Oholost (oholast) je precjenjivanje vlastite osobe i njezinih sposobnosti, povezano s osjećajem nadmoći spram druge čeljadi. Akademijin rječnik precizira da je oholost stupanj iznad ponositosti, a stupanj ispod nadutosti (sve tri su obilježene i taštinom). U kršćanskoj tradiciji oholost je prvi i najteži od sedam smrtnih grijeha (uz škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srdžbu, te lijenost), kojima se suprotstavlja sedam kreposti: (tri bogoslovne: vjera, ufanje i ljubav; četiri stožerne: razboritost, pravednost, smjelost/jakost/hrabrost, samosavlađivanje, sve četiri preuzete iz Aristotelove etike). Katekizam Katoličke crkve ne pozna više tu podjelu, pa grijehe razvrstava u smrtne i lake s obzirom na težinu grijeha, slobodnu volju i svjestan pristanak, a smrtni grijeh definira uglavnom kao odbacivanje počela ljubavi. Da bi u tom kontekstu bila smrtni grijeh, oholost mora svjesno i slobodno odbaciti ljubav spram Boga i spram bližnjega kao Božje ikone. Tu se kao vrhunac oholosti navodi “umišljanje čovjeka da je jednak Bogu”. Suprotna oholosti je skromnost (a u kršćanstvu poniznost). “Oholost” (u čakavskoj i dubrovačkoj starijoj književnosti “oholast”) izvedena je iz pridjeva “ohol”, koji se nalazi samo u južnoslavenskim jezicima, ili od od praslavenskoga “*hol'n'” (čist, uredan, dotjeran), iz indoevropskoga “*ksol-”, od “*ks-” (grepsti), usporedi pali “kharati” (teče), kašmirski “chalun” (prati), kako misle od Jagića do Gluhaka (uz prefiks: “*ob-hol”), ili (po Brückneru) u vezi sa staropoljskim “chocholaty” (uzvišen).