.jpg)
Slučaj Orašje doveo je do podjela u hrvatskom državnom vrhu. O privođenju desetorice ratnih veterana u Posavini predsjednica države i premijer nemaju identičan stav. Razlike postoje čak i unutar Vlade. Najveća je diskrepanca ipak između službenog Zagreba i Mostara, odnosno tamošnjih predstavnika bosanskohercegovačkih Hrvata.
Kolinda Grabar-Kitarović, potpredsjednik Vlade Damir Krstičević, a najizričitije član BiH predsjedništva Dragan Čović koji se ovih dana prošetao Hrvatskom, recentne događaje u Orašju tumače kao odgovor službenog Sarajeva na posjet hrvatskog premijera Bosni i Hercegovini. Andrej Plenković, pak, pokušava dedramatizirati cijeli događaj, pa tvrdi da su njegovi razgovori u BiH bili “izvrsni i na najvišoj razini”, da je tajming uhićenja u Orašju nažalost “nepovoljan i van uobičajenih standarda”, ali je planiran mnogo ranije, pa se, dakle, ne može dovoditi u vezu s njegovim boravkom u susjednoj državi. Svaki se zločin mora procesuirati, kaže, i javnosti najavljuje da bi se situacija slična onoj u Orašju mogla ponoviti i na nekim drugim adresama.
Plenkovićev stav djeluje racionalno. Naravno da mu je nezgodno što su uhićenja došla dva dana nakon njegova prijateljskog boravka u Sarajevu. Ali, direktno povezivati te dvije stvari bilo bi ishitreno i netočno. Kao političar demokratskih uvjerenja, hrvatski premijer ne može pravosuđe smatrati produženom rukom politike. Ni u Hrvatskoj ni u drugim državama. Oni koji događaje u Orašju tumače u tom ključu zapravo impliciraju da je posjet visokog predstavnika hrvatske države trebao zaustaviti istrage i progon zločina u BiH. Spuštajući loptu na zemlju, Plenković ističe da želi osnažiti pravni okvir suradnje između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Suradnja dviju država jedini je način produktivnog savladavanja naslijeđa rata, u svim njegovim aspektima. Sve ostalo prodavanje je magle. Ako ne i nešto još mnogo gore.
Kao kad predsjednica države, uz tvrdnju da se događajima o Orašju bosanskohercegovački Hrvati ciljano uznemiravaju i navode na iseljavanje, rezolutno izjavi kako “hrvatski državljani moraju biti procesuirani u Hrvatskoj”. Da bi se suđenja za zločine počinjene u BiH prebacila u Hrvatsku - to je zaista malo vjerojatno. Zagreb u tom smislu ne može polagati nikakva prava. Djela koja traže procesuiranje dogodila su se u Bosni i Hercegovini, nad građanima te zemlje, počinili su ih žitelji BiH, koji su linijom dvojnog državljanstva postali i “hrvatski državljani”.
Također, bilo bi korektno da se ministar obrane zbog svoje specifične situacije, odnosno mogućnosti da je i sam pod istragom, u ovom trenutku suzdrži od komentara i izjava. Njegove opetovane tvrdnje da je slučaj Orašje udar na Hrvatsku i njenu stabilnost neće pomoći Vladi u kojoj sjedi. Krstičević bi trebao razmisliti o vlastitom povlačenju, možda da premijeru Plenkoviću ponudi ostavku, kako svojom sudbinom ne bi opterećivao kompletnu vlast i državu.
Najeksplicitnije će događaje u Orašju s hrvatskim premijerom povezati visoki predstavnici BiH Hrvata. Tako će Dragan Čović u više navrata ustvrditi da su “privođenja trebala poslati jasnu političku poruku gospodinu Plankoviću” nakon što je za posjeta susjednoj državi dogovorio zajedničku sjednicu hrvatske Vlade s tamošnjim Vijećem ministara. Premda sam sebi skače u usta kad priznaje da je takvih istraga dosad već bilo na stotine. Njegov drug Božo Ljubić, HDZ-ov predsjednik saborskog Odbora za Hrvate izvan Hrvatske, na sličan način loži vatru. Čak traži da DORH pokrene postupke protiv časnika Armije BiH koji u Hrvatsku dođu na ljetovanje.
Kao da odnose službenog Zagreba sa Sarajevom žele što više zaoštriti. Njihovo raspirivanje napetosti suprotno je politici koju Plenković pokušava voditi. Evidentno je da oni jašu na konfliktu s Bošnjacima, a grade partnerstvo sa separatističkom, protubosanskom srpskom politikom, prije svega onom u Banjoj Luci. Kad je Milorad Dodik nedavno svojim referendumom izvršio udar na Bosnu i Hercegovinu, u Mostaru su tvrdili da situacija ide na ruku Hrvatima te da priliku treba iskoristiti za obnavljanje Herceg Bosne. U kolovozu na pompoznoj proslavi osnivanja te paradržave, koja je pod međunarodnim pritiskom morala biti rasformirana, Ljubić je, kao predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH, istakao da Hrvatska republika Herceg Bosna nije ugašena niti napuštena, nego je aktualnija nego ikad u zadnjih 20 godina. Hrvati imaju pravo tražiti vraćanje na stanje status quo ante, tj. na stanje prije sklapanja Vašingtonskih i Dejtonskih sporazuma, rekao je, tražeći da se za takvo “preuređenje BiH na principima federalizma” osigura suport Zagreba. Zato Čović i Ljubić požar u Orašju gase benzinom i premijeru Plenkoviću pokušavaju ogaditi i iz glave izbiti svaku ideju o suradnji sa Sarajevom. Bilo bi posve nepametno da se Hrvatska na takvom avanturističkom konceptu, koji u međunarodnoj zajednici neće dobiti prolaz, dade instrumentalizirati.