Damir Polančec, nekadašnji potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva, uhapšen je rano ujutro u utorak, 30. ožujka , zbog sumnje da je svojim postupcima nanio milijunsku štetu prehrambenom gigantu Podravka. Četrdeset osam sati kasnije po prilici on još uvijek se ne miri sa svojom hudom sudbinom. Šeta s kraja na kraj malene ćelije u Remetincu, mrmljajući nešto sebi u bradu, uzrujan i gladan, jer jutros nije doručkovao. Poslužitelj u zatvorskom restoranu nezainteresirano mu je gurnuo tanjur preko limenog pulta, a njemu se od samog pogleda na hranu u trenu zgrčila utroba i oči napunile suzama.
“Ti to nećeš pojesti”, upitao ga je cimer, jedan iz Požege, četverostruki ubojica, ali drag čovjek, nakon što je on čitavih dvadeset minuta ridao nad svojim doručkom.
Bivši ministar i potpredsjednik velikodušno mu je gurnuo svoju tacnu s čajem, maslacem i malom plastičnom kutijicom Podravkine marmelade od marelica.
“Ne mogu”, šapnuo je kroz jecaje.
“Razumijem”, rekao je ubojica suosjećajno.
I evo sada, u četvrtak malo nakon doručka, Damir Polančec prestao je plakati, ali mu je duša još uznemirena. Mrmlja u bradu šetajući po sivoj, sumornoj sobici. Katkad se, kad dođe do kraja, zaustavi i čelom lagano lupa o zid ispod malenog prozora, gdje je u žbuki izgrebano: “Načelnik Ilija crko peder dabogda.” Za njega počinje još jedan jednolični, tužni zatvorski dan. Iznenada se, međutim, začuje škljocaj brave i vrata ćelije se otvore. U pratnji zatvorskog stražara tamo stoji državni odvjetnik Mladen Bajić, a po licu mu vidiš da mu nešto nije pravo.
“Damire, oprosti”, reče on snuždeno.
“Šta je bilo?”, upita Polančec sa zebnjom u glasu.
“Ovo tvoje hapšenje i to. Bila je greška”, objasni Bajić. “Oprosti, zaletili smo se. Znaš kako se kaže, tko radi taj i...”
Državni odvjetnik ne uspije završiti rečenicu do kraja, jer mu Polančec pritrči i grčevito ga zagrli.
“Sori, jebi ga”, kaže Mladen još jednom skrušeno.
“Nema veze”, kaže Damir.
“Kad sam shvatio koje je sranje, shvatio sam da ti to moram sam reći. Ispričat se kao čovjek. Da znaš kako mi je krivo...”
“Sve je u redu. Sve je u redu, stari”, ponavlja Polančec ustreptalo, tapšući državnog odvjetnika po ramenu.
“Htio sam da to čuješ od mene”, nastavlja Bajić, “kao prijatelj od prijatelja. I da te ja svojim autom odvezem odavde.”
“Šta, odmah?”, začudi se Polančec.
“Ma, naravno. Uzmi stvari i idemo.”
“O, super!”, kaže Polančec i na brzinu pokupi pribor za osobnu higijenu, tranzistor i nekoliko krimića. Srdačno se izljubi s četverostrukim ubojicom i izađe iz ćelije, a tamo, na hodniku, dočeka ga postrojeno čitavo osoblje istražnog zatvora Remetinec, načelnik s tajnicom, pravosudni policajci u smeđim uniformama, kuharice u bijelim kutama i hauzmajstor u modrom kombinezonu, i uglas mu razdragano zaviču:
“Apri-li-li-li-li-li!”
Bivši ministar i potpredsjednik prvo se zatečeno zaustavi, a onda pljesne po čelu i pogleda državnog odvjetnika koji mu se vragolasto osmjehuje.
“E, jesi me...”, kaže Damir.
“Čovječe, da si vidio svoju facu”, reče Mladen veselo.
“Koja si ti bitanga.”
“Ne ljutiš se?”
“Ma daj”, odmahne Polančec i, još uvijek u nevjerici vrteći glavom, vrati se u ćeliju.
Bajić mu namigne i vrata se za njim ponovno zatvore, a službenik priđe da zaključa. Međutim, sekundu ili dvije kasnije iznutra se začuje lupanje.
“Mladene, jesi još uvijek tu?!”
“Tu sam, reci.”
“Znaš, prelomio sam u sebi. Svjedočit ću protiv Sanadera.”
“Sereš?!”
“Majke mi! Što da ja robijam za drugoga.”
“E, fala Bogu više, da je i tebi došlo do pameti”, reče Bajić i okrene se onome s ključevima. “Molim vas, možete li još jednom.”
Ovaj otključa, a s druge strane stoji Polančec široko se cerekajući.
“Apri-li-li-li-li-li, Mladene!”
“Konju!”, kaže Mladen.
“Ne ljutiš se.”
“Ma šta ću se ljutit”, reče državni odvjetnik.
Tako je, radno i svečano, prije tri dana u Hrvatskoj počeo Prvi april, međunarodni praznik budala, i sve do mraka prijatelji su na sve strane jedni drugima priređivali bezazlene psine. Oko desete ure predsjednik Europske komisije Jose Manuel Durao Barroso nazvao je našu premijerku Jadranku Kosor.
“Imaš malo vremena?”, upitao je pristojno.
“Jose, Bože dragi, o čemu pričaš, znaš da za tebe uvijek imam vremena”, kazala je gospođa Kosor.
“Slušaj, zašto te zovem, zvučat će možda čudno, ali koliko brzo vi možete skupiti dokumentaciju za pristupanje Europskoj Uniji.”
“Koju dokumentaciju?”
„Svu dokumentaciju. Najbrže što možete.“
“Pa tako...”, razmislila je premijerka. “Oko dva mjeseca.”
“Šit!” opsovao je Barroso. “Meni to treba do ponedjeljka.”
“Do ponedjeljka?!”, zgranula se Jadranka.
“Ma da, znaš”, objasnio je predsjednik Europske komisije. “Odlučili smo u ponedjeljak izbaciti Bugarsku iz Unije. Primanje Bugarske bila je velika greška. Totalna katastrofa. I sad nam se neočekivano otvara jedno mjesto pa sam mislio... A ništa”, uzdahnuo je Španjolac, “idem zvati Tadića u Beograd.”
“Ne, ne!”, povikala je premijerka panično. “Jose, jesi tu? Ne prekidaj. Ponedjeljak, kažeš? Nema problema. Sad ću pritisnut ove moje i...”
“Jadranka”, rekao je Barroso.
“... podići uzbunu. Radit ćemo dan i noć”, nastavila je Kosor u dahu. “U ponedjeljak ujutro, u devet-nula-nula, sve ćete imati u Bruxellesu. Nijedan papir nam neće...”
“Jadranka!”, rekao je Barroso još jednom, sada malo glasnije.
“Molim”, prenula se ona.
“Prvi april je.”
Jadranka Kosor zaustavila se na trenutak i rekla:
“O, jesi me!”
Jose Manuel Durao Barroso vedro se zakikotao, pozdravio i prekinuo vezu.
Hrvatska premijerka u nastavku dana imala je još nekoliko sličnih poziva. Oko podneva nasadio ju je Čobanković. Mangup je nazvao da kaže kako joj pauk diže auto. Uplašeno je otrčala do prozora i ugledala ministra poljoprivrede gdje joj vedro maše dolje s trga.
Koji sat kasnije, već potkraj radnog vremena javio se Šuker. Vijest da je u zaključanom Tuđmanovom sefu na Pantovčaku nađeno tri stotine milijardi eura i da se ekonomska kriza u Hrvatskoj može smatrati okončanom, u predsjednice Vlade izazvala je nekoliko trenutaka divljeg veselja. Tako je sretno vrištala, da je ministru financija došlo žao da joj mora reći:
“Apri-li-li-li-li-li!”
Nakon ovih iskustava hrvatska premijerka odlučila je biti opreznija. U sedam i nešto, malo prije Dnevnika, zove ministar socijalne skrbi. Htio bi nešto, kao, pričati o nezaposlenima.
“Znaš, Jaco”, kaže, “u Hrvatskoj je više od tristo sedamnaest tisuća nezaposlenih.”
“Ma baš”, reče mu Jadranka podsmješljivo. “Mene si našao!”