Dosta podlo, neću reći rasistički, reagirao sam na mišljenje uglednog pisca Miljenka Jergovića o Orhanu Pamuku (54). Netom je izišao prijevod "Zovem se Crvena", a Jergović je ocijenio: "To je remek-djelo". Miljenko je, kao, iz Sarajeva, on mora razumjeti piše li Turčin lijepo, bila je moja podla zamisao. Potom se ovaj roman našao na top-listi najprodavanijih hrvatskih knjiga i čitalačka je publika potvrdila mišljenje toga pisca. No, američka publika nije iz Sarajeva, a upravo su američki prijevodi i laude, na koje se nadovezao francuski Le Monde, učinili od Pamuka ikonu globalne književnosti na globalnom, engleskom jeziku.
Kad bih morao odrediti Pamukov žanr, odnosno njegov samosvojni rukopis, onda bih prostačko-politikantski kazao da je ovaj turski pisac prvi postmoderni dobitnik Nobelove nagrade, i to muslimanske vjeroispovijesti. Njegova književna umjetnost ima doista raznolike i raznorodne "cijepne podloge". U romanu koji ga je proslavio ("Crvena") Pamuk pripovijeda o minijaturistu Otomanskog carstva, a zatim se bavi ubojstvom jednoga od njegovih kolega slikara. Kritičari tvrde da to čini u "u postmodernom stilu koji podsjeća na Borgesa, da se poigrava s čitaocem i zeza ga, baš kao i književnost u cjelini".
Što piše u 'Snijegu'
Popis Pamukovih prijevoda na zapadne jezike i tamošnje nagrade pokazuje, doista, da ovaj pisac nije trebao čekati na Bin Ladena kako bi se interes Zapada za muslimane proširio na književnosti i njegove knjige. Ali jednako tako - "Crvena" je prevedena na engleski u godini 11. rujna - najveće su ga nagrade zapale baš nakon al-Qai'dina napada na SAD. Nimalo slučajno, jedan od Pamukovih gorljivih američkih zagovaratelja postaje John Updike, koji je iz New Yorkera nahvalio i prevoditelja E. M. Göknara.
Svakako, dva posljednja Pamukova prijevoda ("Snijeg", koji još nije preveden na hrvatski i "Istanbul") potvrdila su ga kao velikog postmodernista, koji je umjesto voljenog slikarstva za temelje svojih romanesknih djela uzeo političke događaje, odnosno "povijesni turizam". Hoću reći da je Pamukovo djelo samosvojno i nezavisno od političke ruže vjetrova koja se, svakako, lomila oko njega. Pa ako je Švedski odbor bio samo medijska žrtva, onda je rezultat ispao sretan po književnost, jer je riječ o piscu koji, ma o čemu pisao, piše svoju književnost. A to da i politika, na kraju krajeva, ispada samo književnom temom jedan je od argumenata koji me raduje u ovoj odluci Nobelova komiteta.
Pamuk je, ma koliko to zvučalo sumnjivo, samo šesta osoba muslimanske vjeroispovijedi koja je primila bilo koju Nobelovu nagradu. Od toga su dvije najpoznatije bile za političku, odnosno državničku djelatnost (Sadat i Arafat dobili su Nobelovu za mir daleke 1978., a Sadat je potom bio ubijen u atentatu). Istina, Pamuk je drugi musliman koji dobiva Nobela za književnost jer je prvi bio nedavno preminuli Egipćanin Nagib Mahfouz, koji ju je dobio daleke 1988. uz tada još tipično, da ne kažem kolonijalno, obrazloženje da širi obzore svoje lokalne egzistencije, odnosno "zbog univerzalnog karaktera svoje umjetnosti".
Zato i zvoni u uhu objašnjenje nagrade za Pamuka, u kome se ističe da ovaj pisac "tragajući za melankoličnom dušom svog rodnog grada (Istanbul) razotkriva nove simbole za sukob i preklapanje (raznih) kultura". Jasno, taj sukob kultura postaje korak dalje Huntingtonovim - sukobom civilizacija. Uostalom, objašnjenje izrijekom kaže da Pamuk dobiva nagradu zato što "iskušava križanja muslimanske i zapadnih kultura". (Preskačem odnos "jednina" - "množina".)
Međutim, ne treba misliti da je Akademija dajući Nobela Pamuku mislila samo na već spomenute njegove knjige. Mislila je i na roman "Snijeg", koji je zbog svojih aluzija, ne samo "lokalnih", turskih, o sukobu sekularnog - recimo, pogleda kojim je Kemal Ataturk i zasnovao modernu Tursku - i muslimanskog, ultrareligoznog stajališta, izazvao na Zapadu golemu pažnju i polučio velik uspjeh. Taj roman "opisuje političke i religijske konflikte koji karakteriziraju današnje tursko društvo", zapisao je Odbor za nagradu.
U "Snijegu" je, naime, riječ o pograničnom gradiću Karsu, koji je nekoć dijelio Otomansko i Rusko carstvo. Isti je Odbor naglasio da Pamuka u Turskoj smatraju društvenim komentatorom i kroničarom, dok sam o sebi razmišlja kao o piscu fikcija. Kao za peh, nisam bio recenzent "Istanbula: grad, sjećanja", u izdanju Vuković & Runjić, koji je u nas izašao nedavno u prijevodu Ekrema Čauševića. Ali, iz opisa kolega nekako ga razumijem u onoj književnoj struji koju čine Peter Ackroyd (njegov "London") i Bruce Chatwin. U tome je smislu Pamuk nekako bliži postmoderni nego li poveznicom s Borgesom, barem meni.
Prve reakcije u svijetu i u nas samo potvrđuju da se glas pisca bez političkog stajališta slabo čuje. Pa sve spominju da je Pamuku u njegovoj domovini bilo suđeno zbog stajališta iznesenih u jednom inervjuu švicarskim novinama još 2005. godine. Ondje je pisac kazao da se u Turskoj uopće ne spominje masakr milijun Armenaca. Zato neki političari (Suat Kiniklioglu, zastupnik Mehmet Dulger), ali i umjetnici, pokušavaju nobelovcu prišiti političku dimenziju nagrade. Pa pomirljivo predbacuju: "Ono što je Pamuk rekao o Armencima bilo je pogrešno. S druge strane, turski pisac je dobio nagradu".
Pustite politiku
To je, dakle, dvojakost kojom su Turci primili nagradu. No, njihovo ministarstvo vanjskih poslova na čelu s Abdullahom Gullom bilo je mnogo pomirljivije u svojoj izjavi: "To što je Turčin dobio (Nobelovu) nagradu za književnost razlog je za sreću". Ministar Gull je izjavio da je pokušao kontaktirati pisca i čestitati mu, ali nije ga mogao pronaći zato što se nalazi u SAD-u. No, prepustimo samim Turcima da ponavljaju kako nagrada ima "političku dimenziju" i kako je "na žalost zasjenčana Pamukovim komentarima" o Armencima, ali i - Kurdima. Što, uostalom, nema političku dimenziju? Činjenica je da je godinu nakon slavnoga Engleza Pintera nagradu dobio još jedan proslavljeni pisac, i to romanopisac, pa je praksa nepoznatih dobitnika zasad prošla. Činjenica je, također, da Pamuk, osim elemenata postmoderne poetike, barata i jednom novom dimenzijom angažiranog pisca, koja podsjeća na njegove prethodnike - dobitnike: Camusa i Sartrea (odbio Nobela). Bez obzira na političku, ali i politikantsku privagu, Pamukova nagrada je prvenstveno nagrada lijepoj književnosti. A to je velika radost svakom ljubitelju knjige i lijepih umjetnosti.
Pamuk se rodio 1952. u Istanbulu, u bogataškoj obitelji industrijalaca (o tome piše u "Crnoj knjizi", ali i u "Istanbulu"). Studirao je arhitekturu, kako bi udovoljio obiteljskim željama. Napustio je studij i diplomirao novinarstvo 1976. Tri godine je proveo u Americi kao gostujući predavač. Rastavljeni je otac kćeri, koja se zove - San (na turskom). Njegov se stariji brat pojavljuje i u njegovim knjigama. Za prvi roman "Tama i svjetlo" dobio je uglednu nagradu još 1979. Kritika ističe autobiografske elemente u njegovim romanima.
Željko Ivanjek
Kad bih morao odrediti Pamukov žanr, odnosno njegov samosvojni rukopis, onda bih prostačko-politikantski kazao da je ovaj turski pisac prvi postmoderni dobitnik Nobelove nagrade, i to muslimanske vjeroispovijesti. Njegova književna umjetnost ima doista raznolike i raznorodne "cijepne podloge". U romanu koji ga je proslavio ("Crvena") Pamuk pripovijeda o minijaturistu Otomanskog carstva, a zatim se bavi ubojstvom jednoga od njegovih kolega slikara. Kritičari tvrde da to čini u "u postmodernom stilu koji podsjeća na Borgesa, da se poigrava s čitaocem i zeza ga, baš kao i književnost u cjelini".
Što piše u 'Snijegu'
Popis Pamukovih prijevoda na zapadne jezike i tamošnje nagrade pokazuje, doista, da ovaj pisac nije trebao čekati na Bin Ladena kako bi se interes Zapada za muslimane proširio na književnosti i njegove knjige. Ali jednako tako - "Crvena" je prevedena na engleski u godini 11. rujna - najveće su ga nagrade zapale baš nakon al-Qai'dina napada na SAD. Nimalo slučajno, jedan od Pamukovih gorljivih američkih zagovaratelja postaje John Updike, koji je iz New Yorkera nahvalio i prevoditelja E. M. Göknara.
Svakako, dva posljednja Pamukova prijevoda ("Snijeg", koji još nije preveden na hrvatski i "Istanbul") potvrdila su ga kao velikog postmodernista, koji je umjesto voljenog slikarstva za temelje svojih romanesknih djela uzeo političke događaje, odnosno "povijesni turizam". Hoću reći da je Pamukovo djelo samosvojno i nezavisno od političke ruže vjetrova koja se, svakako, lomila oko njega. Pa ako je Švedski odbor bio samo medijska žrtva, onda je rezultat ispao sretan po književnost, jer je riječ o piscu koji, ma o čemu pisao, piše svoju književnost. A to da i politika, na kraju krajeva, ispada samo književnom temom jedan je od argumenata koji me raduje u ovoj odluci Nobelova komiteta.
Pamuk je, ma koliko to zvučalo sumnjivo, samo šesta osoba muslimanske vjeroispovijedi koja je primila bilo koju Nobelovu nagradu. Od toga su dvije najpoznatije bile za političku, odnosno državničku djelatnost (Sadat i Arafat dobili su Nobelovu za mir daleke 1978., a Sadat je potom bio ubijen u atentatu). Istina, Pamuk je drugi musliman koji dobiva Nobela za književnost jer je prvi bio nedavno preminuli Egipćanin Nagib Mahfouz, koji ju je dobio daleke 1988. uz tada još tipično, da ne kažem kolonijalno, obrazloženje da širi obzore svoje lokalne egzistencije, odnosno "zbog univerzalnog karaktera svoje umjetnosti".
Zato i zvoni u uhu objašnjenje nagrade za Pamuka, u kome se ističe da ovaj pisac "tragajući za melankoličnom dušom svog rodnog grada (Istanbul) razotkriva nove simbole za sukob i preklapanje (raznih) kultura". Jasno, taj sukob kultura postaje korak dalje Huntingtonovim - sukobom civilizacija. Uostalom, objašnjenje izrijekom kaže da Pamuk dobiva nagradu zato što "iskušava križanja muslimanske i zapadnih kultura". (Preskačem odnos "jednina" - "množina".)
Međutim, ne treba misliti da je Akademija dajući Nobela Pamuku mislila samo na već spomenute njegove knjige. Mislila je i na roman "Snijeg", koji je zbog svojih aluzija, ne samo "lokalnih", turskih, o sukobu sekularnog - recimo, pogleda kojim je Kemal Ataturk i zasnovao modernu Tursku - i muslimanskog, ultrareligoznog stajališta, izazvao na Zapadu golemu pažnju i polučio velik uspjeh. Taj roman "opisuje političke i religijske konflikte koji karakteriziraju današnje tursko društvo", zapisao je Odbor za nagradu.
U "Snijegu" je, naime, riječ o pograničnom gradiću Karsu, koji je nekoć dijelio Otomansko i Rusko carstvo. Isti je Odbor naglasio da Pamuka u Turskoj smatraju društvenim komentatorom i kroničarom, dok sam o sebi razmišlja kao o piscu fikcija. Kao za peh, nisam bio recenzent "Istanbula: grad, sjećanja", u izdanju Vuković & Runjić, koji je u nas izašao nedavno u prijevodu Ekrema Čauševića. Ali, iz opisa kolega nekako ga razumijem u onoj književnoj struji koju čine Peter Ackroyd (njegov "London") i Bruce Chatwin. U tome je smislu Pamuk nekako bliži postmoderni nego li poveznicom s Borgesom, barem meni.
Prve reakcije u svijetu i u nas samo potvrđuju da se glas pisca bez političkog stajališta slabo čuje. Pa sve spominju da je Pamuku u njegovoj domovini bilo suđeno zbog stajališta iznesenih u jednom inervjuu švicarskim novinama još 2005. godine. Ondje je pisac kazao da se u Turskoj uopće ne spominje masakr milijun Armenaca. Zato neki političari (Suat Kiniklioglu, zastupnik Mehmet Dulger), ali i umjetnici, pokušavaju nobelovcu prišiti političku dimenziju nagrade. Pa pomirljivo predbacuju: "Ono što je Pamuk rekao o Armencima bilo je pogrešno. S druge strane, turski pisac je dobio nagradu".
Pustite politiku
To je, dakle, dvojakost kojom su Turci primili nagradu. No, njihovo ministarstvo vanjskih poslova na čelu s Abdullahom Gullom bilo je mnogo pomirljivije u svojoj izjavi: "To što je Turčin dobio (Nobelovu) nagradu za književnost razlog je za sreću". Ministar Gull je izjavio da je pokušao kontaktirati pisca i čestitati mu, ali nije ga mogao pronaći zato što se nalazi u SAD-u. No, prepustimo samim Turcima da ponavljaju kako nagrada ima "političku dimenziju" i kako je "na žalost zasjenčana Pamukovim komentarima" o Armencima, ali i - Kurdima. Što, uostalom, nema političku dimenziju? Činjenica je da je godinu nakon slavnoga Engleza Pintera nagradu dobio još jedan proslavljeni pisac, i to romanopisac, pa je praksa nepoznatih dobitnika zasad prošla. Činjenica je, također, da Pamuk, osim elemenata postmoderne poetike, barata i jednom novom dimenzijom angažiranog pisca, koja podsjeća na njegove prethodnike - dobitnike: Camusa i Sartrea (odbio Nobela). Bez obzira na političku, ali i politikantsku privagu, Pamukova nagrada je prvenstveno nagrada lijepoj književnosti. A to je velika radost svakom ljubitelju knjige i lijepih umjetnosti.
Pamuk se rodio 1952. u Istanbulu, u bogataškoj obitelji industrijalaca (o tome piše u "Crnoj knjizi", ali i u "Istanbulu"). Studirao je arhitekturu, kako bi udovoljio obiteljskim željama. Napustio je studij i diplomirao novinarstvo 1976. Tri godine je proveo u Americi kao gostujući predavač. Rastavljeni je otac kćeri, koja se zove - San (na turskom). Njegov se stariji brat pojavljuje i u njegovim knjigama. Za prvi roman "Tama i svjetlo" dobio je uglednu nagradu još 1979. Kritika ističe autobiografske elemente u njegovim romanima.
|
BogatI nasljednik i diplomirani novinar
|
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....