Dva su ključna pitanja koja proizlaze iz ovog prilično očekivanog rezultata, odnosno poretka kandidata nakon prvog kruga predsjedničkih izbora.
Prvo je pitanje može li Zoran Milanović dobiti dovoljno glasova u drugom izbornom krugu. A drugo je hoće li iz ove duge i opasne unutarstranačke političke bitke Andrej Plenković na kraju izaći kao pobjednik.
Milanović je u ovom trenutku najveći profiter velikog raskola u HDZ-u. Taj “pokolj” doveo je do infarktne završnice u kojoj je zborovođa Plenkovićevih izazivača Miroslav Škoro, potpomognut, ili bolje reći inspiriran nekadašnjim enturažom Kolinde Grabar-Kitarović, zaostao za samo dva posto glasova, dakle minimalno.
Kako bi tek na tom gubilištu HDZ-ove desnice prošao neki bolji kandidat SDP-a i ljevice, oko kojega ne bi bilo toliko neodlučnosti, nelagodnosti, loših uspomena, nekakav imaginarni kandidat, ili još bolje kandidatkinja, tko nije ostavio tako opor okus i tolike frustracije kod brojnih građana s lijevog spektra.
Ovo je zapravo bio savršen, idealan, možda čak neponovljiv trenutak za trijumf kandidata ljevice, samo da je želja SDP-ova vodstva i cijele lijeve koalicije doista bila pobjeda na predsjedničkim izborima. “Sad il’ nikad”, da se izrazimo potrošenim sloganom “Projekta Škoro”, ljevica je mogla i morala moći monetizirati teški raspad HDZ-a i odlijepiti se više od tih neznatnih 2,92 posto glasova od prvog sljedećeg kandidata, na udaljenost koja bi čvršće obećavala pobjedu u drugome izbornom krugu.
Osvojiti samo 29,5 posto u situaciji kada su, unatoč raskolima, desnica i populisti zbrojili više od 60 posto glasova, to znači ući u drugi krug s ozbiljnim zaostatkom.
Paradoks Milanovićeve pobjede u prvom krugu jest to što u drugom teško može dovršiti posao ako mu u tome ne pomognu Velimir Bujanec i ostali propagandisti iz “Projekta Škoro”. Bez velikog dijela njihovih glasača Milanović jednostavno ne može izvesti pobjedu u drugom krugu. Dobiti Bujanca makar i za prigušenog saveznika, to u Milanovićevu slučaju znači riskirati gubitak još jednog dijela glasača s ljevice. To je doslovno “kvaka 22” Milanovićeva drugog kruga koji bi se mogao pretvoriti u sedmi krug pakla.
Milanoviću dodatno otežava i činjenica da njegova protukandidatkinja, koliko god načeta i poljuljana, u drugi krug ulazi neposredno nakon što je iznijela jednu po svemu težu bitku, onu na desnici. Za očekivati je dakle da u završnicu ulazi s nešto manje panike nego što je kod nje bilo u prvom krugu. Imperativ da ne izgubi od vlastitih saveznika i najbližih suradnika iz prvog dijela mandata, koji su se sad okrenuli protiv nje i Plenkovića, dovodio ju je u groteskne situacije kakvih bi, u natjecanju s Milanovićem, moglo biti manje.
Dolazimo i do drugog pitanja koje se tiče predsjednika Vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića, zapravo glavnog lika ove predsjedničke kampanje. Iako je Plenković momentalno na dobitku - jer je izgurao Škoru, a dosadašnju predsjednicu doslovno ubacio u zadnji vagon - baš kao i s Milanovićem i kod njega stoji velika dilema u vezi s kapacitetom za njegovu konačnu pobjedu.
Naravno, uspjeh “Projekta Škoro” ne mjeri se postotkom nego prolaskom ili neprolaskom Miroslava Škore u drugi krug, jer to je bio konkretan cilj i ovo su bili predsjednički, a ne parlamentarni izbori. Na parlamentarnima će se ionako desnica puno teže dogovoriti oko liderstva bez obzira na to što im se Škoro noćas stavio na raspolaganje i za ubuduće.
Ovih 24 posto za “Projekt Škoro” nije automatski 24 posto za desnicu, čak niti za antiplenkovićevski pokret otpora. Dobitak s ovih izbora nije ušteđevina i ne može se oročiti; to je više kao živa u termometru - “sad je gore, a poslije će se malo spustiti”. To uostalom sugerira i Škorin slogan “Sad il’ nikad”, kojega je baš u izbornoj noći, nakon što je ispao iz igre, najednom zaboravio i sasvim se okrenuo svome drugom sloganu “Vratimo Hrvatsku narodu”, uvjeravajući ljude da će nastaviti i da ih neće ostaviti.
Pitanje je doduše hoće li desnica, koja ima i prirodnijih lidera i upornijih aspiranata, možda Škoru ostaviti po putu.
Međutim, za Plenkovića je Škorina politička budućnost sporedna jer predsjednik Vlade i HDZ-a zapravo presudno ne ovisi o kretanjima na desnici niti o napretku SDP-a, nego i dalje isključivo o dinamici i razvoju pobune u HDZ-u. Taj proces neće stati ni s eventualnom pobjedom Kolinde Grabar-Kitarović niti s njenim porazom. Naprotiv, može se očekivati da će on, kako se budu približavali unutarstranački i parlamentarni izbori, dobivati nove oblike.
Plenković je udaljen od konačne pobjede gotovo jednako koliko i Milanović od svoje.
Ipak, i jedan i drugi trenutačno imaju momentum, vlastitim strankama usprkos.