Osjetiš veliko strahopoštovanje kada otvaraš kutiju u kojoj se nalazi Dalíjeva grafika. Dijeli te samo staklo od grafike, često niti to - kaže Edita Janković Hapavel, ravnateljica muzeja u Đurđevcu koja je nedavno postavila Dalíjevu izložbu “Recepti za besmrtnost”. Đurđevac i Dalí, nije baš česta kombinacija da se u malom gradu kakav je Đurđevac pojavi izložba umjetnika koji, ako itko, nije s ovog planeta.
U Đurđevcu to i nije rijetkost posljednjih godinu dana. Između ostalog, izložili su grafike Picassa i Chagalla i privukli pozornost na hrvatskoj izložbenoj sceni. Broj posjetitelja im je porastao nekoliko puta, dosegnuli su 15 tisuća posjetitelja koji odu u galeriju da bi vidjeli teško dostupna djela.
Čovjek iz Bamberga
Ove tri izložbe imaju zajedničku karakteristiku, na svakoj je oznaka istog kolekcionara, Richarda H. Mayera, zahvaljujući kojemu su dvije galerije, relativno blizu Zagreba, uspjele izložiti respektabilna djela likovnih umjetnika kao što su Picasso, Chagall, Dalí, Miró, Hundertwasser, Goya i mnogi drugi.
Uostalom, na jednoj je izložbi prikazao 260 djela koja su napravila 44 autora, od Dürera do Warhola, a kada je prije nekoliko godina u Moskvi prikazao djela Goye i Dalíja, na Crvenom se trgu stajalo u redovima. Riječ je o ozbiljnom kolekcionaru.
Richard H. Mayer živi u Bambergu, gdje je rođen u obitelji knjigovezaca, tiskara, a umjetninama se bavi cijeli život. Kao i mnogi kolekcionari, samozatajan, ustvari tajanstveni je sakupljač umjetnina koji je svoju karijeru napravio kupujući i tragajući za umjetninama za druge. U jednom je tekstu o njemu napisano da to što ima djela četvorice velikih Španjolaca znači da je vrlo uspješan, ali da je to koincidencija, no činjenica da ima Goyine i Dalíjeve predloške za grafike predstavlja pravo blago. Svoju je karijeru počeo 50-ih godina prošlog stoljeća trgujući za druge. Morao je potpisati ugovor s prvim poslodavcem, minhenskom galerijom Schöninger da, radeći za njih, neće kupovati za sebe.
S vremenom se uspio osamostaliti. Možda i zato što je u taj ugovor uspio ubaciti i klauzulu po kojoj smije kupovati ikone za sebe. To ga je učinilo velikim trgovcem ikona s istočnoeuropskog tržišta.
- Kupovao je prve radove velikih suvremenih umjetnika. Dalí ga je tražio da mu vrati, proda neke od njih, ali Mayer nije pristajao - govori s osmijehom Dubravko Baumgartner, mladi ravnatelj galerije u Lendavi.
Lendava je prva na ovom području uspjela doći do Mayerovih djela i predstaviti ih javnosti. Svijet galerija, kao i mnogi drugi, koristi tuđa iskustva, pa tako i izložbe iz kolekcije Mayer dolaze u Đurđevac nakon što se prvo pojave u Lendavi. Nije riječ o automatizmu, Đurđevac zasebno pregovara o svojim izložbama, ali se izložbe iz te zbirke prvo pojave u Lendavi, a nekoliko mjeseci nakon što budu skinute s tih zidova stignu i u Đurđevac.
- Privatni kolekcionari su povučeni, ne žele pokazati što sve imaju, izbjegavaju spotlight - kaže Baumgartner.
Japanska erotika
Lendava je objavila shungu, zabranjenu japansku erotiku 15. stoljeća, u drvorezu, akvarelima i gvašu koju su radili veliki majstori, dvije godine prije nego što je pokazana u Londonu, u British Museumu. S tom su izložbom imali veliku sreću, a i djela su imala sreću jer su bila namijenjena izložbi pa je brod s grafikama isplovio dva dana prije katastrofalnog tsunamija 2011. godine. Isto tako, posljednji su izložili veliku izložbu Rembrandtovih grafika.
Stvarali su svoju reputaciju, malo-pomalo, svjesni da se ne mogu natjecati s velikim muzejima i galerijama. Kaže da su bili sretni zbog toga što su uspjeli dobiti izložbu prije nego što je otišla na restauraciju, nakon čega je pohranjena u depo na dvadeset godina.
Prvu izložbu koju su uspjeli dobiti od Mayera bila su Goyina djela pod nazivom “Los caprichos”. To je vrlo vrijedna kolekcija.
- Potom je došao Picasso, Miró, Dalí, Chagall, sada radimo Hundertwassera - govori Baumgartner o suradnji s Mayerom.
Upoznali su se kada je Baumgartner išao po prvu kolekciju u Bamberg, malo mjesto pedesetak kilometara od Nürnberga.
Mayer živi u velikoj baroknoj palači Böttinger u Judenstrasse. Tamo je imao mnoga djela, ali ih je prije nekoliko godina prebacio odande. Bilo ih je previše i počela su ga gušiti. Opis njegove kuće kaže da u njoj umjetnost pokriva cijelo 20 stoljeće, od čega je dvije sobe posvetio Picassu, ekspresionistima, nadrealistima, fantastičnim realistima i pop artu do Josepha Boysa.
- To ne možeš shvatiti, ostaneš bez riječi kada vidiš sve te majstore, umjetnička djela na okupu. Teško je to opisati, a još kada pomisliš da je to u privatnoj kolekciji, u jednom dvorcu - govori Baumgartner.
Mayer, čovjek u devedesetim godinama, malo govori o sebi i svojoj obitelji. Zna se da je rođen u obitelji knjigovesca, sam je za sebe govorio da je proleter, ali cijeli se život bavi umjetnošću. Svojevremeno je rekao da je on samo radnik u tom svijetu. U jednom je prikazu napisano da je Mayer s Dalíjem bio toliko blizak da bi mogao razgovarati satima.
- Mayer je fenomen. Živio je u doba kada su stvarali mnogi veliki umjetnici i s njima prijateljevao. Jedna je Dalíjeva grafika nastala tako da su tijekom druženja, jedno poslijepodne, proveli pucajući iz zračne puške u cinčanu ploču. Na njoj su ostali otisci, a Dalí ju je koristio za svoje grafike. Kada je završio s time, poslao je tu ploču Mayeru i sada je ona dio kolekcije. Mayer ima oko 1300 djela koja je napravio Dalí. Bio je njegov ekskluzivni zastupnik na području Njemačke - govori Baumgartner o Mayeru. - Dobro su se poznavali, bili su prijatelji - kaže Baumgartner.
Ljubav nije dovoljna
Sam Mayer je o tom prijateljstvu koje je počelo 60-ih godina prošlog stoljeća ispričao kako se Dalíju svidjelo to što se Mayer bavio knjigama i tragao za knjigama u kojima se nalaze Dalíjeve ilustracije. Umjetnik je zbog toga tražio da njegov pariški izdavač opskrbljuje Mayera isprintima u neograničenim količinama. - To mi je omogućilo da osnujem svoju galeriju - rekao je Mayer. - Za svakoga tko ne zna Dalíjev život njegova umjetnost nema vrijednost - rekao je Mayer.
Ali, Mayer se družio s mnogim drugim umjetnicima, među njima i s Hundertwasserom. Usprkos tome, kada je Hundertwasser saznao da Mayer ima neke ploče na kojima su otisnute njegove grafike, tražio je od kolekcionara da mu ih ustupi, proda, kako bi ih mogao izložiti u svome muzeju u Beču. Odgovor je bio - ne. Njegova supruga se isto bavi tim stvarima, puno traže po aukcijama. To je njihov život - kaže Baumgartner. Tu ispriča i priču o Hundertwasserovoj kćeri kojoj su nakon očeve smrti rekli da je iza umjetnika ostalo mnoštvo dugova.
- Umjesto da se odrekne nasljedstva i dugova, ona je u Švicarskoj registrirala tvrtku kako bi zaštitila djela svoga oca. Sve što ima oznaku Hundertwasser mora imati njenu dozvolu. Mayer nas je u jednom razgovoru upozorio na to, tako da su svi suveniri koji se nalaze u našem muzejskom dućanu nastali s odobrenjem njegove kćeri - objašnjava Baumgartner.
- Sve mora biti detaljno napravljeno. Voljeti umjetnost nije dovoljno - rekao je jednom prilikom Mayer o onome što je učinio. - No, bitno je ono što te fascinira u umjetnosti - dodao je. On je napravio veliku stvar, stvorio je kolekciju koja ostavlja bez daha. Pametne galerije imaju priliku nešto od toga pokazati, no tajnu koju nosi svaki kolekcionar, motive i strast, vjerojatno ne može nitko.