Možda bi neke od kultnih priča za djecu trebalo malčice modificirati. Nekidan sam se našla prilično zbunjena na odjelu za klince jedne zagrebačke knjižare, pokušavajući pronaći odgovarajuće knjige za kćeri moje sestrične (osam i sedam godina). Što izabrati?
Ruke su mi se automatski zaustavljale na meni poznatim, ako ne i najdražim bajkama. No, koliko god mi je i dalje Pepeljugina ponoćna čarolija privlačna, primjetila sam da me počeo pomalo smetati kraj te priče. Kao i svih ostalih. Šarmantni princ spašava djevojku - bila ona zatečena, zlostavljana ili zamrznuta. Ne, ovo nije feministički pamflet i priznat ću da postoje i one, začudo uvijek manje popularne priče u kojima djevojka spašava princa (bio on žaba ili zvijer).
Već me dulje muči ideja happy enda, koji djeluje posve nevino, čak štoviše lijepo. Na prvu loptu. Moja profesorica engleske književnosti uvjeravala nas je kako su priče braće Grimm i slične ekipe zapravo prepune suptilnih političkih poruka koje su u tom vremenu služile kao kritika društva. Sjećam se da nam je danima recitirala engleske dječje brojalice i pokušavala nas uvjeriti kako su satkane od vrlo ozbiljnih, satirički-socijalno osviještenih strelica. Uvijek mi se sviđala ta mogućnost tajnog života jednog lika iz naizgled sladunjave bajke, koji je negdje tamo stoljećima unazad zapravo prosvjetljivao javnost reklamnim impulsima oporbene stranke.
Zamislite, možda su patuljci karikature nekih davnih pokvarenih ministara, a Pepeljugine sestre rastrošnih žena na vlasti. Pepeljuga, tisuću puta ljepša od njih, mogla bi tako biti Hrvatska koju maltretiraju zločeste polusestre. Zatvaram Pepeljugu s osmijehom, koreći samu sebe zbog sulude usporedbe. Pepeljuga je izmišljena miljama daleko od hrvatskog problema, a da ne spominjemo kako je na kraju ipak dobro završila, što u slučaju naše države graniči sa žanrom SF-a. A nisam, bogami, sigurna ni da Hrvatska zaslužuje ulogu Pepeljuge.
U mojem postmodernističkom postavljanju Grimma s referencama na svjetsku političku scenu mislim da bi tu ulogu eventualno mogla dobiti Bosna, no to sad nije važno već odgovor na pitanje zašto sam svojim nećakinjama ipak kupila šarene ukrase za kosu umjesto bajki.
Radi se o problematici idealnog Dečka, odnosno propagandi koja je mene prvu u njihovim nježnim godinama okrutno zavarala: srodna duša. Najčešće na konju, najčešće sa supermoćima, najčešće jedini koji nas može spasiti. Ili, jednostavnije, usrećiti.
Oprostite, najdraža profesorice, koliko god me interpretacije književnosti usrećivale, moram na tren zaboraviti što bi se možda moglo skrivati iza klasičnih bajki jer dobro znam koja je njihova vrijednost danas u dječjim očima. Evo poruke koja me uznemiruje: negdje na tom okruglom svijetu postoji On, vaša druga polovica, od Gospoda za vas stvoren.
Vi ste kao dvije figurice iz tetrisa, uklapate se savršeno jedno u drugo, bez boli i lubrikanata, bez bračnih savjetnika i sitnih laži. Vi si čitate misli i mislite isto, i on će vas, na konju ili bez njega, učiniti cijelom.
Vraga crnoga hoće.
Današnje su teorije, naravno, malčice fleksibilnije, pa dopuštaju i ideju druge šanse, Srodne Duše Broj Dva. Ili Tri. U nekim slučajevima Osam. Zalud nam stvarnost govori da se možemo lupati nogama u guzicu ako pronađemo nekoga tko nas uopće želi trpjeti do kraja života, kad smo sve zadojene pričama iz djetinjstva i filmovima iz pubertetskih godina. Od konja smo odustale, ali spasitelj mora doći, u super nabrijanom autu ili na motoru. I ne pristajemo na kompromis, o ne, kako ono kaže pjesma, “it has to beeeee - perfect!”. Kao kod Pepeljuge, Trnoružice, Snjeguljice i Ariel iz Male sirene. Ili u najmanju ruku kao kod gospođe Shrek.
Pa se ja pitam: što je to srodna duša? Onaj koji, kako bi Englezi rekli, “fits like a glove”? Onaj koji glasuje za istu opciju, tko poput vas vjeruje u homeopatiju? Onaj koji zna što mislite kad ga pogledate? Tko zarađuje samo malčice više od vas, čisto da se ravnoteža između spolova ne bi poremetila? Što je to srodna duša i kako je pronaći danas, kad je svijet malčice napučeniji nego u vrijeme nastajanja princ-na-konju happy enda? Za čime, uopće, tragati?
Sjećam se trenutka kad sam shvatila da sam pronašla svoju srodnu dušu. Sjedile smo (moja srodna duša i ja) same u predavaonici, a ona je odjednom rekla: - Moram ti nešto priznati. I potom mi ispričala priču o svom dečku, nadajući se da je neću osuđivati. I nisam, postale smo najbolje prijateljice.
Sjećam se i kako sam shvatila da se zaljubljujem u svog budućeg muža. Gledala sam u pod, drhturila od straha pomiješanog s uzbuđenjem i birala riječi. Naručivanje palačinke činilo mi se kao čin koji bi ga mogao odbiti. Što ako prezire šećer u prahu? Što ako mu se gade djevojke koje imaju previše zahtjeva oko jedne obične palačinke na Cvjetnom? Umjesto standardno “pola s nutellom, pola s marmeladom, cimet i vrlo tanko tijesto, ali ne prepečeno, molim vas”, naručila sam “palačinku s nutellom” da ne ispadnem izbirljiva i komplicirana.
Naravno, moj suprug je danas itekako svjestan da sam izbirljiva i teška za popizdit, ali poanta je u sljedećem: dok tražeći savršene ljubavne partnere cenzuriramo sami sebe i nehotice skrivamo mane nudeći robu za koju instinktivno znamo da bi se dotičnom mogla svidjeti, odnosno muljamo i varamo, kako je moguće da upravo onoga koji “popuši” priču smatramo našom srodnom dušom?
Nije moguće, naravno. Ali evo što je moguće. Prije mjesec dana našla sam se na jednom fensi-šmensi koncertu. Moj Dečko je nakon koncerta odjurio na terasu i ostavio me samu u gomili koja se tukla za kanapee. Usred mase, ugledah Nju.
U crnom, savršeno našminkana, ispeglane plave kose, pokušavala je izbjeći medije i pogledom pronaći supruga, sigurno sidro koje je smiruje u moru nepoznatih. Držala je nervozno čašu vina u ruci, više iz potrebe za osjećajem sigurnosti nego iz potrebe za alkoholom. Prebacivala je težinu s jedne na drugu nogu. S vrlo zanimljivim cipelama.
Osjetila sam ono nešto što se valjda može nazvati “zov srodne duše”. Zaboravila sam na svog tada Budućeg s kojim sam se s prijezirom odbila smrzavati na minus 10 na terasi za pušače, fiksirala svoj plijen i krenula k onome tko je na prvi pogled odavao sve što bi moj tetris trebao imati. Prišla sam joj, nasmijala se. Ruku joj je krasila burma, zapanjujuće slična onoj koju smo baš tih dana izabrali Dečko i ja za naše vjenčanje.
- Čekam muža - rekla je.
- I ja - odvratila sam. Ah, kako prve rečenice mogu biti romantične! A tek kakvo je olakšanje kad su slične!
Nisam se morala praviti da sam najveća kulerica od Katherine Hepburn do danas, nisam se morala praviti da mi je ugodno i normalno samoj među masom. Započele smo priču o pjesmi koja nam se svidjela. I o Macovom rumenilu koje je nemoguće kupiti u Hrvatskoj.
Kad su nas Dečki pronašli desetak minuta kasnije, bile smo već na vječnom pitanju: “karijera ili majčinstvo”, a obradile ono još teže: “koliko nas zapravo brine što nepoznati ljudi misle o nama”.
Odmahnule smo rukom i poslale ih po novo piće. Ljubavna priča je započela. Prava srodna duša je pronađena.
Što želim reći? Moj životni partner (i moja najveća ljubav) možda je s Marsa, ali sve moje srodne duše su s Venere. Ne mogu se ne zapitati kako je moguće da Pepeljuga s polusestrama nije razgovarala o menstrualnim bolovima, neukrotivoj kosi i seksualnoj želji koja ih vodi, kako su ih učili, ravno u pakao? Nije ni čudo da je Trnoružica zaspala na tisuću godina kad nije provodila noći na chatu s Lynn ili Janju držala za ruku na porodu.
U današnje doba netko bi trebao reći klinkama da je najviše (i sasvim dovoljno) u ljubavi tražiti partnera, čovjeka koji voli vaše mane i vrline, a naše kopije, srodne duše, najbolje prijatelje i One Koje Nas Razumiju Bez Riječi, u ženskim suputnicama na ovom svijetu koje, za razliku od Najdražih, prolaze identične stvari kao i vi.
Tražiti od Dečka da razumije istvoremenu potrebu da kuhate sarmu i vodite nečiji kabinet? Možda možete tražiti samo potporu. Ali teško da će on shvatiti zašto je umijeće rolanja kiselog kupusa tako mistično i privlačno. Dok Nana kuži da je riječ o ritualnom ponavljanju mota i sitnih tajni naših baka, kojima kao da djelomično odajemo počast i održavamo ih na životu, Dečko eventualno može reći: - Draga, ovo je najbolja sarma koju sam ikada probao!
Je li on moja srodna duša? Ne, on je moja životna ljubav. Borbu za posao, strah od upaljenih bradavica, brigu za nerođeno dijete u vašem trbuhu, potragu za najboljim frizerom u gradu, neobjašnjivu sklonost Vesni Pusić, paniku od prvih bora, sve to mogu razumjeti moje cure, moji negativi, ujedno i moje spasiteljice.
U ljubavi, što je to onda - perfect fit? Frajer koji voli i cijeni vaše razlike. Frajer koji ne želi mijenjati vaš svemir, nego onaj koji ga želi razumjeti. Tražiti spasitelja možda je deplasirano (da ne govorimo o tome kako vas vječna zahvalnost može gurnuti samo u dublje nevolje), ali tražiti savršenog partnera? To je poput potrage za svetim Gralom. Samo izabrani uspiju.
U međusvemirskim odnosima treba se poklopiti puno više stvari od sličnog modnog ukusa i sličnih životnih stavova. Tetris s frajerom? Razumijevanje bez riječi? Sve ono što od najboljih prijateljica dobivamo bez po’ muke? Kako doći do toga? Kao u tetrisu, ponekad savršena slagalica nije najbolje rješenje.