Ovaj tjedan u hrvatskim je kinima počeo igrati “Ničiji sin”, drugi dugometražni film Arsena Antona Ostojića. “Ničiji sin” na prošlom je pulskom festivalu ostvario pobjedu kakva se u Puli - gdje žiriji obično taktiziraju nagradama - rijetko viđa. Osvojio je šest Zlatnih arena, uključujući one za najbolji film, režiju i mušku ulogu (Alenu Liveriću), potom nagradu kritike, a za nekoliko promila izmakla mu je i nagrada publike. Unatoč tomu, “Ničiji sin” izazvao je ponešto oštrih osporavanja, kako kritike, tako i filmskih insajdera, koji su film proglašavali najvećim razočarenjem, ordinarnim kičem, pa su čak Ostojiću prigovarali grandomansko licitiranje velikim temama. Kad je riječ o filmu u kojem se za hrvatskog političkog uznika ispostavi da je Udbin doušnik, a hrvatski ratni heroj nezakoniti sin Srbina, takve kontroverze nisu baš ni neočekivane.
Arsen Ostojić rođen je 1965. u Splitu, a podrijetlom je s Brača. Imao je neobičnu filmsku karijeru. Diplomirao je režiju u Zagrebu, otišao na postdiplomski studij u New York, gdje ga je zatekao rat i gdje je neplanirano ostao jedanaest godina. U Americi je osjetio varljivost filmske industrije: u nekoliko je navrata bio blizu režije, ali bi se svaki put posao izjalovio pa je prvi film snimio tek nakon povratka u Hrvatsku. Taj film - “Ta divna splitska noć” - pretvorio se u apsolutnu senzaciju, nominiran je među pet najboljih europskih debitantskih filmova, osvojio 18 inozemnih nagrada, ali ne i pulske, za koje je te godine bio “predbilježen” Antun Vrdoljak. Ostojiću je zato žiri 2008. obilato vratio s čak šest zlatnih arenica.
Ostojić je uoči nove godine u filmskim krugovima izazvao dosta rasprava internim pismom koje je kao predsjednik Društva redatelja poslao Hrvatskom audiovizualnom centru. Tom prilikom Ostojić je prigovorio povjerenstvu za dodjelu novca filmovima da je budžet razmrvilo na previše filmova (12) koji su dobili male iznose, čime su, stoji u pismu, onemogućeni profesionalni uvjeti snimanja. Tim pismom u filmskoj je struci izazvao puno rasprava i podvojio filmske profesionalce u dva tabora koji imaju oprečne filozofije razvoja filmske industrije u nas. O “Ničijem sinu”, pismu HAVC-u i drugim filmskim temama s Ostojićem smo razgovarali u Rijeci, nakon nacionalne kinopremijere njegova novog filma.
Vaš film ovjenčan s čak šest Zlatnih arena bavi se s nekoliko “vrućih” tema: hrvatskim političkim disidentima, sudbinom veterana, no možda je najprovokativniji motiv branitelja koji otkrije da mu je biološki otac Srbin. Je li riječ o propitivanju identiteta? Koliko Hrvati “jesu Srbi”, odnosno pokušavamo li biti jedno, a da smo zapravo drugo?
- Riječ je o pitanju jesmo li Balkan ili ne. Naše odbijanje Balkana i nepriznavanje da smo Balkan povezano je i s tim koliko smo bliski ili nismo bliski Srbima. Ekstremisti s obje strane su na koncu konca isti - dosta je da zamjene kape i mogli bi marširati zajedno, uz istu muziku. Međutim, mene su u filmu zanimala još dva problema. Prvi je cikličko naslijeđe problema: traume se prenose s generacije na generaciju, mi se danas još bavimo '41. i '45., a naša će se djeca baviti '91. i '95. Druga je tema tragedija ratne generacije, to je, ajmo reći, “rock-generacija”. Na početku filma vidimo glavnog junaka kako vježba s bendom 1990. godine. Oni imaju ideale, želje i snove, koje grubo sasječe rat, glavnog junaka i doslovno - on izgubi noge. Na kraju filma prikazujem opet njihovu probu iz '90. sa zadnjom rečenicom “sljedeće godine - MTV!” Umjesto MTV-ja, dogodine su dobili rat.
Zanimljiv je tretman razdoblja komunizma. Prava hrvatska obitelj ispostavi se kao fabrikat načinjen da se laže sebi i djeci: disident je špijunirao za policiju, majka imala prisilnu vezu s policajcem. Kao da je ideja to da se pokaže kako smo svojoj djeci konstruirali podesnu, umirujuću laž o prošlosti…
- Može se i tako reći, to je zanimljivo čitanje. Ali, nije to tako samo kod nas. Sve kulture konstruiraju prihvatljiviju prošlost.
Za razliku od drame, film ima cikličku kompoziciju, počinje s klimaksom pa se vraća u prošlost. Meni se, moram priznati, to ne čini kao naročito uspjela preinaka. Tko ju je inicirao - vi ili Matišić?
- Matišić. To je tako bilo u prvoj verziji koju sam čitao. Kasnije smo na njegov nagovor oprobali i “normalni” slijed, ali sam smatrao da to nije dobro, uvod je bio nezanimljiv, konvencionalan. Ovo mi se činilo bolje jer gledatelja odmah baca u srž problema. Stoga se ne bih složio s vama; mislim da je ovakva struktura vrlo prikladna priči, a klimaks je ipak ostavljen za kraj, kada publika u pravilu osjeti najjači emocionalni naboj.
Zašto se hrvatski film tako zanima za drame Mate Matišića?
- Matišić ima posebnu, sirovu energiju, on uspijeva osluhnuti bilo naroda, ima sluh prepoznati ono bitno u društvu, izvlačiti suštinske probleme. Osim toga, mislim da su mu drame jako filmične, unatoč stanovitoj dozi njemu svojstvene grotesknosti.
Neočekivan je izbor glavnoga glumca - riječkoga glumca Alena Liverića?
- Liveriću je ovo prva glavna uloga u filmu i jedna od rijetkih na filmu uopće, glumio je nešto malo kod Vrdoljaka i Jurana, iako je prvak drame riječkog HNK. On je bio naš prvi izbor, jer je iznimno talentiran i posjeduje veliku glumačku snagu. Osim toga, nije toliko eksponiran, publika ga ne poznaje, tako da su me neki čak pitali da li stvarno nema noge.
Izazvali ste dosta bure svojim pismom u kojem povjerenstvu i HAVC-u prigovarate da su za produkciju odabrali previše filmova s premalim iznosima. Pošto je pismo bilo interno, možete li ga sažeto prepričati?
- Da, pismo je bilo interno, namijenjeno upravnim odborima filmskih udruga i HAVC-u, tako da je buru moglo izazvati jedino tamo, no kako se mnogi moji kolege iz tih udruga slažu sa mnom, ne bih to nazvao burom. Ukratko: mnogi, pa i ja, smatramo da se s ovakvim budžetima u Hrvatskoj ne može snimiti toliko filmova, a da oni ostanu na profesionalnom nivou. To može svesti hrvatsku produkciju uglavnom na videoprodukciju ili, u najboljem slučaju, na 16 mm filmove. Ovakvim pristupom nastavit će nam se osipati profesionalne ekipe. To je jedini razlog prigovora, nisam želio dovoditi u pitanje ovaj natječaj, ili, ne daj Bože, mijenjati popis filmova koji su odobreni ili sredstva koja su dodijeljena. Samo sam za to da za buduće natječaje trezveno razmislimo i da vidimo koliko se realno filmova u Hrvatskoj godišnje može snimiti, i koji im je novac nužan da bi nastali.
Ali, čini mi se da time zagovarate povratak na staro, kad su producenti sebi mogli priuštiti i loš film jer su ionako bili pokriveni. Taj sustav proizveo je grozne filmove devedesetih!
- Slažem se, i ja apsolutno nisam za povratak na to. Film devedesetih bio je loš iz nekoliko razloga. Jedan je bio negativna selekcija temeljena na ideološkim i političkim motivima, a drugi fiskalna neodgovornost - jer, kad se ima dovoljno novca da se troši, izostaje kreativno razmišljanje o rješavanju problema. No, sada odlazimo previše u drugom pravcu, sakatimo producente, saplićemo noge mladim autorima koji zbog toga mogu biti trajno negativno obilježeni. Moramo imati na umu da je hrvatski film, kao i filmovi mnogih malih zemalja, svijetu više-manje nezanimljiv, mi ne nalazimo lako koproducente, a zemlje iz okruženja ući će u naš film onoliko koliko i mi u njihove - s nekoliko stotina tisuća kuna, ne više. Na osnovi vlastitog iskustva s dva relativno uspješna filma, vidim kako je teško naći sponzore ili koproducentne. Ne zaboravimo, film se snima novcem - i točka! Moju “Divnu splitsku noć” hvalilo se kao izniman primjer niskobudžetnog filma, a ona je, kad se sve skupa zbroji, ipak stajala više od tri milijuna u novcu i bar milijun kuna u uloženoj tehnici, ne računajući mizerne honorare i mnogo besplatnih usluga. Sad naši producenti dobivaju upola manje nego prije, nema automatske pomoći televizije, i to u jeku ekonomske krize kad je zaista nemoguće naći sponzore i-ili ulagače. Najgore bi bilo da se s ovako malim iznosima filmovi ne uspiju snimiti pa da se taj odobreni novac na kraju utopi u proračunu. Umjesto dvanaest, za dvije-tri godine moglo bi se dogoditi da nemamo ni sad standardnih sedam filmova.
U Hrvatskoj su četiri milijuna ljudi, od kojih bi barem tri i pol milijuna željela da rade svoj posao upravo onako kako su oduvijek radili i da se stvari ne mijenjaju. Među te, da se razumijemo, spadam i ja. Ali, čini mi se da smo došli u doba kad si nitko ne može priuštiti da se ne mijenja. Ne bi li i hrvatski film naprosto morao promijeniti modus produkcije?
- Ja sam prvi za novo i za razbijanje okoštalih sistema! Cijeli život bio sam izvan struktura i klanova. No, pazite, Hollywood ide u smjeru 3D, događa se tehnološka revolucija samo da bi se publiku zadržalo u kinima, a mi se vraćamo videu i ekstremno niskobudžetnoj produkciji. Vjerujem da će niskobudžetna produkcija uvijek predvladavati u Hrvatskoj, no ipak nam treba nekakav balans, tako da možemo snimiti, npr., jedan veći, par prosječnih i više niskobudžetnih filmova godišnje. Vjerujem da će se to i dogoditi kada HAVC u potpunosti stane na noge. Nemojmo zaboraviti da ga je nedavno zadesila tragedija preranom smrću vizionara Alberta Kapovića koji je daleko najzaslužniji što je HAVC uopće i bio osnovan.
Ekonomska kriza sigurno će pogoditi i film. Vi u tom smislu imate indikativno iskustvo, jer ste u New Yorku proživjeli krizu koja je zadesila filmsku industriju nakon 11. rujna. Možete li nam reći nešto o tom iskustvu?
- Nakon što su srušeni blizanci filmsku je industriju pogodila kriza koja je dijelom bila uvjetovana i nečim drugim, ispuhivanjem balona internetskih businessa. Pogotovo je bio pogođen njujorški nezavisni film, jer se u New Yorku nakon toga i doslovno nije moglo snimati. Mene je to direktno pogodilo. Baš sam pripremao jedan niskobudžetni psihološki triler-horor, već sam imao distributera, obećan dio sredstava, počeli smo i pripreme. A onda se dogodio 11. rujna i svi su se financijeri povukli, dijelom i zato što nitko u to doba nije htio proizvoditi takvu vrstu filma. Njujorški film najednom je stao! Nisam samo ja ostao bez posla, nego stotine tehničara, ljudi koji su prije išli od produkcije do produkcije, a više ih najednom nije bilo. To je nešto što ćemo mi tek osjetiti: vidjet će se kako će biti teže naći inozemne ulagače i kako će naši producenti imati ozbiljnih muka da zatvore financijsku konstrukciju.
Jeste li se posve odrekli ambicija da snimate filmove u SAD-u?
- Još imam tih ambicija. Stalno paralelno razvijam nekoliko projekata, bilo američkih, bilo europskih koprodukcija. To me i zabavlja i održava pod kreativnom temperaturom.
Živjeli ste desetak godina u SAD-u, bez snimljenog filma. Postigli ste uspjeh odmah nakon povratka. Jesu li američke godine bile izgubljene godine?
- Apsolutno ne! Ničeg što se poslije dogodilo ne bi bilo da nije njih. Tamo sam magistrirao na New York Universityju, snimio dva kratkometražna filma koja su nagrađivana po svijetu te radio na mnogim filmovima, pored toga što sam konobario i raznosio novine. To su meni osobno bile i teške i drage godine, ali i vrijeme tijekom kojeg sam stekao dovoljno iskustva u svim aspektima produkcije koji mi sad daju samopouzdanje.
Jurica Pavičić
Arsen Ostojić rođen je 1965. u Splitu, a podrijetlom je s Brača. Imao je neobičnu filmsku karijeru. Diplomirao je režiju u Zagrebu, otišao na postdiplomski studij u New York, gdje ga je zatekao rat i gdje je neplanirano ostao jedanaest godina. U Americi je osjetio varljivost filmske industrije: u nekoliko je navrata bio blizu režije, ali bi se svaki put posao izjalovio pa je prvi film snimio tek nakon povratka u Hrvatsku. Taj film - “Ta divna splitska noć” - pretvorio se u apsolutnu senzaciju, nominiran je među pet najboljih europskih debitantskih filmova, osvojio 18 inozemnih nagrada, ali ne i pulske, za koje je te godine bio “predbilježen” Antun Vrdoljak. Ostojiću je zato žiri 2008. obilato vratio s čak šest zlatnih arenica.
Ostojić je uoči nove godine u filmskim krugovima izazvao dosta rasprava internim pismom koje je kao predsjednik Društva redatelja poslao Hrvatskom audiovizualnom centru. Tom prilikom Ostojić je prigovorio povjerenstvu za dodjelu novca filmovima da je budžet razmrvilo na previše filmova (12) koji su dobili male iznose, čime su, stoji u pismu, onemogućeni profesionalni uvjeti snimanja. Tim pismom u filmskoj je struci izazvao puno rasprava i podvojio filmske profesionalce u dva tabora koji imaju oprečne filozofije razvoja filmske industrije u nas. O “Ničijem sinu”, pismu HAVC-u i drugim filmskim temama s Ostojićem smo razgovarali u Rijeci, nakon nacionalne kinopremijere njegova novog filma.
Vaš film ovjenčan s čak šest Zlatnih arena bavi se s nekoliko “vrućih” tema: hrvatskim političkim disidentima, sudbinom veterana, no možda je najprovokativniji motiv branitelja koji otkrije da mu je biološki otac Srbin. Je li riječ o propitivanju identiteta? Koliko Hrvati “jesu Srbi”, odnosno pokušavamo li biti jedno, a da smo zapravo drugo?
- Riječ je o pitanju jesmo li Balkan ili ne. Naše odbijanje Balkana i nepriznavanje da smo Balkan povezano je i s tim koliko smo bliski ili nismo bliski Srbima. Ekstremisti s obje strane su na koncu konca isti - dosta je da zamjene kape i mogli bi marširati zajedno, uz istu muziku. Međutim, mene su u filmu zanimala još dva problema. Prvi je cikličko naslijeđe problema: traume se prenose s generacije na generaciju, mi se danas još bavimo '41. i '45., a naša će se djeca baviti '91. i '95. Druga je tema tragedija ratne generacije, to je, ajmo reći, “rock-generacija”. Na početku filma vidimo glavnog junaka kako vježba s bendom 1990. godine. Oni imaju ideale, želje i snove, koje grubo sasječe rat, glavnog junaka i doslovno - on izgubi noge. Na kraju filma prikazujem opet njihovu probu iz '90. sa zadnjom rečenicom “sljedeće godine - MTV!” Umjesto MTV-ja, dogodine su dobili rat.
Zanimljiv je tretman razdoblja komunizma. Prava hrvatska obitelj ispostavi se kao fabrikat načinjen da se laže sebi i djeci: disident je špijunirao za policiju, majka imala prisilnu vezu s policajcem. Kao da je ideja to da se pokaže kako smo svojoj djeci konstruirali podesnu, umirujuću laž o prošlosti…
- Može se i tako reći, to je zanimljivo čitanje. Ali, nije to tako samo kod nas. Sve kulture konstruiraju prihvatljiviju prošlost.
Za razliku od drame, film ima cikličku kompoziciju, počinje s klimaksom pa se vraća u prošlost. Meni se, moram priznati, to ne čini kao naročito uspjela preinaka. Tko ju je inicirao - vi ili Matišić?
- Matišić. To je tako bilo u prvoj verziji koju sam čitao. Kasnije smo na njegov nagovor oprobali i “normalni” slijed, ali sam smatrao da to nije dobro, uvod je bio nezanimljiv, konvencionalan. Ovo mi se činilo bolje jer gledatelja odmah baca u srž problema. Stoga se ne bih složio s vama; mislim da je ovakva struktura vrlo prikladna priči, a klimaks je ipak ostavljen za kraj, kada publika u pravilu osjeti najjači emocionalni naboj.
Zašto se hrvatski film tako zanima za drame Mate Matišića?
- Matišić ima posebnu, sirovu energiju, on uspijeva osluhnuti bilo naroda, ima sluh prepoznati ono bitno u društvu, izvlačiti suštinske probleme. Osim toga, mislim da su mu drame jako filmične, unatoč stanovitoj dozi njemu svojstvene grotesknosti.
Neočekivan je izbor glavnoga glumca - riječkoga glumca Alena Liverića?
- Liveriću je ovo prva glavna uloga u filmu i jedna od rijetkih na filmu uopće, glumio je nešto malo kod Vrdoljaka i Jurana, iako je prvak drame riječkog HNK. On je bio naš prvi izbor, jer je iznimno talentiran i posjeduje veliku glumačku snagu. Osim toga, nije toliko eksponiran, publika ga ne poznaje, tako da su me neki čak pitali da li stvarno nema noge.
Izazvali ste dosta bure svojim pismom u kojem povjerenstvu i HAVC-u prigovarate da su za produkciju odabrali previše filmova s premalim iznosima. Pošto je pismo bilo interno, možete li ga sažeto prepričati?
- Da, pismo je bilo interno, namijenjeno upravnim odborima filmskih udruga i HAVC-u, tako da je buru moglo izazvati jedino tamo, no kako se mnogi moji kolege iz tih udruga slažu sa mnom, ne bih to nazvao burom. Ukratko: mnogi, pa i ja, smatramo da se s ovakvim budžetima u Hrvatskoj ne može snimiti toliko filmova, a da oni ostanu na profesionalnom nivou. To može svesti hrvatsku produkciju uglavnom na videoprodukciju ili, u najboljem slučaju, na 16 mm filmove. Ovakvim pristupom nastavit će nam se osipati profesionalne ekipe. To je jedini razlog prigovora, nisam želio dovoditi u pitanje ovaj natječaj, ili, ne daj Bože, mijenjati popis filmova koji su odobreni ili sredstva koja su dodijeljena. Samo sam za to da za buduće natječaje trezveno razmislimo i da vidimo koliko se realno filmova u Hrvatskoj godišnje može snimiti, i koji im je novac nužan da bi nastali.
Ali, čini mi se da time zagovarate povratak na staro, kad su producenti sebi mogli priuštiti i loš film jer su ionako bili pokriveni. Taj sustav proizveo je grozne filmove devedesetih!
- Slažem se, i ja apsolutno nisam za povratak na to. Film devedesetih bio je loš iz nekoliko razloga. Jedan je bio negativna selekcija temeljena na ideološkim i političkim motivima, a drugi fiskalna neodgovornost - jer, kad se ima dovoljno novca da se troši, izostaje kreativno razmišljanje o rješavanju problema. No, sada odlazimo previše u drugom pravcu, sakatimo producente, saplićemo noge mladim autorima koji zbog toga mogu biti trajno negativno obilježeni. Moramo imati na umu da je hrvatski film, kao i filmovi mnogih malih zemalja, svijetu više-manje nezanimljiv, mi ne nalazimo lako koproducente, a zemlje iz okruženja ući će u naš film onoliko koliko i mi u njihove - s nekoliko stotina tisuća kuna, ne više. Na osnovi vlastitog iskustva s dva relativno uspješna filma, vidim kako je teško naći sponzore ili koproducentne. Ne zaboravimo, film se snima novcem - i točka! Moju “Divnu splitsku noć” hvalilo se kao izniman primjer niskobudžetnog filma, a ona je, kad se sve skupa zbroji, ipak stajala više od tri milijuna u novcu i bar milijun kuna u uloženoj tehnici, ne računajući mizerne honorare i mnogo besplatnih usluga. Sad naši producenti dobivaju upola manje nego prije, nema automatske pomoći televizije, i to u jeku ekonomske krize kad je zaista nemoguće naći sponzore i-ili ulagače. Najgore bi bilo da se s ovako malim iznosima filmovi ne uspiju snimiti pa da se taj odobreni novac na kraju utopi u proračunu. Umjesto dvanaest, za dvije-tri godine moglo bi se dogoditi da nemamo ni sad standardnih sedam filmova.
U Hrvatskoj su četiri milijuna ljudi, od kojih bi barem tri i pol milijuna željela da rade svoj posao upravo onako kako su oduvijek radili i da se stvari ne mijenjaju. Među te, da se razumijemo, spadam i ja. Ali, čini mi se da smo došli u doba kad si nitko ne može priuštiti da se ne mijenja. Ne bi li i hrvatski film naprosto morao promijeniti modus produkcije?
- Ja sam prvi za novo i za razbijanje okoštalih sistema! Cijeli život bio sam izvan struktura i klanova. No, pazite, Hollywood ide u smjeru 3D, događa se tehnološka revolucija samo da bi se publiku zadržalo u kinima, a mi se vraćamo videu i ekstremno niskobudžetnoj produkciji. Vjerujem da će niskobudžetna produkcija uvijek predvladavati u Hrvatskoj, no ipak nam treba nekakav balans, tako da možemo snimiti, npr., jedan veći, par prosječnih i više niskobudžetnih filmova godišnje. Vjerujem da će se to i dogoditi kada HAVC u potpunosti stane na noge. Nemojmo zaboraviti da ga je nedavno zadesila tragedija preranom smrću vizionara Alberta Kapovića koji je daleko najzaslužniji što je HAVC uopće i bio osnovan.
Ekonomska kriza sigurno će pogoditi i film. Vi u tom smislu imate indikativno iskustvo, jer ste u New Yorku proživjeli krizu koja je zadesila filmsku industriju nakon 11. rujna. Možete li nam reći nešto o tom iskustvu?
- Nakon što su srušeni blizanci filmsku je industriju pogodila kriza koja je dijelom bila uvjetovana i nečim drugim, ispuhivanjem balona internetskih businessa. Pogotovo je bio pogođen njujorški nezavisni film, jer se u New Yorku nakon toga i doslovno nije moglo snimati. Mene je to direktno pogodilo. Baš sam pripremao jedan niskobudžetni psihološki triler-horor, već sam imao distributera, obećan dio sredstava, počeli smo i pripreme. A onda se dogodio 11. rujna i svi su se financijeri povukli, dijelom i zato što nitko u to doba nije htio proizvoditi takvu vrstu filma. Njujorški film najednom je stao! Nisam samo ja ostao bez posla, nego stotine tehničara, ljudi koji su prije išli od produkcije do produkcije, a više ih najednom nije bilo. To je nešto što ćemo mi tek osjetiti: vidjet će se kako će biti teže naći inozemne ulagače i kako će naši producenti imati ozbiljnih muka da zatvore financijsku konstrukciju.
Jeste li se posve odrekli ambicija da snimate filmove u SAD-u?
- Još imam tih ambicija. Stalno paralelno razvijam nekoliko projekata, bilo američkih, bilo europskih koprodukcija. To me i zabavlja i održava pod kreativnom temperaturom.
Živjeli ste desetak godina u SAD-u, bez snimljenog filma. Postigli ste uspjeh odmah nakon povratka. Jesu li američke godine bile izgubljene godine?
- Apsolutno ne! Ničeg što se poslije dogodilo ne bi bilo da nije njih. Tamo sam magistrirao na New York Universityju, snimio dva kratkometražna filma koja su nagrađivana po svijetu te radio na mnogim filmovima, pored toga što sam konobario i raznosio novine. To su meni osobno bile i teške i drage godine, ali i vrijeme tijekom kojeg sam stekao dovoljno iskustva u svim aspektima produkcije koji mi sad daju samopouzdanje.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....