Goran Albini Kamanjo jedan je od kontroverznijih protagonista hrvatske gastronomske scene koja, kada je riječ o kuharima, ionako obiluje pomalo ekscentričnim individualcima kojima profesionalizam vrlo često nije na prvom mjestu.
Kamanjo je neobičan kako po svom temeljnom kuharskom prosedeu (riječ je o Slavoncu koji obožava meso, ali koji se afirmirao dalmatinskom kuhinjom), tako i po katkad dvojbenim poslovnim operacijama.
Roštiljarnica na Zvijezdi
Primjerice, kada je prije otprilike godinu i pol otvorio roštiljarnicu Kamanjo Zvijezda na zagrebačkoj Novoj vesi, prvih se nekoliko mjeseci ondje moralo čekati u redu. I ja sam, kao i neki drugi kolege koji ocjenjuju restorane, o Kamanju Zvijezdi napisao gotovo euforičnu recenziju.
Oko mjesec dana nakon izlaska tog teksta dobio sam mail jednog čitatelja, mislim iz Osijeka, koji mi je detaljno opisao što sve nije valjalo kada je ondje on ručao sa svojim društvom.
A prije dva ili tri mjeseca Albinijev i moj prijatelj, urednik u Globusu Željko Žutelija, bio je duboko razočaran onime što je dobio na stol u roštiljarni. Mislim da je odmah nazvao Kamanja.
Savršeno mjesto
S druge strane, Albinijev glavni restoran, Kamanjo Gračanka, smješten na Gračanskoj cesti, preko puta Starog Puntijara, radi zamalo savršeno. Pogotovo kada je riječ o hrani. Sa zadovoljstvom moram priznati da barem pola godine, a vjerojatno i dulje, u Zagrebu nisam pojeo tako perfektno ukusan, tako hedonistički i tako tehnički precizno pripravljen riblji ručak, kao prošle nedjelje u Albinijevu restoranu u Gračanima.
Prvo smo jeli goleme, raskošne škampe, koji su i veličinom i bogatstvom okusa mogli konkurirati najboljim škampima u najboljim kvarnerskim i istarskim restoranima. Zatim smo dobili carpaccio od tune koji je, hvala Bogu, bio nešto deblje rezan (više kao sashimi, nego kao one sve nesnošljivije i bezukusnije mikronske ploške smrznute tune koju dobivamo u većini drugih restorana), i u kojem se intenzivno osjetio jak tek tunina sirovog mesa.
Spektakularno glavno jelo
Glavno jelo bilo je još spektakularnije: centimetar debeli file divljeg brancina ujedinio je čvrstoću posve nemasnog bijelog mesa s delikatnošću i elegancijom okusa brancina. Albinijev filirani divlji brancin kojega, naravno, ne može biti svaki dan na meniju, trebao bi, govoreći jezikom Europske Unije, postati benchmark za zagrebačke riblje restorane. Na kraju su nam donijeli mladi kravlji sir pečen na roštilju, preliven izvrsnim uljem sa štancije Meneghetti, zagrebačkog odvjetnika Mire Pliše.
Bio je to odličan završetak fenomenalnog ručka. Vinska lista u Gračanki Kamanjo, koja ima dva menija, riblji i mesni, nije odveć inspirativna. Ambijent možda zahtijeva malo osvježenja. Ali, hrana, barem kada je Goran Albini u kuhinji, zaslužuje iznimno visoku ocjenu.
Davor Butković
Kamanjo je neobičan kako po svom temeljnom kuharskom prosedeu (riječ je o Slavoncu koji obožava meso, ali koji se afirmirao dalmatinskom kuhinjom), tako i po katkad dvojbenim poslovnim operacijama.
Roštiljarnica na Zvijezdi
Primjerice, kada je prije otprilike godinu i pol otvorio roštiljarnicu Kamanjo Zvijezda na zagrebačkoj Novoj vesi, prvih se nekoliko mjeseci ondje moralo čekati u redu. I ja sam, kao i neki drugi kolege koji ocjenjuju restorane, o Kamanju Zvijezdi napisao gotovo euforičnu recenziju.
Oko mjesec dana nakon izlaska tog teksta dobio sam mail jednog čitatelja, mislim iz Osijeka, koji mi je detaljno opisao što sve nije valjalo kada je ondje on ručao sa svojim društvom.
A prije dva ili tri mjeseca Albinijev i moj prijatelj, urednik u Globusu Željko Žutelija, bio je duboko razočaran onime što je dobio na stol u roštiljarni. Mislim da je odmah nazvao Kamanja.
Savršeno mjesto
S druge strane, Albinijev glavni restoran, Kamanjo Gračanka, smješten na Gračanskoj cesti, preko puta Starog Puntijara, radi zamalo savršeno. Pogotovo kada je riječ o hrani. Sa zadovoljstvom moram priznati da barem pola godine, a vjerojatno i dulje, u Zagrebu nisam pojeo tako perfektno ukusan, tako hedonistički i tako tehnički precizno pripravljen riblji ručak, kao prošle nedjelje u Albinijevu restoranu u Gračanima.
Prvo smo jeli goleme, raskošne škampe, koji su i veličinom i bogatstvom okusa mogli konkurirati najboljim škampima u najboljim kvarnerskim i istarskim restoranima. Zatim smo dobili carpaccio od tune koji je, hvala Bogu, bio nešto deblje rezan (više kao sashimi, nego kao one sve nesnošljivije i bezukusnije mikronske ploške smrznute tune koju dobivamo u većini drugih restorana), i u kojem se intenzivno osjetio jak tek tunina sirovog mesa.
Spektakularno glavno jelo
Glavno jelo bilo je još spektakularnije: centimetar debeli file divljeg brancina ujedinio je čvrstoću posve nemasnog bijelog mesa s delikatnošću i elegancijom okusa brancina. Albinijev filirani divlji brancin kojega, naravno, ne može biti svaki dan na meniju, trebao bi, govoreći jezikom Europske Unije, postati benchmark za zagrebačke riblje restorane. Na kraju su nam donijeli mladi kravlji sir pečen na roštilju, preliven izvrsnim uljem sa štancije Meneghetti, zagrebačkog odvjetnika Mire Pliše.
Bio je to odličan završetak fenomenalnog ručka. Vinska lista u Gračanki Kamanjo, koja ima dva menija, riblji i mesni, nije odveć inspirativna. Ambijent možda zahtijeva malo osvježenja. Ali, hrana, barem kada je Goran Albini u kuhinji, zaslužuje iznimno visoku ocjenu.
Davor Butković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....