Nitko od posjetitelja tih ranih sedamdesetih godina nikad ne bi rekao: “Idemo u restoran
Grič”, nego jednostavno - “
Idemo kod Drage
ca”. I svi su znali da je riječ o popularnoj krčmici u sjeverozapadnom dijelu grada, na šumovitom Kraljevcu, gdje je ljeti vladala ugodna svježina, usporediva jedino s onom na terasi restorana Dubravkin put na Tuškancu, koji je kultni status stekao mnogo godina poslije Dragecova lokala.
Drago Vukušić, stasiti i vječno nasmijani Drnišanin, veseljak poput njegova zemljaka i redovitoga gosta Miroslava Lilića, tadašnje televizijske zvijezde rodom iz Siverića, otpočetka se nametnuo kao trade mark svoje snažno personalizirane krčmice na Kraljevcu, površine četrdesetak četvornih metara, preskučene za ozbiljno ugostiteljstvo, ali s atmosferom i jelovnikom neodoljive privlačnosti, pa je dobivanje mjesta za nenajavljene goste uvečer bila prava lutrija, koju bi susretljivi i spretni Dragec poput mađioničara pretvarao u dobitnu kombinaciju.
Betula u Zagrebu
Restoran Grič, otvoren 1974., podsjećao je na dalmatinske betule ili konobe, u kojima - u krajnje jednostavnom i nepretenciozno uređenom prostoru - vlada ugodna atmosfera uz posluženje jednostavnih specijaliteta mediteranske kuhinje. Ali vlasnik Griča, podrijetlom iz Drniša, domovine najkvalitetnijeg pršuta, raštike i kupusa, govedine, junetine i teletine uzgojene na kraškim pašnjacima Miljevačke visoravni, znao je da se u Zagrebu jelovnik ne bi trebao temeljiti samo na mediteranskoj kuhinji, pa ga je obogatio i kontinentalnim specijalitetima.
Pašteta od gusje jetre, vrganji s jajima, optimalno i sočno ispečene koljenice i punjena teleća prsa, razne lešade sa sezonskim povrćem (janjeća, teleća, juneća), pohani žablji kraci, ali i za ono doba inovativni hitovi poput šparoga s jajima i pršutom, artičoki punjeni pršutom i peštom, janjetina s bižima (graškom), crni rižoto po uzoru ne kultni specijalitet Nike Gverovića u restoranu Orsan u Zatonu Malom, čiju tradiciju na najvišoj razini danas nastavlja jedino Kapetanova kuća u Malom Stonu, bogata ponuda svježe ribe, sezonska ponuda najkvalitetnijeg povrća... sve te izvrsno pripravljene delicije bile su za većinu posjetitelja veliko gastronomsko otkriće. A zadovoljstvo gostiju potaknulo je Drageca na nova gastroistraživanja i maštovite pripravke koji su se stubokom razlikovali od pretežno menzaškog zagrebačkog ugostiteljstva toga doba. Dragec je definitivno odgajao posve novi profil ugostiteljske publike, koja je u njegovu lokalu otkrivala da - osim pohane šnicle, ribe na lešo ili na gradele - postoje i sezonska jela koja vješto spajaju mediteransku i kontinentalnu tradiciju priprave hrane.
Svi putevi vode Dragecu
Ozračje u lokalu stvaraju zadovoljni gosti, motivirani vlasnik i uslužno osoblje. U Griču su se te tri komponente sjedinile u trend popularno nazvan - Svi putevi vode kod Drageca.
- Od kraja sedamdesetih do kraja osamdesetih godina Grič je bio vodeće trendovsko mjesto u Zagrebu, podjednako omiljeno među novinarima, vodećim gospodarstvenicima onoga doba, političarima, kulturnjacima, estradnjacima i sportašima - kaže Martin Pavić, koji je u toba bio konobar kod Drageca, a danas je voditelj restorana Klub kulturnih radnika u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, kao izravni nasljednik zadnje ugostiteljske misije njegova prijatelja Drage Vukušića.
Kod Drageca se ostajalo do dugo u noć. Miroslav Lilić, Mihovil Gunjača, Antun Vujić, Ivica Maštruko i Zvonko Zmazek nisu štedjeli ni grla ni para za dobru zabavu, u tom su lokalu pokojni urednik Danasa Joža Vlahović i njegova ekipa (Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Mladen Maloča i mnogi drugi novinari) u poticajnoj atmosferi smišljali i kreirali mnoge teme koje su se u tom visokonakladnom tjedniku čitale idućeg tjedna.
Albert Papo, jedan od pionira klupskog noćnog života u Zagrebu, redovito nas je odvodio kod Drageca na večeru, a poslije se išlo u Saloon. U Grič su navraćale i visoke političke “šarže”, kao što su bili Ema Derossi Bjelajac i njezin suprug Boško, čelnici poduzeća Hidroelektra i Industrogradnja sa svojim spolovnim partnerima, igrači Cibone... zapravo bi lakše bilo nabrojati tko od poznatijih Zagrepčana nije bio kod Drageca. A Dragec bi, u tom malom prostoru, i u trenucima opuštenosti, pomno nadzirao sve što se događa od kuhinje do sale, i smirenom i mudrom komunikacijom obuzdavao one koji su se malo previše razuzdali. Jedini lokal koji se u to doba mogao mjeriti s Dragecovim bila je legendarna Stara vura u Opatičkoj ulici, koja je u uspavani Gornji grad unijela živost i veselje pretežito mlađe publike i pretvorila ga u mjesto nezaobilaznih izlazaka u “bermudskom trokutu” Grič - Stara vura - Saloon.
Dragecu je godilo što njegov lokal posjećuje ondašnji celebrity, ali jednak tretman kao i poznati imali su i posve anonimni posjetitelji. Bio je profesionalac i čovjek iznimne komunikacijske kulture: slalomskim dijalogom obuhvatio bi u nekoliko minuta cijeli lokal, a potom odjurio u kuhinju i osobno jelima davao završni touch of class.
Ugostitelj u muzeju
Bilo je i logično i očekivano da ugostitelj takvog formata napravi korak dalje i svoj talent potvrdi u nekom prestižnijem prostoru. Vladimir Maleković, tadašnji direktor Muzeja za umjetnost i obrt, nije imao mnogo dvojbi kad je u ljeto 1989., pred početak rata, podrumske prostorije Muzeja davao u najam vrhunskom i cijenjenom ugostitelju s dugogodišnjim iskustvom. Drago Vukušić, nakon što je završio ugostiteljsku školu u Splitu, u Zagrebu se najprije zaposlio u hotelu Internacional, a poslije toga, 1973., u hotelu Laguna, koji je u to doba imao jedan od najboljih restorana u Zagrebu. U tom se restoranu prvi put posluživao tatarski biftek pripravljen pred gostima, a gosti su se zadržavali dugo poslije ponoći.
Nakon toga je uslijedilo petnaestogodišnje iskustvo vlastitog vođenja Griča i činilo se da je izbor Drage Vukušića za voditelja Kluba kulturnih radnika pun pogodak i za njega i za MUO.
Ali Dragec u novom ambijentu nije ponovio prethodni uspjeh Griča. Možda je istodobno vođenje restorana i kluba za njega bio prevelik zalogaj, možda više nije mogao nadzirati sve pojedinosti složenog ugostiteljskog procesa, možda više nije bio ni motiviran ni inspiriran kao na Kraljevcu, ali sve ono što je zamislio i što se od njega očekivalo, nije uspio ostvariti. Klub kulturnih radnika, s iznimkom ratnog razdoblja kad je - zbog svoje podrumske lokacije - bio idealno mjesto za izlazak u vrijeme uzbuna i odlazaka u skloništa i stoga dobro posjećen, nije ponovio uspjeh male i neugledne krčmice na Kraljevcu. Često sam u to doba bio ondje s ugostiteljem Albertom Papom, znanstvenikom Vladimirom Loknerom, odvjetnikom Rankom Tomaševićem i mnogim drugim prijateljima i svi smo se uvijek s nostalgijom prisjećali Kraljevca. Menu više nije imao istu aromu, atmosfera je bila daleko od one u Griču, Dragec je bio nekako rastrgan na sve strane i neusporedivo manje gastronomski nadahnut nego u svojoj špelunki na kraju grada. Meni se doimao kao podgrijana varijanta onog sKraljevca...
Do posljednjeg daha
U zreloj životnoj dobi Dragec je zasnovao obitelj. Sredinom osamdesetih godina, oženio se stomatologinjom Nevenkom, s kojom ga je upoznao legendarni klobučar Cahun, a ubrzo nakon toga rodila se Ana.
U Klub kulturnih radnika, kod Drageca, posljednjih sam godina navraćao sporadično, nakon otvorenja izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt. Susretao sam ga češće u gradu, vidno bolesnog. Unatoč bolovima koje je trpio, nastojao je biti dobro raspoložen, s onim veselim osmijehom upornog borca iz dalmatinskog zaleđa, koji će snagom volje prevladati sve probleme koji su pred njim. Onaj najveći, karcinom pluća, nije mogao pobijediti.
Mroslav Ilić - TV urednik
Dragin Grič bio je institucija kakve nije bilo na području cijele bivše Jugoslavije. Posjećivali su ga ljudi iz politike, sporta, slikari, književnici; ako si želio nekoga sresti, znao si da ćeš ga naći kod Drage, gdje se dolazilo vidjeti i biti viđen, a kasnije i u Klubu kulturnih radnika. I Drago je bio institucija. Osim što je bio fenomenalan ugostitelj, bio je predivan čovjek, ravnopravan sugovornik sa svim svojim gostima, od najobičnijih ljudi do akademika. Uza sve se uvijek držao svoje omiljene maksime o diskreciji: “Čuti, a ne prepričavati”. Bili smo veliki prijatelji i dvostruki vjenčani kumovi.
Željka Ogresta - urednica i voditeljica
Prije 15-ak godina stalno sam odlazila kod Drageca, kasnije nešto rjeđe. Ostao mi je u jako lijepoj uspomeni. Imao je dar za okupljanje ljudi oko sebe, u njegovu društvu bilo je vrlo ugodno. A gusje jetre koja se pripremala u njegovu restoranu mnogi će se Zagrepčani sjećati kao pravog gastronomskog užitka. Bio je drag čovjek i jako mi je žao što ga više nema.
Antun Vujić - bivši ministar kulture
Moje prijateljstvo s Dragom Vukušićem traje, kako bi se reklo, 100 godina. Čak sam se, prvi put, ženio kod njega, još dok je imao restoran u Zelengaju. Bio je drag čovjek, uvijek se družio s gostima. Ustvari, on je uspijevao u onome o čemu svi ugostitelji sanjaju, a rijetki uspijevaju - doista se družiti sa svojim gostima, biti im prijatelj. Njegov je restoran u jednoj fazi bio kultno okupljalište. Ne bih želio zvučati patetično, no doista će nam nedostajati.
Jelena Lovrić - novinarka
Restoran Kod Drageca, koliko pamtim - a pamtim dugo, od početka na Zelengaju do etabliranja u Muzeju na Trgu maršala Tita - uvijek je bio mnogo više od ugodnog i prijateljskog ugostiteljskog objekta sa sjajnom hranom. Više je funkcionirao kao intelektualni klub. Za stolovima su se vodili vrlo poticajni razgovori. Često se kovala i politika.Osamdesetih gotovo da je bio alternativna lokacija za uredništvo u to vrijeme utjecajnog političkog tjednika Danas.
Denis Kuljiš
Kad bi netko snimao film o Zagrebu u ratu, citra iz “Trećeg čovjeka” svirala bi se u nezaboravnom ambijentu Vukušićeva podrumskog restauranta... Klub Drageca Vukušića bio je tada političko-novinarski salon , dok je Globus izlazio pod maskirnom glavom, sa slovima naslova prekrivenim gušterskim rasterom kao na vojničkoj odori... Birc u podrumu nije se zamračivao kad bi oglasili uzbunu, jedno od rijetkih mjesta gdje se navečer moglo izaći i pojesti rižoto od sipe... Imao sam u lokalu svoj stol, gdje smo ugostili razne tipove od kojih bi čovjek izbio poneku informaciju. Tu sam vodio na večeru Karla Von Habsburga prije nego što je u Palaceu ili možda baš Kod Drageca upoznao Francescu Von Bornemisza. U pokrajnjoj prostoriji napravili smo kasnije i svoj Press Club, gdje su prvo gostovali Ejup Ganić i Haris Silajdžić, najviši funkcioneri bosanske države, koja je Tuđmanu toliko išla na živce. No, glavni je u Dragecovu klubu bio Marinko Božić - kralj tabloida tu je držao dvor, a njegovi informatori, potpredsjednici hrvatske države, dolazili su tu po svoj gebir od pet tisuća maraka mjesečno, koji se javno uručivao, uz negodovanje njegovih neredovito plaćenih novinara, ritualom koji je podsjećao na “levee”, ceremonijalnu jutarnju nuždu Louisa XIVs odličnicima...
Davor Butković
Vukušićev restoran na Zelengaju prvi put sam posjetio - točno se sjećam datuma - 17. rujna 1983. godine. Bila je jako topla ljetna noć, a ja sam se-kao i svi drugi klinci koji su se bavili rock ‘n’ rollom motao ispred Kavkaza. Prvo je naletio šef Boe Mladen Puljiz, pa njegov menadžer Marjan Crnarić, pa fotograf Dražen Kalenić, pa još neki momci s gitarama kojima je Crnarić redovito plaćao večere, pa smo svi skupa otišli na Zelengaj i proveli veći dio noći na Dragecovoj terasi. Kod Drageca su se u osamdesetima uglavnom okupljali ljudi s televizije i estrade, u potrazi za maštovitijom hranom od onodobnih standarda. Sedam ili osam godina kasnije Drago Vukušić otvorio je luksuzni restoran u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt, koji je ubrzo postao glavno stjecište zagrebačkog političkog i medijskog života: pokojni urednik Slobodnog tjednika Marinko Božić baš se ondje bio afirmirao kao najveći potrošač Dom Perignona u Zagrebu.
Za susjednim su stolovima, dok se Božićevo društvo opijalo tada najskupljim šampanjcem u Zagrebu, sjedili predsjednici vlada i oporbenih stranaka. Dragecov Muzej, u kojem se, za razliku od restorana na Zelengaju, nikada nije osobito dobro jelo, svojedobno je imao toliku društvenu važnost da je Globus, u vrijeme kada je prodavao 150 tisuća primjeraka, ondje održavao svoje tjedne političke soareje. Tada posve nepoznata, mlada Nina Badrić, uveseljavala nas je jazz standardima. Sredinom devedesetih Dragecov je restoran već bio posve passe. Svratio bih na nečije vjenčanje i pobjegao što sam brže mogao, zbog loše atmosfere i još lošije hrane.
S gospodinom Vukušićem zadnji sam put razgovarao prije nekoliko godina: Vukušić je već bio bolestan i nije se imao snage boriti da bilo što popravi. No, iako je pisao kuharice i dvadesetak godina vodio popularni restoran, gastronomija nije bila važan dio njegova doprinosa hrvatskoj kulturi. On je na obje svoje lokacije stvorio relevantna društvena okupljališta, gdje su se vodile rasprave i donosile odluke koje su se ticale cijele Hrvatske. Danas u Zagrebu ne postoji institucija poput Vukušićeva restorana.
Željko Žutelija
Drago Vukušić, stasiti i vječno nasmijani Drnišanin, veseljak poput njegova zemljaka i redovitoga gosta Miroslava Lilića, tadašnje televizijske zvijezde rodom iz Siverića, otpočetka se nametnuo kao trade mark svoje snažno personalizirane krčmice na Kraljevcu, površine četrdesetak četvornih metara, preskučene za ozbiljno ugostiteljstvo, ali s atmosferom i jelovnikom neodoljive privlačnosti, pa je dobivanje mjesta za nenajavljene goste uvečer bila prava lutrija, koju bi susretljivi i spretni Dragec poput mađioničara pretvarao u dobitnu kombinaciju.
Betula u Zagrebu
Restoran Grič, otvoren 1974., podsjećao je na dalmatinske betule ili konobe, u kojima - u krajnje jednostavnom i nepretenciozno uređenom prostoru - vlada ugodna atmosfera uz posluženje jednostavnih specijaliteta mediteranske kuhinje. Ali vlasnik Griča, podrijetlom iz Drniša, domovine najkvalitetnijeg pršuta, raštike i kupusa, govedine, junetine i teletine uzgojene na kraškim pašnjacima Miljevačke visoravni, znao je da se u Zagrebu jelovnik ne bi trebao temeljiti samo na mediteranskoj kuhinji, pa ga je obogatio i kontinentalnim specijalitetima.
Pašteta od gusje jetre, vrganji s jajima, optimalno i sočno ispečene koljenice i punjena teleća prsa, razne lešade sa sezonskim povrćem (janjeća, teleća, juneća), pohani žablji kraci, ali i za ono doba inovativni hitovi poput šparoga s jajima i pršutom, artičoki punjeni pršutom i peštom, janjetina s bižima (graškom), crni rižoto po uzoru ne kultni specijalitet Nike Gverovića u restoranu Orsan u Zatonu Malom, čiju tradiciju na najvišoj razini danas nastavlja jedino Kapetanova kuća u Malom Stonu, bogata ponuda svježe ribe, sezonska ponuda najkvalitetnijeg povrća... sve te izvrsno pripravljene delicije bile su za većinu posjetitelja veliko gastronomsko otkriće. A zadovoljstvo gostiju potaknulo je Drageca na nova gastroistraživanja i maštovite pripravke koji su se stubokom razlikovali od pretežno menzaškog zagrebačkog ugostiteljstva toga doba. Dragec je definitivno odgajao posve novi profil ugostiteljske publike, koja je u njegovu lokalu otkrivala da - osim pohane šnicle, ribe na lešo ili na gradele - postoje i sezonska jela koja vješto spajaju mediteransku i kontinentalnu tradiciju priprave hrane.
Svi putevi vode Dragecu
Ozračje u lokalu stvaraju zadovoljni gosti, motivirani vlasnik i uslužno osoblje. U Griču su se te tri komponente sjedinile u trend popularno nazvan - Svi putevi vode kod Drageca.
- Od kraja sedamdesetih do kraja osamdesetih godina Grič je bio vodeće trendovsko mjesto u Zagrebu, podjednako omiljeno među novinarima, vodećim gospodarstvenicima onoga doba, političarima, kulturnjacima, estradnjacima i sportašima - kaže Martin Pavić, koji je u toba bio konobar kod Drageca, a danas je voditelj restorana Klub kulturnih radnika u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, kao izravni nasljednik zadnje ugostiteljske misije njegova prijatelja Drage Vukušića.
Kod Drageca se ostajalo do dugo u noć. Miroslav Lilić, Mihovil Gunjača, Antun Vujić, Ivica Maštruko i Zvonko Zmazek nisu štedjeli ni grla ni para za dobru zabavu, u tom su lokalu pokojni urednik Danasa Joža Vlahović i njegova ekipa (Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Mladen Maloča i mnogi drugi novinari) u poticajnoj atmosferi smišljali i kreirali mnoge teme koje su se u tom visokonakladnom tjedniku čitale idućeg tjedna.
Albert Papo, jedan od pionira klupskog noćnog života u Zagrebu, redovito nas je odvodio kod Drageca na večeru, a poslije se išlo u Saloon. U Grič su navraćale i visoke političke “šarže”, kao što su bili Ema Derossi Bjelajac i njezin suprug Boško, čelnici poduzeća Hidroelektra i Industrogradnja sa svojim spolovnim partnerima, igrači Cibone... zapravo bi lakše bilo nabrojati tko od poznatijih Zagrepčana nije bio kod Drageca. A Dragec bi, u tom malom prostoru, i u trenucima opuštenosti, pomno nadzirao sve što se događa od kuhinje do sale, i smirenom i mudrom komunikacijom obuzdavao one koji su se malo previše razuzdali. Jedini lokal koji se u to doba mogao mjeriti s Dragecovim bila je legendarna Stara vura u Opatičkoj ulici, koja je u uspavani Gornji grad unijela živost i veselje pretežito mlađe publike i pretvorila ga u mjesto nezaobilaznih izlazaka u “bermudskom trokutu” Grič - Stara vura - Saloon.
Dragecu je godilo što njegov lokal posjećuje ondašnji celebrity, ali jednak tretman kao i poznati imali su i posve anonimni posjetitelji. Bio je profesionalac i čovjek iznimne komunikacijske kulture: slalomskim dijalogom obuhvatio bi u nekoliko minuta cijeli lokal, a potom odjurio u kuhinju i osobno jelima davao završni touch of class.
Ugostitelj u muzeju
Bilo je i logično i očekivano da ugostitelj takvog formata napravi korak dalje i svoj talent potvrdi u nekom prestižnijem prostoru. Vladimir Maleković, tadašnji direktor Muzeja za umjetnost i obrt, nije imao mnogo dvojbi kad je u ljeto 1989., pred početak rata, podrumske prostorije Muzeja davao u najam vrhunskom i cijenjenom ugostitelju s dugogodišnjim iskustvom. Drago Vukušić, nakon što je završio ugostiteljsku školu u Splitu, u Zagrebu se najprije zaposlio u hotelu Internacional, a poslije toga, 1973., u hotelu Laguna, koji je u to doba imao jedan od najboljih restorana u Zagrebu. U tom se restoranu prvi put posluživao tatarski biftek pripravljen pred gostima, a gosti su se zadržavali dugo poslije ponoći.
Nakon toga je uslijedilo petnaestogodišnje iskustvo vlastitog vođenja Griča i činilo se da je izbor Drage Vukušića za voditelja Kluba kulturnih radnika pun pogodak i za njega i za MUO.
Ali Dragec u novom ambijentu nije ponovio prethodni uspjeh Griča. Možda je istodobno vođenje restorana i kluba za njega bio prevelik zalogaj, možda više nije mogao nadzirati sve pojedinosti složenog ugostiteljskog procesa, možda više nije bio ni motiviran ni inspiriran kao na Kraljevcu, ali sve ono što je zamislio i što se od njega očekivalo, nije uspio ostvariti. Klub kulturnih radnika, s iznimkom ratnog razdoblja kad je - zbog svoje podrumske lokacije - bio idealno mjesto za izlazak u vrijeme uzbuna i odlazaka u skloništa i stoga dobro posjećen, nije ponovio uspjeh male i neugledne krčmice na Kraljevcu. Često sam u to doba bio ondje s ugostiteljem Albertom Papom, znanstvenikom Vladimirom Loknerom, odvjetnikom Rankom Tomaševićem i mnogim drugim prijateljima i svi smo se uvijek s nostalgijom prisjećali Kraljevca. Menu više nije imao istu aromu, atmosfera je bila daleko od one u Griču, Dragec je bio nekako rastrgan na sve strane i neusporedivo manje gastronomski nadahnut nego u svojoj špelunki na kraju grada. Meni se doimao kao podgrijana varijanta onog sKraljevca...
Do posljednjeg daha
U zreloj životnoj dobi Dragec je zasnovao obitelj. Sredinom osamdesetih godina, oženio se stomatologinjom Nevenkom, s kojom ga je upoznao legendarni klobučar Cahun, a ubrzo nakon toga rodila se Ana.
U Klub kulturnih radnika, kod Drageca, posljednjih sam godina navraćao sporadično, nakon otvorenja izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt. Susretao sam ga češće u gradu, vidno bolesnog. Unatoč bolovima koje je trpio, nastojao je biti dobro raspoložen, s onim veselim osmijehom upornog borca iz dalmatinskog zaleđa, koji će snagom volje prevladati sve probleme koji su pred njim. Onaj najveći, karcinom pluća, nije mogao pobijediti.
Mroslav Ilić - TV urednik
Dragin Grič bio je institucija kakve nije bilo na području cijele bivše Jugoslavije. Posjećivali su ga ljudi iz politike, sporta, slikari, književnici; ako si želio nekoga sresti, znao si da ćeš ga naći kod Drage, gdje se dolazilo vidjeti i biti viđen, a kasnije i u Klubu kulturnih radnika. I Drago je bio institucija. Osim što je bio fenomenalan ugostitelj, bio je predivan čovjek, ravnopravan sugovornik sa svim svojim gostima, od najobičnijih ljudi do akademika. Uza sve se uvijek držao svoje omiljene maksime o diskreciji: “Čuti, a ne prepričavati”. Bili smo veliki prijatelji i dvostruki vjenčani kumovi.
Željka Ogresta - urednica i voditeljica
Prije 15-ak godina stalno sam odlazila kod Drageca, kasnije nešto rjeđe. Ostao mi je u jako lijepoj uspomeni. Imao je dar za okupljanje ljudi oko sebe, u njegovu društvu bilo je vrlo ugodno. A gusje jetre koja se pripremala u njegovu restoranu mnogi će se Zagrepčani sjećati kao pravog gastronomskog užitka. Bio je drag čovjek i jako mi je žao što ga više nema.
Antun Vujić - bivši ministar kulture
Moje prijateljstvo s Dragom Vukušićem traje, kako bi se reklo, 100 godina. Čak sam se, prvi put, ženio kod njega, još dok je imao restoran u Zelengaju. Bio je drag čovjek, uvijek se družio s gostima. Ustvari, on je uspijevao u onome o čemu svi ugostitelji sanjaju, a rijetki uspijevaju - doista se družiti sa svojim gostima, biti im prijatelj. Njegov je restoran u jednoj fazi bio kultno okupljalište. Ne bih želio zvučati patetično, no doista će nam nedostajati.
Jelena Lovrić - novinarka
Restoran Kod Drageca, koliko pamtim - a pamtim dugo, od početka na Zelengaju do etabliranja u Muzeju na Trgu maršala Tita - uvijek je bio mnogo više od ugodnog i prijateljskog ugostiteljskog objekta sa sjajnom hranom. Više je funkcionirao kao intelektualni klub. Za stolovima su se vodili vrlo poticajni razgovori. Često se kovala i politika.Osamdesetih gotovo da je bio alternativna lokacija za uredništvo u to vrijeme utjecajnog političkog tjednika Danas.
|
PRIJATELJI O DRAGECU
|
Urednik ratnog Globusa o svom ‘ratnom štabu’
Denis Kuljiš
Kad bi netko snimao film o Zagrebu u ratu, citra iz “Trećeg čovjeka” svirala bi se u nezaboravnom ambijentu Vukušićeva podrumskog restauranta... Klub Drageca Vukušića bio je tada političko-novinarski salon , dok je Globus izlazio pod maskirnom glavom, sa slovima naslova prekrivenim gušterskim rasterom kao na vojničkoj odori... Birc u podrumu nije se zamračivao kad bi oglasili uzbunu, jedno od rijetkih mjesta gdje se navečer moglo izaći i pojesti rižoto od sipe... Imao sam u lokalu svoj stol, gdje smo ugostili razne tipove od kojih bi čovjek izbio poneku informaciju. Tu sam vodio na večeru Karla Von Habsburga prije nego što je u Palaceu ili možda baš Kod Drageca upoznao Francescu Von Bornemisza. U pokrajnjoj prostoriji napravili smo kasnije i svoj Press Club, gdje su prvo gostovali Ejup Ganić i Haris Silajdžić, najviši funkcioneri bosanske države, koja je Tuđmanu toliko išla na živce. No, glavni je u Dragecovu klubu bio Marinko Božić - kralj tabloida tu je držao dvor, a njegovi informatori, potpredsjednici hrvatske države, dolazili su tu po svoj gebir od pet tisuća maraka mjesečno, koji se javno uručivao, uz negodovanje njegovih neredovito plaćenih novinara, ritualom koji je podsjećao na “levee”, ceremonijalnu jutarnju nuždu Louisa XIVs odličnicima...
Davor Butković
Vukušićev restoran na Zelengaju prvi put sam posjetio - točno se sjećam datuma - 17. rujna 1983. godine. Bila je jako topla ljetna noć, a ja sam se-kao i svi drugi klinci koji su se bavili rock ‘n’ rollom motao ispred Kavkaza. Prvo je naletio šef Boe Mladen Puljiz, pa njegov menadžer Marjan Crnarić, pa fotograf Dražen Kalenić, pa još neki momci s gitarama kojima je Crnarić redovito plaćao večere, pa smo svi skupa otišli na Zelengaj i proveli veći dio noći na Dragecovoj terasi. Kod Drageca su se u osamdesetima uglavnom okupljali ljudi s televizije i estrade, u potrazi za maštovitijom hranom od onodobnih standarda. Sedam ili osam godina kasnije Drago Vukušić otvorio je luksuzni restoran u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt, koji je ubrzo postao glavno stjecište zagrebačkog političkog i medijskog života: pokojni urednik Slobodnog tjednika Marinko Božić baš se ondje bio afirmirao kao najveći potrošač Dom Perignona u Zagrebu.
Za susjednim su stolovima, dok se Božićevo društvo opijalo tada najskupljim šampanjcem u Zagrebu, sjedili predsjednici vlada i oporbenih stranaka. Dragecov Muzej, u kojem se, za razliku od restorana na Zelengaju, nikada nije osobito dobro jelo, svojedobno je imao toliku društvenu važnost da je Globus, u vrijeme kada je prodavao 150 tisuća primjeraka, ondje održavao svoje tjedne političke soareje. Tada posve nepoznata, mlada Nina Badrić, uveseljavala nas je jazz standardima. Sredinom devedesetih Dragecov je restoran već bio posve passe. Svratio bih na nečije vjenčanje i pobjegao što sam brže mogao, zbog loše atmosfere i još lošije hrane.
S gospodinom Vukušićem zadnji sam put razgovarao prije nekoliko godina: Vukušić je već bio bolestan i nije se imao snage boriti da bilo što popravi. No, iako je pisao kuharice i dvadesetak godina vodio popularni restoran, gastronomija nije bila važan dio njegova doprinosa hrvatskoj kulturi. On je na obje svoje lokacije stvorio relevantna društvena okupljališta, gdje su se vodile rasprave i donosile odluke koje su se ticale cijele Hrvatske. Danas u Zagrebu ne postoji institucija poput Vukušićeva restorana.
|
Društveni ćivot kod Drageca
|
Željko Žutelija