Dočekali smo, evo, i 21. Eurokaz, čijih je osam predstava posvećeno Josipu Brozu Titu. Moram priznati kako mi je ideja Gordane Vnuk da radi festival o Brozu jednako simpatična kao i ideja da Zlatko Vitez napravi festival o Tuđmanu.
Prvi je bio diktator i ratni zločinac, a drugi operetni diktator i ako ne zločinac, onda zacijelo ratni profiter. Doduše, Tito je iznad Tuđmana, mnogostruko krupnija pojava na europskoj i svjetskoj sceni, baš onako kako je i Gordana Vnuk, za razliku od Viteza, nekakav faktotum u europskim, pa i svjetskim razmjerima.
No, dobro, vidjet ćemo kako na Tita gledaju Nijemci, Talijani, Rusi. Za početak, zaigrale su dvije domaće predstave: Brezovčeva "Weddings & Trials", koja je već igrala u Zagrebu i o kojoj se dosta pisalo, te novi performance Damira Bartola Indoša "Zeleno, zeleno".
Indoš je legenda hrvatskog alternativnog teatra, koji u njemu traje dulje od tri desetljeća, i dalje je zaigran, smrtno ozbiljan, posvećen umjetnosti.
Okupio je u dvorištu Studentskog centra ekipu od 15-ak performera, glumaca i svirača s kojima je složio svojevrsni nadrealni recital o jednom od zaboravljenih socijalističkih subkulturnih fenomena - stranim studentima i njihovu Međunarodnom studentskom klubu prijateljstva, upleo je u zbivanje rastreseno u dvorištu Studentskog centra i izvještaj o socijalističkom Prihvatnom centru za strance te policijsko izvješće o nekom ekstremno lijevom studentu.
Neki performeri, a među njima su i "regularni" glumci poput Vilija Matule i sjajnog Zlatka Burića koji s Indošem traje na sceni još od 70-ih godina prošlog stoljeća, prebacuju pijesak lopatama, drugi u dnu dvorišta slažu fotografije iz prošlosti, treći po sredini sviraju, četvrti se šuljaju u pozadini kroz rijetko raslinje, tu je i bubnjar, a izravan prijenos performancea projiciran je na zid s desne strane prostora za igru gdje se puštaju i faksimili autentičnih dokumenata.
Sve to traje pomalo nedefinirano i pomalo rahlo oko 50 minuta i doima se odviše staromodno da bi bilo zanimljivo i odveć uredno da bi bilo šokantno. Može se uz predstavu razmišljati, može se osjetiti i rekonstrukcija nekoga minulog duha vremena.
No, nema u njoj neke nulte točke koja bi objasnila čemu sve to, i ništa u njoj ne dira, osim već spomenutih Burića i Indoša koji junački osvaja prostor nespretnim urlanjem u mikrofon ili šakom uzdigntom prema lokalnim vlakovima na pruzi iznad prostora za igru, koji sporo i bučno odnose posljednje putnike iz Metropole u zabita zagorska sela...
Tomislav Čadež
Prvi je bio diktator i ratni zločinac, a drugi operetni diktator i ako ne zločinac, onda zacijelo ratni profiter. Doduše, Tito je iznad Tuđmana, mnogostruko krupnija pojava na europskoj i svjetskoj sceni, baš onako kako je i Gordana Vnuk, za razliku od Viteza, nekakav faktotum u europskim, pa i svjetskim razmjerima.
No, dobro, vidjet ćemo kako na Tita gledaju Nijemci, Talijani, Rusi. Za početak, zaigrale su dvije domaće predstave: Brezovčeva "Weddings & Trials", koja je već igrala u Zagrebu i o kojoj se dosta pisalo, te novi performance Damira Bartola Indoša "Zeleno, zeleno".
Indoš je legenda hrvatskog alternativnog teatra, koji u njemu traje dulje od tri desetljeća, i dalje je zaigran, smrtno ozbiljan, posvećen umjetnosti.
Okupio je u dvorištu Studentskog centra ekipu od 15-ak performera, glumaca i svirača s kojima je složio svojevrsni nadrealni recital o jednom od zaboravljenih socijalističkih subkulturnih fenomena - stranim studentima i njihovu Međunarodnom studentskom klubu prijateljstva, upleo je u zbivanje rastreseno u dvorištu Studentskog centra i izvještaj o socijalističkom Prihvatnom centru za strance te policijsko izvješće o nekom ekstremno lijevom studentu.
Neki performeri, a među njima su i "regularni" glumci poput Vilija Matule i sjajnog Zlatka Burića koji s Indošem traje na sceni još od 70-ih godina prošlog stoljeća, prebacuju pijesak lopatama, drugi u dnu dvorišta slažu fotografije iz prošlosti, treći po sredini sviraju, četvrti se šuljaju u pozadini kroz rijetko raslinje, tu je i bubnjar, a izravan prijenos performancea projiciran je na zid s desne strane prostora za igru gdje se puštaju i faksimili autentičnih dokumenata.
Sve to traje pomalo nedefinirano i pomalo rahlo oko 50 minuta i doima se odviše staromodno da bi bilo zanimljivo i odveć uredno da bi bilo šokantno. Može se uz predstavu razmišljati, može se osjetiti i rekonstrukcija nekoga minulog duha vremena.
No, nema u njoj neke nulte točke koja bi objasnila čemu sve to, i ništa u njoj ne dira, osim već spomenutih Burića i Indoša koji junački osvaja prostor nespretnim urlanjem u mikrofon ili šakom uzdigntom prema lokalnim vlakovima na pruzi iznad prostora za igru, koji sporo i bučno odnose posljednje putnike iz Metropole u zabita zagorska sela...
Tomislav Čadež