Šezdesetih i sedamdesetih godina (prošlog stoljeća) novinar-istraživač
Günter Wallraff bio je noćna mora njemačkih šefova poduzeća i koncerna. Uvlačio se među njihove najniže kvalificirane radnike i „sa samog dna“ izvještavao o socijalnoj nepravdi koja tamo vlada.
Tri desetljeća kasnije, prije nešto više od godinu dana, Wallraff je ponovno uzburkao Njemačku „undercover“ reportažom o svijetu call-centara o kojoj je Jutarnji izvijestio te s njemačkom novinarskom legendom i razgovarao. Tada je Wallraff zaprijetio: „Ovo je tek početak!“ Sada je 67-godišnji reporter prijetnju i ispunio. Najnovija meta: privatna tvornica Weinzheimer koja proizvodi polugotova peciva za lanac trgovina Lidl.
Nije slučajnost da je Günter Wallraff izabrao baš tvornicu koja živi od Lidla. Nedavni skandal koji je izbio kad su u javnost procurile informacije potkrijepljene i slikama o video-nadzoru djelatnika Lidla kojima su šefovi brojili koliko puta idu na wc još je živ u sjećanju Nijemaca. Taj trenutak senzibiliziranosti javnosti Wallraff je vješto iskoristio, a pomogao mu je i anonimni poziv djelatnika tvornice Weinzheimer koji se požalio na nehumane uvjete rada.
„Htio sam znati kako se radi u firmi koja se predala u ruke jednom velikom naručitelju, pritom još i Lidlu, koji je poznat po tome što iz svojih radnika i liferanata izvlači sve što može i čiji je šef Dieter Schwarz na taj način nagomilao na štednoj knjižici 10 milijardi eura i postao četvrtim najbogatijim Nijemcem“, piše Wallraff u reportaži u njemačkom tjedniku „Die Zeit“ pod naslovom „Naše pecivo svagdašnje“ u kojoj opisuje što je doživio u tvornici Weinzheimer.
Pod lažnim imenom
Frank K., pomlađen crnom perikom i brčićima, neumorni Robin Hood njemačkog novinarstva uspio se zaposliti u pekari tako što je slagao da ima 51 godinu i što je ponudio da će prve probne dane raditi besplatno. Radnici u njegovoj klasi dobijaju 7,66 eura brutto na sat, netto im ostaje manje od šest. Niska nadnica nije ilegalna, ali Wallraff u mjesec dana, koliko radi u tvornici, doživljava niz stvari za koje bi čovjek rekao da u jednom legalnom njemačkom proizvodnom pogonu nisu moguće.
Radnici se tjeraju kao životinje da ostvare normu, strojevi ne smiju stati jer inače peciva ne stižu na vrijeme, za što Lidl onda tvornici naplaćuje kaznu. Strojevi ne smiju stati ni kada se limovi puni peciva zaglave pa ih ljudi moraju gotovo golim rukama skidati s pokretne trake, zbog čega je Wallraff zaradio opekotine po podlaktici. On nije ni prvi, ni zadnji - to se skoro svima već dogodilo, tješe ga kolege.
Iako postoji gumb kojim se u slučajevima nužde može prekinuti rad stroja, radnike se upozorava da ga ne diraju. Druga mogućnost je da se stari limovi koji se od vrućine deformiraju pa zato i zapinju, redovito zamjenjuju. Kada Wallraff to predloži vođi smjene, on mu odgovara: „Vi ste jeftiniji od novih limova!“
Wallraff doznaje od kolega da je bilo često povreda u pogonu; nedavno je jedan radnik na poslu povrijedio glavu, tako da je krvario i imao potres mozga. Kada je tražio pomoć, vođa smjene mu je rekao da za to nema vremena a u bolnicu su ga pustili tek kada mu je završila smjena.
Radnici se tretiraju prema geslu: ako nećete raditi, ima onih koji hoće. Pokušaji borbe za prava sustavno se guše i to vrlo jednostavno: aktivisti u radničkom vijeću se šikaniraju, a ako ne odu sami, otpuštaju. Wallraff je otkrio i niz drugih svinjarija - gljivice i plijesan po strojevima i zidovima, prljave podove, itd.
A vlasniku tvornice su, pak, za to krivi opet radnici.
Günter Wallraff je svašta prošao: preživio je četiri mjeseca u grčkim zatvorima pretvarajući se da je politički aktivist, rad na bauštelama i u tvornicama. Ali mjesec dana rada u tvornici peciva Weinzheimer ga je, tvrdi, gotovo ubilo - i psihički, i fizički. S olakšanjem je dočekao kraj svoje egzistencije kao Frank K., ali istovremeno ga je želudac bolio pri pomisli na kolege koje ostavlja za trakom u Weinzheimeru pa je otišao korak dalje.
Tražio je od uprave i vlasnika tvornice da se izjasne o njegovim optužbama, razgovarao je s vodećim ljudima u Lidlu, intervjuirao bivše radnike kojima je u tvornici nanesena nepravda. Vlasnik tvornice nije htio pred kamere i mikrofone, ali se pristao pismeno očitovati, a najavio je kako će se javno ispričati svojim radnicima i obećao im bolji tretman.
Ni to, međutim, Wallraffu nije dosta. Njemu je jasno da Weinzheimer nije usamljeni slučaj, crna ovca u stadu poštenih i nevinih. On smatra da je tvornica u njemačkom Strombergu, mjestašcu od oko 3.000 stanovnika, mali kotačić u stroju koji ima za cilj jeftinije i još jeftinije proizvode u trgovinama.
Proizvode koji se onda, poput vrećice s 10 polugotovih peciva u Lidlu u Njemačkoj mogu kupiti za nešto više od jednog eura. Stoga je njegova poruka jasna i upućena svakom pojedinom kupcu, a glasi otprilike ovako: na vama je da odlučite u kakvom svijetu želite živjeti - i to svaki put kada posegnete za jeftinom robom na polici Lidla ili nekog sličnog lanca discountera.
Dunja Dragović
Tri desetljeća kasnije, prije nešto više od godinu dana, Wallraff je ponovno uzburkao Njemačku „undercover“ reportažom o svijetu call-centara o kojoj je Jutarnji izvijestio te s njemačkom novinarskom legendom i razgovarao. Tada je Wallraff zaprijetio: „Ovo je tek početak!“ Sada je 67-godišnji reporter prijetnju i ispunio. Najnovija meta: privatna tvornica Weinzheimer koja proizvodi polugotova peciva za lanac trgovina Lidl.
Nije slučajnost da je Günter Wallraff izabrao baš tvornicu koja živi od Lidla. Nedavni skandal koji je izbio kad su u javnost procurile informacije potkrijepljene i slikama o video-nadzoru djelatnika Lidla kojima su šefovi brojili koliko puta idu na wc još je živ u sjećanju Nijemaca. Taj trenutak senzibiliziranosti javnosti Wallraff je vješto iskoristio, a pomogao mu je i anonimni poziv djelatnika tvornice Weinzheimer koji se požalio na nehumane uvjete rada.
„Htio sam znati kako se radi u firmi koja se predala u ruke jednom velikom naručitelju, pritom još i Lidlu, koji je poznat po tome što iz svojih radnika i liferanata izvlači sve što može i čiji je šef Dieter Schwarz na taj način nagomilao na štednoj knjižici 10 milijardi eura i postao četvrtim najbogatijim Nijemcem“, piše Wallraff u reportaži u njemačkom tjedniku „Die Zeit“ pod naslovom „Naše pecivo svagdašnje“ u kojoj opisuje što je doživio u tvornici Weinzheimer.
Pod lažnim imenom
Frank K., pomlađen crnom perikom i brčićima, neumorni Robin Hood njemačkog novinarstva uspio se zaposliti u pekari tako što je slagao da ima 51 godinu i što je ponudio da će prve probne dane raditi besplatno. Radnici u njegovoj klasi dobijaju 7,66 eura brutto na sat, netto im ostaje manje od šest. Niska nadnica nije ilegalna, ali Wallraff u mjesec dana, koliko radi u tvornici, doživljava niz stvari za koje bi čovjek rekao da u jednom legalnom njemačkom proizvodnom pogonu nisu moguće.
Radnici se tjeraju kao životinje da ostvare normu, strojevi ne smiju stati jer inače peciva ne stižu na vrijeme, za što Lidl onda tvornici naplaćuje kaznu. Strojevi ne smiju stati ni kada se limovi puni peciva zaglave pa ih ljudi moraju gotovo golim rukama skidati s pokretne trake, zbog čega je Wallraff zaradio opekotine po podlaktici. On nije ni prvi, ni zadnji - to se skoro svima već dogodilo, tješe ga kolege.
Iako postoji gumb kojim se u slučajevima nužde može prekinuti rad stroja, radnike se upozorava da ga ne diraju. Druga mogućnost je da se stari limovi koji se od vrućine deformiraju pa zato i zapinju, redovito zamjenjuju. Kada Wallraff to predloži vođi smjene, on mu odgovara: „Vi ste jeftiniji od novih limova!“
Wallraff doznaje od kolega da je bilo često povreda u pogonu; nedavno je jedan radnik na poslu povrijedio glavu, tako da je krvario i imao potres mozga. Kada je tražio pomoć, vođa smjene mu je rekao da za to nema vremena a u bolnicu su ga pustili tek kada mu je završila smjena.
Radnici se tretiraju prema geslu: ako nećete raditi, ima onih koji hoće. Pokušaji borbe za prava sustavno se guše i to vrlo jednostavno: aktivisti u radničkom vijeću se šikaniraju, a ako ne odu sami, otpuštaju. Wallraff je otkrio i niz drugih svinjarija - gljivice i plijesan po strojevima i zidovima, prljave podove, itd.
A vlasniku tvornice su, pak, za to krivi opet radnici.
Günter Wallraff je svašta prošao: preživio je četiri mjeseca u grčkim zatvorima pretvarajući se da je politički aktivist, rad na bauštelama i u tvornicama. Ali mjesec dana rada u tvornici peciva Weinzheimer ga je, tvrdi, gotovo ubilo - i psihički, i fizički. S olakšanjem je dočekao kraj svoje egzistencije kao Frank K., ali istovremeno ga je želudac bolio pri pomisli na kolege koje ostavlja za trakom u Weinzheimeru pa je otišao korak dalje.
Tražio je od uprave i vlasnika tvornice da se izjasne o njegovim optužbama, razgovarao je s vodećim ljudima u Lidlu, intervjuirao bivše radnike kojima je u tvornici nanesena nepravda. Vlasnik tvornice nije htio pred kamere i mikrofone, ali se pristao pismeno očitovati, a najavio je kako će se javno ispričati svojim radnicima i obećao im bolji tretman.
Ni to, međutim, Wallraffu nije dosta. Njemu je jasno da Weinzheimer nije usamljeni slučaj, crna ovca u stadu poštenih i nevinih. On smatra da je tvornica u njemačkom Strombergu, mjestašcu od oko 3.000 stanovnika, mali kotačić u stroju koji ima za cilj jeftinije i još jeftinije proizvode u trgovinama.
Proizvode koji se onda, poput vrećice s 10 polugotovih peciva u Lidlu u Njemačkoj mogu kupiti za nešto više od jednog eura. Stoga je njegova poruka jasna i upućena svakom pojedinom kupcu, a glasi otprilike ovako: na vama je da odlučite u kakvom svijetu želite živjeti - i to svaki put kada posegnete za jeftinom robom na polici Lidla ili nekog sličnog lanca discountera.
Dunja Dragović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....