Operna premijera prekinuta s neba

SPLIT - Sve je na Peristilu sinoć bilo predvidivo i tipično za otvaranja ljetnih festivala: napirlitana najavljivačica i uvijek isti i dosadni govori gradonačelnika, ministra i predsjedničkog izaslanika. Njihova su imena, naravno, točno najavljena, a Tomislav Mužek, umjetnik koji je podizao festivalsku zastavu je prešućen. Tipično.



Doduše, za hrvatske protokolarne običaje pomalo je netipično da s pozornice nitko nije pozdravio splitskog nadbiskupa u publici, zbog čega se nije morao dugo čekati odgovor odozgo. Prvo su preko crnog neba u okviru bijelog kamena počeli prelijetati galebovi.



Sitna figura i veliki glas

Alejandro Roy je izgledao kao djetešce pored monumentalne Michele Crider





Kostimografija:

Potpuno neshvatljivi promašaji 

Don Carlito:

Još ljepši prizor bila je munja iznad pozornice, pa grmljavina. I onda kiša koja je prekinula već prvi čin u prizoru Elizabete i Don Carlosa. Nakon 45 minuta, predstava je na tome mjestu nastavljena i sretno je stigla do polovice pred već prorijeđenim gledateljstvom među koje se nije vratio ni ministar Biškupić. No za vrijeme stanke stuštio se još jedan pljusak i to je bio kraj premijere.



Prema uzusima opernog svijeta predstava se smatra održanom ako dođe do pola. Splitsko ljeto tako se spasilo od popriličnog troška izvanrednog ponavljanja predstave sljedeće večeri, a honorar je zaradio i Ante Jerkunica, premda njegov nastup u ulozi velikog inkvizitora na početku trećeg čina nismo dočekali.



No zato smo na početku u ulozi redovnika vidjeli i čuli Luciana Batinića, a u prva dva čina apsolutni gospodar scene bio je Ivica Čikeš u ulozi kralja Filipa II. Španjolac Alejandro Roy u naslovnoj ulozi svojim je samouvjerenim nastupom i snažnim glasom prilično nadoknađivao hendikep niskog rasta, osobito uz monumentalnu Elizabetu Michele Crider, pokraj koje je izgledao kao bolećivo djetešce i u publici zaradio nadimak Don Carlito. Ako vam se takve opaske čine nekorektnima, podsjećam da je opera ipak glazbeno-SCENSKA umjetnička forma.



Kao na seoskom ladanju

O režiji Petra Selema ipak se na temelju pola predstave neću izjašnjavati, ali i to je bilo dovoljno da se pokažu kolosalni i potpuno neshvatljivi promašaji u kostimografiji Danice Dedijer: puk u prizoru spaljivanja heretika pred katedralom, u doba najcrnje španjolske inkvizicije, kao da je sišao s neke francuske impresionističke slike ladanja na selu, osobito žene golih ramena sa šeširima kao za plažu.



Rodrigo je bio solidan korejski bariton Tito You, Michele Crider - najpoznatija kao Aida u Metropolitanu - uspješno je debitirala kao Elizabeta, ali onoliko koliko smo čuli od Ingebjorg Kosmo u ulozi princeze Eboli nije ama baš nikakvo opravdanje za njezin angažman. Ipak, od sveg pjevanja te wimbledonske premijere najdulje ću pamtiti fantastičnih šest flamanskih deputata: Ozrena Bilušića, Alena Ruška, Sašu Ivacija, Roberta Palića, Marka Mimicu, Antonija Brajkovića i Matu Akrapa.





Branimir Pofuk