte nipošto pitati tko je i na osnovu čega ovlašten i stručan procjenjivati gdje je granica referentnih vrijednosti između zdrave i manjkave, dapače, opasno deficitarne doze ćiriličnog eliksira. I u kojem se to laboratoriju uopće kompetentno mjeri? Sve je to uzalud, jer vladajuća dogma kaže da je to ozbiljna i egzaktna znanost, iako nitko nema pojma gdje se to ona studira.

Umjetno izazvana histerija i dobro orkestrirani napadi moralne panike oko “izumiranja ćirilice”, poistovjećena s “gubitkom identiteta srpskog naroda i jezika”, neposredno su prethodili dolasku Slobodana Miloševića na vlast, i od tada se ciklično obnavljaju; doduše, povremeno se stišaju i povuku u poluilegalu, mahom u periodima kad je na vlasti netko iz lijevo-centrističkog spektra (a to se svugdje, pa tako i u Srbiji, razvidi i po relaksiranijem odnosu prema tzv. identitarnim pitanjima), a onda se vrati with a vengeance, kada vlast iznova uzjaše tvrda desnica (izvorni radikali i slični) ili deprimirajuće provincijalno desničarska pseudoljevica (miloševićevci i postmiloševićevci) ili pak nekadašnji mladočetnik odmetnut u revizioniste Aleksandar Vučić i ordija njegovih na istu šprancu naštancanih ciničnih eklektika koji su štreberski nabiflali neoliberalne mantre, no u biti su, kad im bar milimetar zagrebeš ispod kože, u svemu osim u pitanjima konvertibilnosti vlastitih uhljebljenja zapravo i dalje dubinski etnonacionalisti nimalo suptilna soja (ako je tu suptilnost uopće moguća).

Identitetski inženjering

U vrijeme Jugoslavije latinica i ćirilica ustavno su u Srbiji tretirane kao ravnopravna pisma, ali ubrzo je potom ćirilica ozvaničena kao “ravnopravnija”, tj. kao službeno pismo. To znači, pojednostavljeno rečeno, da su državni organi i službe dužni međusobno i s građanima komunicirati na ćirilici. U čemu je onda “inovacija” aktualnoga ministra? U tome što Ustav jasno razdvaja “službenu” od “javne” uporabe jezika i pisma. U ovu drugu spadaju, primjerice, novine i knjige, javni natpisi na ulicama, objektima, trgovinskim radnjama itd. Ukratko, sve što nije u strogom smislu “službeno”, ali je javno vidljivo.

Pizma nacionalista odavno je usmjerena na tu - po njima, nedopustivo anarhičnu - “javnu” uporabu pisma, u kojoj agresivna, predatorska, kozmopolitska (najbizarniji primjerci čak će reći: hrvatska) latinica samom snagom prepoznatljivosti i lukrativnosti odnosi prevagu. Možda zvuči poput vica, ali službenici ministarstva uistinu su bazali centralnim beogradskim ulicama i brojili natpise... I tako je, sve u svemu, aktualni minitar odlučio mačem presjeći Gordijev čvor i sve Srbe administrativnom prisilom - kad već ne ide drukčije - vratiti “pismu njihovih otaca”. Nitko ne može ni zamisliti kako bi u praksi izgledao pokušaj provedbe ove inačice “identitetskog inženjeringa” bez anestezije.

Vukosavljević je inače pomalo začudan lik, i manji i veći od stvarnosti: djeluje kao opsesivni diletant koji je tvrdo naumio ostvariti svoje naume, ne pitajući za cijenu, a kako mu znanje ne smeta, čini mu se da će se, coelhovski rečeno, ako nešto dovoljno jako poželiš, čitav svijet urotiti da se to i dogodi. Bez osobnog ugleda i prepoznatljivosti u kulturi, a dolazeći u politički establishment kao upotrebljivi autsajder, s pomalo bizarne margine (član je tzv. Krunskog saveta, organizacije koja na državnim dotacijama glumata postojanje nekakva paralelnog monarhističkog sustava usred republike), po mnogočemu djeluje kao pandan kratkotrajnom Hasanbegoviću, ali osobno takvu usporedbu iz nekog teško shvatljiva razloga doživljava kao najtežu zamislivu uvredu. Jednom smo sudjelovali u nekakvu TV duelu, i kad sam ga usporedio s Hasanbegovićem, toliko je daleko iskočio iz sebe da mi je rekao da bi u nekim drukčijim vremenima tražio zadovoljštinu na neki drugi način (valjda dvobojem, ako sam ga dobro shvatio).

A Vučić, gospodar svega u Srbiji? Bit će da je on po ovom i sličnim pitanjima odavno posve ravnodušan, ali mu odlično dođu za odvlačenje pažnje javnosti, primjerice, s pitanja Kosova, gdje se ničemu dobrom ne može nadati. Nije li, uostalom, sve odatle i počelo? Kosovo i ćirilica na početku, Kosovo i ćirilica na kraju... Osim što vam nitko ne može garantirati da se kraj uopće nazire: prije djeluje kao da bi ovako moglo tjerati dok Voyager 1 ne stigne barem do Proxime Centauri, da vidi ima li možda tamo kakve ćirilice, bilo u službenoj ili javnoj uporabi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. rujan 2020 17:05