Petar Pan

Petar Pan je književni lik koji je odbio odrasti i koji je u kolektivni imaginarij urastao kao simbol muškog infantilizma (“sindrom Petra Pana”).

Ne treba ga brkati s istoimenim likom u Zagorkinoj “Gordani”.

Petra Pana je stvorio škotski pisac James Matthew Barrie, prvo kao usputan lik u romanu za odrasle “Bijela ptičica” (1902). Vanjski povod su bili dječaci obitelji Llewelyn Davies, ali se po svemu čini da je glavni Barrieov model bio on sam, razigran i bez sentimentalnih veza.

Petar Pan je dječak (s mliječnim zubima) koji zna letjeti, velikodušan, ali lak na ljutnji, uvijek spreman na avanture, preplašen kad misli da mora umrijeti, ali uvjeren da će i smrt “biti užasno velika pustolovina” (gotovo da ga citira Nicholas Flamel u Harryju Potteru).

Lik je odmah stekao popularnost, pa je uslijedio roman o njemu, koji je pak našao odjeka i u drugim umjetnostima, ponajviše na filmu (najuspješniji su Disneyjev crtić 1953. i Spielbergov “Kuka” 1991.), pa na glazbenoj pozornici, gdje je Leonard Bernstein skladao scensku glazbu za nj, Edoardo Bennato mjuzikl, a Michael Jackson cijelu karijeru, pa je čak i svoj ranč nazvao Neverland (Nikadska?, Nikadija?), baš kako se u Barriejevu romanu zove otok izgubljene djece.

“Petar” (u originalu “Peter”) kršćansko je ime po nadimku koji je Isus dao Šimunu bar Joni (Kameni u smislu stameni: “Kefa” na aramejskome, “Pétros” na grčkome), dok bi “Pan” mogao biti grčki pastirski bog, sličan ilirskom Vidasu (ako se tako zvao): i mitski Pan i Petar Pan sviraju na Panovoj frulici.