Pjevači starije generacije, trajno zaokupljene klasicima francuske šansone, dugo će zavidjeti Oliveru Dragojeviću na gostovanju u Olympiji, kao da ga je tamo pozvao osobno Bruno Coquatrix.
Četvrt stoljeća od smrti legendarnoga impresarija njegova dvorana još zauzima posebno mjesto u svijetu glazbe, ali to ne znači da je se ne može iznajmiti za jednokratnu demonstraciju korporacijske moći.
Oliverov koncert u Olympiji ponajprije je bio sponzorirani event priređen za hrvatsku elitu koja je pohrlila u Pariz svim dostupnim zrakoplovnim linijama. Preostala mjesta u dvorani popunili su vjerni obožavatelji iz dijaspore te malobrojni Francuzi s pozivnicama iz našeg veleposlanstva.
Oliver
"A L'Olympia"
(Aquarius)
Snimka pariške premijere na kojoj "francuski" auditorij oduševljeno prihvaća svaki stariji refren, ipak je impresivnija od albuma Zabranjenog pušenja "Live In St. Louis" gdje "američka" publika nepogrešivo reagira na "Zenica Blues". Aranžeri Alan Bjelinski, Ante Gelo i Stipica Kalogjera vješto su spojili standardnu Oliverovu pratnju s dodatnim muzičarima iz splitskih Dupina i gudačkim orkestrom riječkoga HNK te omogućili splitskom doajenu da u najnadahnutijim trenucima zazvuči poput dalmatinskog Paola Contea.
Naravno, njegovi ultimativni koncertni favoriti opet su one vječne Runjićeve melodije "Skalinada", "Malinkolija", "Galeb i ja", "Vjeruj u ljubav", "Oprosti mi, pape" i "Molitva za Magdalenu". Od svega što je poslije dodano Oliverovu repertoaru, ovdje se s Runjićevim evegreenima može mjeriti jedino "Cesarica" kao Gibonnijeva autorska "lucida intervala".
U usporedbi s prije objavljenim koncertnim dokumentarcima, snimka iz Olympije zasjenit će "Arenu" (2001.) i album "oLIVEr" (2004.), ali ne i izvanredni unplugged snimljen u Lisinskom (1996.), koji opet ostaje nedostižan kao Oliverov najvredniji zabilježeni scenski domet i jedan od najboljih živih albuma u povijesti domaće diskografije.
Ilko Čulić
Četvrt stoljeća od smrti legendarnoga impresarija njegova dvorana još zauzima posebno mjesto u svijetu glazbe, ali to ne znači da je se ne može iznajmiti za jednokratnu demonstraciju korporacijske moći.
Oliverov koncert u Olympiji ponajprije je bio sponzorirani event priređen za hrvatsku elitu koja je pohrlila u Pariz svim dostupnim zrakoplovnim linijama. Preostala mjesta u dvorani popunili su vjerni obožavatelji iz dijaspore te malobrojni Francuzi s pozivnicama iz našeg veleposlanstva.
Oliver
"A L'Olympia"
(Aquarius)
|
Naravno, njegovi ultimativni koncertni favoriti opet su one vječne Runjićeve melodije "Skalinada", "Malinkolija", "Galeb i ja", "Vjeruj u ljubav", "Oprosti mi, pape" i "Molitva za Magdalenu". Od svega što je poslije dodano Oliverovu repertoaru, ovdje se s Runjićevim evegreenima može mjeriti jedino "Cesarica" kao Gibonnijeva autorska "lucida intervala".
U usporedbi s prije objavljenim koncertnim dokumentarcima, snimka iz Olympije zasjenit će "Arenu" (2001.) i album "oLIVEr" (2004.), ali ne i izvanredni unplugged snimljen u Lisinskom (1996.), koji opet ostaje nedostižan kao Oliverov najvredniji zabilježeni scenski domet i jedan od najboljih živih albuma u povijesti domaće diskografije.
Ilko Čulić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....