Drugi svjetski rat nije samo u Hrvatskoj bio prijelomni, konstitutivni događaj oko kojeg i danas sedam desetljeća kasnije vodimo iscrpljujuće rasprave. "Veliki rat" snažno je obilježio imaginarij i onih nacija koje su ga na svom teritoriju osjetile, i onih koje nisu. Zlo nacizma i fašizma bilo je po razmjerima tako iznimno, da je neizbježno nukalo na pitanje: što bi, pobogu, bilo da su oni pobijedili?
To pitanje urodilo je tijekom 20. stoljeća čitavim jednim književnim žanrom - žanrom distopija na temu paralelne povijesti u kojoj su nacisti pobijedili u 2. svjetskom ratu. Taj žanr bilježi kulturna povijest stariji je čak i od samog rata. Bilježi se da je prvi roman na temu pobjede nacizma napisala britanska feministica Katherine Burdekin, koja je 1937. pod pseudonimom objavila roman "Noći svastike" u kojem je predvidjela 2. svjetski rat i zloslutno prognozirala budućnost u kojoj nacizam pobjeđuje. Kulturolozi bilježe da je prvu "alternativnu povijest" o budućnosti pod dominacijom nacizma nakon 1945. ispisao mađarski romansijer Laszlo Gaspar, a objavio ju je svega nekoliko mjeseci nakon završetka rata.
Od tada do danas, objavljeni su deseci distopijskih proza o svijetu budućnosti pod vlašću nacizma, a među autorima su bili i poznati britanski pisac špijunskih bestselera Len Deighton (SS GB, 1978.), kao i republikanski političar Newt Gingrich (roman 1945., u koautorstvu s W. R. Fortschenom). Među mnoštvom takvih romana samo je jedan, međutim, stekao ugled pravog bestselera. Bio je to Fatherland (Otadžbina, 1992.), roman Roberta Harrisa u kojem u paralelnoj budućnosti Kennedy posjećuje ostarjelog Hitlera u pobjedničkom Berlinu, u kojem sviraju Die Beatles. U Fatherlandu je, međutim, samo Europa pokleknula pred silama osovine, a SAD je ostao neutralne, izvan rata i (ipak) najmoćnija tehnološka i politička sila. Što bi, međutim, bilo da je i SAD pao? Ta distopijska pretpostavka osnovica je za roman "The Man in the High Castle" (Čovjek u visokom dvorcu) koji je 1962. objavio jedan od najpoznatijih, premda ne i najčitanijih, SF pisaca 20. stoljeća, Phillip K. Dick.
Dick pisac koji je najpoznatiji po brojnim filmskim varijacijama svojih motiva i likova zamišlja u romanu jezovitu 1962. u paralelnoj povijesti. Nijemci su prvi razvili A bombu i bacili je na Washington. SAD je kapitulirao, te su baš poput poslijeratne Njemačke podijeljen na sektore: istočna obala je njemačka okupacijska zona, zapadna japanska, a u sredini se nalazi neutralna zona sačinjena od uglavnom nerazvijenih i planinskih država uz Stjenjak, zone u kojoj ima nešto više političkih sloboda, no vlada siromaštvo i anarhija. Židovi su pobijeni u konclogoru blizu Cincinnatija, crnci su niža rasa, a društvo se ravna po principima eugenike.
U taj distopijski svijet Dick je usadio kompleksni zaplet u kojem sudjeluju nacistički špijuni, prevaranti antikvari, prikriveni Židovi, učiteljica aikida. Zaplet se u dobroj mjeri vrti oko fikcionalnog romana u romanu "Skakavac pod bremenom" (The Grasshopper Lies Heavy) u kojem je opisana alternativna povijest u alternativnoj povijesti: ona u kojoj je nacizam svladan. Knjiga je posvuda osim u Neutralnoj zoni zabranjena, a napisao ju je čovjek kojeg glavni junaci traže, a kojeg se iz nekog razloga titulira Čovjek u visokom dvorcu.
Dickov roman ovih je dana ponovo stigao u centar pažnje i to zahvaljujući TV seriji. Koncem prošle godine, naime, internetski distributer Amazon proizveo je i na web pustio seriju od 10 epizoda "Man In the High Castle" inspiriranu Dickovom knjigom. Autor serije je američki TV producent Frank Spotnitz (inače, jedan od producenata "Dosjea X"), jedan od koproducenata je i sam Ridley Scott, a Amazon je zasad proizveo prvu sezonu od 10 epizoda. Očito, ne i jedinu, s obzirom na to da "Čovjek u visokom dvorcu" završava šokantnim cliffhangerom ali, i zato što je "Man in the High Castle" bio tijekom posljednjih mjeseci najtraženija izvorna serija distribuirana na servisu.
Kritike na Spotnitzovu seriju također su dobre, no nisu izostala ni gunđanja Dickovih fanova i kulturologa.Audiovizualne adaptacije nisu, naravno, novost kad je u pitanju Phillip K. Dick. Ovaj izuzetno plodni i nemarni pisac umro je 1982. u 55. godini, nakon što je u 30 godina karijere objavio 44 romana i više od 120 priča. Kao prozaik ni za života, pa ni onkraj života, nije u pravom smislu stekao čitatelje izvan žanrovske nišne publike. Za Dicka, međutim, zna takoreći svatko, i to ponajprije zbog njegova filmskog, holivudskog "zagrobnog života".
Samo 4 mjeseca nakon što je Dick umro od kapi, u kinima se pojavio kultni film "Blade Runner" Ridleyja Scotta načinjen po Dickovom romanu. Film je Dicka učinio slavnim i potaknuo daljnje holivudske adaptacije. Istodobno, tijekom 90ih i 2000ih Dickove teme paranoje, totalitarne dominacije, genetskog inženjeringa i mutacija te ozračje distopijskog pesimizma fantastično su se uklopili s milenarističkim ozračjem, paranojom, razvojem genetike i kibernetike, ali i pravcem cyberpunka u SFu.
Dick je postao tražena roba. Počelo ga se masovno ekranizirati, od razmjerno poznatih filmova kao "Total Recall" i "Minority Report" do relativno rubnih i zaboravljenih produkcija. Ono što im je zajedničko je bilo to što su Dickove predloške na frustraciju čitateljskih fanova tretirali vrlo slobodno. Tome se nije čuditi. Dick je bio SF vizionar briljantnih ideja. No, on je bio i silno neuredan, kompulsivan pisac koji je pisao brzo, olako i kaotično, a često genijalne ideje u njegovim su prozama ostajale zatrpane pod konfuznim fabuliranjem, gomilanjem motiva i nedorađenim kompozicijama. Nadalje, Dick je bio pisac hipijevske ere i nesustavna svjetonazora kod kojeg su se alternativne 60e sudarale s nekim vrlo autoritarnim idejama. Čovjek koji je živio od čeka do čeka, narkoman i kompulsivac, Dick nikad nije imao ni strpljenja ni novca da dulje brusi dobre ideje.
Posljedica? To brušenje je umjesto njega napravio Hollywood. Mnogi važni i veliki filmovi po Dicku (uključujući i "Blade Runner") nastali su tako što bi scenaristi raskopali Dickovu prozu, odbacili četiri petine, a onda gradili od nule ostavljajući kao pogonski nukleus jednu, ali briljantnu piščevu ideju-grumen. Što je Dick na to imao reći? Ništa. Imao je, naime, jedno zgodno svojstvo koje se filmskoj industriji sviđa: bio je već mrtav. Spotnitz u svojoj TV seriji Dickovom izvorniku pristupa relativno slobodno. Glavni lik romana bio je čovjek po imenu Childan, antikvar koji japanskim skorojevićima u zapadnom sektoru prodaje lažne američke antikvitete: no, u Spotnitzovoj seriji on se pojavljuje kao razmjerno rubni karakter tek od 4. epizode.
Druga bitna razlika je ta što se u seriji ni jednom trenutka ne vidi Čovjeka u visokom dvorcu taj nas gušt čeka očito u drugoj sezoni. Treće, zaplet se ne vrti oko zabranjenog distopijskog romana, nego oko celuloidnih, ilegalnih vrpci koje prikazuju dokumentarne snimke budućnosti i/ili paralelne povijesti. Riječ je o motivu posuđenom iz druge Dickove knjige VALIS. Dakako, u audiovizualnom kontekstu ovaj je motiv kudikamo efektniji od zapleta koji bi se vrtio oko romana.
Serija ima dva glavna junaka. Prva od njih je Juliana Crain (Alexa Davalos), djevojka iz japanskog sektora, mirna građanka koja je potpuno sljubljena s japanskom kulturom i trenira aikido. Jednog dana, japanska tajna policija (kempeitai) Juliani pred očima ubije sestru, a ona joj u njedrima nađe prvu od rola filmova s paralelnom poviješću. Odlazi u zabit Neutralne zone na sastanak na koji je njezina sestra trebala otići kao kurir. Tamo susreće Joea (Luke Klentank), vozača kamiona iz zapadne zone koji joj pomogne kad zapadne u nevolju, no Juliana ne zna da je Joe zapravo ubačeni konfident SSa. Julian svojim djelovanjem u nevolju uvali i svog vjerenika Frinka (Rupert Evans) koji ionako ima muka da prikrije to da je četvrt Židov, a k tomu biva upleten i u pokušaj atentata na japanskog princa.
Serija prati dvije međupovezane jezgre ilegalaca s obje obale, ali i dva progonitelja koji vuku konce potjere. Prvi od njih je japanski inspektor Kido (Joel de la Fuente), šef kempeitaija u San Franciscu, a drugi John Smith, njujorški SS Obergruppenfuehrer zadužen za slamanje njujorških ilegalaca. Sewell je Joeov direktni nadređeni. No, i Smith ima slabu točku: sin mu ima genetsku degenerativnu bolest zbog koje bi, saznali se za nju, bio u ime eugenike smaknut. U seriji, Hitler je još živ i star, njegova je smrt samo pitanje godina, a iza njegovih leđa bjesomučno ratuju dvije frakcije: ona koja bi zadržala savezništvo s Japanom te ona koja bi iskoristila tehnološku prednost i slistila bivše saveznike do kraja.
Cijela fabularna linija serija stoga se zbiva u visokoj diplomaciji, među ministrima, trgovinskim atašeima, diplomatima. Serija je spektakularno producirana, kompetentno režirana, "cast" je odlično pogođen, a Spotnitz i scenaristi fino su probrstili Dickove motive i likove da izvuku obećavajuće narativne niti i žestoki cliffhanger. No, dio komentatora razložno je prigovorio Spotnitzu da je razblažio političku premisu filma. U današnjem svijetu koji (uključivši Hrvatsku) jako skreće prema agresivnom nacionalizmu, rasizmu te počinje propitivati sekularno-modernizatorsko-liberalno-egalitarne vrednote 1945., bilo bi intrigantno vidjeti seriju u kojoj je zemlja svjetionik demokracije (SAD) postala nacistički satelit, te "uživa" u "vrednotama" novog poretka.
Fenomen običnih građana kojima fašistički sustav zapravo paše jer "ima rada i reda", "vlakovi ne kasne" i "zna se tko vodi o čemu brigu" intrigantna je tema kulture koju je sjajno obradio flamanski pisac Hugo Claus u genijalnoj "Tuzi Belgije". Spotnitz je međutim taj vrući krumpir pomalo izbjegao. Njegov distopijski SAD nije fašistička saveznička država, nego okupirani teritorij s minimalnim suverenitetom, pomalo nalik NDH. Na obje obale koncu ne vuku "domaći izdajnici" nego baš Japanci i Nijemci. Spotnitz se potrudio imaginirati zanimljivu distopijsku stvarnost u kojoj Amerika više nije kulturni kolonizator nego je sama kolonizirana, pa Amerikanci masovno upražnjavaju aikido, iching i japansku hranu. No, bilo bi i zanimljivo i papreno vidjeti kako bi se elementi američke kulture, mentaliteta i ideologije koje danas vidimo i prepoznajemo kao šokantno reakcionarne "sljubili" s fašizmom. Kako bi u fašističkom SADu izgledali američki sport, evangelička religioznost, rasna netrpeljivost, odnos prema socijalnoj državi? Postoje li i u srcu američke kulture žišci koji bi mogli/su mogli voditi prema nacizmu? Tog minskog polja Spotnitz se ne dotiče: u seriji, Obergruppenfuehrer Smith je zapravo jedini fašist koji je Amerikanac.
Unatoč tom pomalo ziheraškom igranju na neprovokativno, "Man in the High Castle" je vrlo dobra serija koja se uklapa u novo, zlatno doba igranog TV pripovijedanja.
Philip K. Dick
NAJSLAVNIJE ADAPTACIJE
Počelo je s električnim ovcama i androidima
BLADE RUNNER (RIDLEY SCOTT, 1982.)
Sad već antologijski i legendarni film nastao je prema romanu "Sanjaju li androidi električne ovce" iz 1968. godine. Svi oni koji danas pamte azijatizirani megalopolis Scottova filma kao upečatljivo i točno proročanstvo kako će u 21. stoljeću izgledati alfa gradovi, iznenadit će se budu li znali da u izvornom romanu toga uopće nema: roman se događa na ispražnjenom, pustinjski opustošenom planetu. Kao i mnoge druge adaptacije Dicka, i ova je od izvornika preuzela tek ključni motiv i par likova. Scott navodno nikad nije pročitao izvornu knjigu, Dick nije htio sudjelovati u radu na filmu, a umro je četiri mjeseca prije premijere.
TOTALNI OPOZIV (TOTAL RECALL, PAUL VERHOEVEN, 1990.)
I ovaj put, adaptatori su od Dickove pripovijetke "We Can Remember It For a Wholsale" (1966.) uzeli tek par motiva: put na Mars i implant pamćenja. "Total Re-call" jedan je od najmukotrpnije porođenih filmova po Dicku. Film je desetljećima lutao po Hollywoodu, ispisane su 34 verzije scenarija od kojih je 12 napisao David Cronenberg. Na koncu je projekt pod potpuno kontrolu uzeo Schwarzenegger i u film doveo Nizozemca Verhoevena. Rezultat je bio skupi i nasilni tehno triler koji je uspio na blagajnama i cementirao Verhoevenov ugled.
MINORITY REPORT (STEVEN SPIELBERG, 2002.)
Spielberg je adaptirao istoimenu Dickovu priču tiskanu još 1956. Iz izvorne pripovi-jetke uzeo je ključne motive - uključujući sudište s tri "precoga" koji unaprijed vide zločine, kao i motiv glavnog junaka u kojeg precogi upere prstom optužujući ga za zločin koji nije ( još) počinio. Umjesto makarističko-hladnoratovskih konotacija iz pedesetih, film u Americi nakon 11. rujna nosi jasne konotacije na novu sigurnosnu paranoju. U priči, glavni junak djelovanjem spasi sistem precoga, kod Spielberga ga demontira. Spielberg se filma lati u razdoblju karijere kad je počeo raditi intelektu-alno ambicioznije SF filmove, često tržišno rizične. Film je međutim dobro prošao i kritički i komercijalno, iako su poneki kritizirati neuvjerljivi hepiend.
A SCANNER DARKLY (RICHARD LINKL ATER, 2006.)
Budući autor "Odrastanja" Linklater latio se adaptacije možda najosobnijeg Dickova romana, knjige u koju je unio svoje iskustva borbe s opijatima te za koju je tvrdio da je "sve što je u njoj napisano proživio". Linklater je možda jedini adaptator Dicka koji je roman ekranizirao relativno vjerno, što je za posljedicu imalo i stanoviti dramaturški metež. Film je snimljen u tehnici rotoskopije u kojoj se naknadno "ani-mira" već snimljene žive kadrove i glumce, pa tako u Linklaterovom crtiću gledatelj lako prepozna poznate glumce - Keanua Reevesa, Woodyja Harrelsona, Winonu Ryder, Roberta Downeya Jr... Riječ je - ukratko - o čudnovatom eksperimentu koji je i kritiku i publiku ostavio zbunjenom do danas.
NEXT (LEE TAMAHORI, 2007.)
Film o mutantu kojeg FBI koristi zato jer ima vizije budućnosti nastao je prema pripovijetci "Golden Man" iz 1954. Kao i mnogo puta, i ovaj put je prilikom draftova adaptacija priča iz temelja izmijenjena, no komentatori nerijetko gunđaju da je ovaj put nestao i antiautoritirani, antitotalitarni prikaz nadziranja i rasističke kulture prisutan u izvorniku. Film s Nicholasom Cageom režirao je novozelandski redtelj (Maor i jedan od redatelja Bonda) Tamahori. Film je i kritički i komercijalno prošao osrednje.
ADJUSTMENT BUREAU (GEORGE NOLFI, 2011.)
Film je adaptacija pripovijetke"The Adjustment Team" iz 1956., a središnja tema je tajni, podzemni biro koji mimo i čijeg znanja nadzire ljudske živote, sudbinu i povijest. Film je režirao relativno nepoznati bostonski scenarist George Nolfi s Mattom Damonom i Emily Blunt u glavnim ulogama. Film zapravo nije bio loš, no nije ostavio većeg traga
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....