Penjačice sadimo neovisno o veličini vrta kao ukras, zaklon od znatiželjnih pogleda ili ogradu. Zauzimaju malo mjesta, mnogo manje u usporedbi sa žičanim živicama ili cvatućim grmovima slobodnoga rasta. Osim toga, neke penjačice vrlo brzo rastu. Penjačice predstavljaju veliku skupinu jednogodišnjih i višegodišnjih biljaka koje se svojim tankim stabljikama penju po drugim biljkama, stijenama ili zidovima te potpornjima čiji je izbor velik i ovisi o tome kako se biljka penje. Primjerice, neke se biljke penju pomoću bodlji ili trnova (ruže penjačice), druge se hvataju viticama (Fallopia), a treće imaju korjenčiće za učvršćenje (bršljan ili Hedera).
Jednogodišnje biljke
Jednogodišnje su penjačice najbrže rješenje za zaklon. Sijemo ih sredinom ožujka u prozorske sandučiće. Kad porastu, rasadimo ih te polovicom svibnja presadimo na otvoreno gdje će ljeti cvasti. Osiguramo li im osunčano mjesto, kontinuirano zalijevanje te gnojenje jednom na tjedan, mogu doseći visinu od nekoliko metara. Penju se po ogradama, drvenim rešetkama i nategnutim konopcima. Među njima ističu se: ukrasni slak (Ipomea), crnooka suzana (Thunbergia), dragoljub (Tropaeoelum) i kobeja (Cobea).
Za razliku od jednogodišnjih koje morate saditi svake godine, kad jednom posadite višegodišnje penjačice, one su iz godine u godinu sve bujnije. Bršljan i lozica (Parthenocissus), koji imaju korjenčiće za prihvaćanje, su biljke pogodne za ozeljenjavanje zidova ili cijelih kuća. To su vrlo lijepa pročelja iako mnogi izbjegavaju saditi te biljke iz straha da im ne unište fasadu. Lozica je posebno atraktivna u jesen kad joj lišće poprimi predivnu crvenu ili jarko žutu boju.
Uz zid se mogu posaditi i lozica i bršljan zajedno pa kad otpadne lišće lozice, na zidu se cijele zime zeleni bršljan. Osim bršljana zimzelene penjačice su i kurika (Euonymus fortunei) te vazdazelena kozja krv (Lonicera henryi).
Bijele, plave i ružičaste
Ipak, najatraktivnije su listopadne cvatuće penjačice kao što su pavitina (Clematis), tekoma (Campsis), glicinija (Wisteria), kozja krv (Lonicera) i ruže penjačice (Rosa). Kad je riječ o pavitini, imajte na umu da su uzgojene brojne sorte, a gotovo svake godine na tržištu se pojavljuje nove.
Boja cvjetova kreće se od bijele, preko ružičaste, plave i ljubičaste, sve do jarko crvene i žute. Sadnjom različitih sorti postižemo cvatnju od ožujka do rujna. Pavitina ima vitice koje samostalno obuhvaćaju potporanj.
Traži mnogo sunčevih zraka i toplinu, dok joj korijen mora biti u vlažnoj zemlji i hladu. Stoga se oko nje sade pokrivači tla koji zasjenjuju podnožje.
Jasna Rudež, dipl. ing.
Jednogodišnje biljke
Jednogodišnje su penjačice najbrže rješenje za zaklon. Sijemo ih sredinom ožujka u prozorske sandučiće. Kad porastu, rasadimo ih te polovicom svibnja presadimo na otvoreno gdje će ljeti cvasti. Osiguramo li im osunčano mjesto, kontinuirano zalijevanje te gnojenje jednom na tjedan, mogu doseći visinu od nekoliko metara. Penju se po ogradama, drvenim rešetkama i nategnutim konopcima. Među njima ističu se: ukrasni slak (Ipomea), crnooka suzana (Thunbergia), dragoljub (Tropaeoelum) i kobeja (Cobea).
Za razliku od jednogodišnjih koje morate saditi svake godine, kad jednom posadite višegodišnje penjačice, one su iz godine u godinu sve bujnije. Bršljan i lozica (Parthenocissus), koji imaju korjenčiće za prihvaćanje, su biljke pogodne za ozeljenjavanje zidova ili cijelih kuća. To su vrlo lijepa pročelja iako mnogi izbjegavaju saditi te biljke iz straha da im ne unište fasadu. Lozica je posebno atraktivna u jesen kad joj lišće poprimi predivnu crvenu ili jarko žutu boju.
Uz zid se mogu posaditi i lozica i bršljan zajedno pa kad otpadne lišće lozice, na zidu se cijele zime zeleni bršljan. Osim bršljana zimzelene penjačice su i kurika (Euonymus fortunei) te vazdazelena kozja krv (Lonicera henryi).
Bijele, plave i ružičaste
Ipak, najatraktivnije su listopadne cvatuće penjačice kao što su pavitina (Clematis), tekoma (Campsis), glicinija (Wisteria), kozja krv (Lonicera) i ruže penjačice (Rosa). Kad je riječ o pavitini, imajte na umu da su uzgojene brojne sorte, a gotovo svake godine na tržištu se pojavljuje nove.
Boja cvjetova kreće se od bijele, preko ružičaste, plave i ljubičaste, sve do jarko crvene i žute. Sadnjom različitih sorti postižemo cvatnju od ožujka do rujna. Pavitina ima vitice koje samostalno obuhvaćaju potporanj.
Traži mnogo sunčevih zraka i toplinu, dok joj korijen mora biti u vlažnoj zemlji i hladu. Stoga se oko nje sade pokrivači tla koji zasjenjuju podnožje.
Jasna Rudež, dipl. ing.
Komentari (0)