StoryEditor
UMJETNIK U 'TRLIŽU'

PINO IVANČIĆ Kontroverzni performer, glazbenik i umjetnik, koji je u Uljaniku radio 33 godine, o možda posljednjim danima pulskog brodogradilišta

 “Prije 19 godina prognozirao sam da će sve otići v rit. Prazan sam, više nemam što reći o Uljaniku. Samo mi povremeno sjedne 45 kuna dividende od tri dionice”
 Goran Šebelić / HANZA MEDIA

Svoj je rekvijem za Uljanik već odavno “odsvirao”. Uljanik je za Josipa Pinu Ivančića završena priča, bez obzira na to kako će se završiti pregovori s Kinezima. Nažalost, kaže nam, to se u određenim krugovima znalo još prije 19 godina, a ovime je sada stavljena točka na “i”. Josip Pino Ivančić, poznati kontroverzni pulski performer, glazbenik i umjetnik, kojemu je Uljanik u krvi jer je tamo radio čak 33 godine u servisu, dok nije dobio otkaz 2003. kao tehnološki višak, smatra da drugačije čitava ta priča nije mogla ni završiti. I zato je rekvijem za Uljanik još u listopadu, barem kako nam je rekao ovaj umjetnik u “trližu”, bio njegov zadnji performans vezan uz posrnuli pulski škver.

- Još sam prije 19 godina prognozirao da će sve to završiti “vrit”. Puran je odradio svoje. Od onih pet tisuća koji su se klali u nekadašnjem Purisu, on je postao heroj. Nakon rekvijema što imam više reći. Ja sam svoj krug oko Uljanika zaokružio. Više to ne mogu podnijeti, priznaje nam Pino podsjećajući nas na svoj performans s puranom koji je itekako digao prašinu te izazvao osudu javnosti i reakcije nadležnih institucija, pa čak i policije. Znak da je time pogodio “u sridu”.

“Humano preseljenje”

Naime, Pino je svojim umjetničkim izričajem upozoravao na propast industrijskog diva još u prvom pretvorbeno-privatizacijskom valu, kada je kao i mnogi radnici Uljanika izgubio posao kao tehnološki višak. S kolegom performerom i slikarom Brankom Gulinom izveo je performans “Humana preselitev”. Preselio je dio opreme Uljanika u Pazin koji je poznat po Purisu i puranima, i tu je ritualno zaklao jednog purana. Bio je to, u njegovu umjetničkom izričaju, simbol žrtve otpuštenih radnika. Nije uspio izvesti treći dio tog performansa na Nezakciju gdje se zaklanim puranom trebao gozbiti, i to na finom ručku kojim bi proslavio dobro obavljen posao. U tome ga je spriječila policija. Time je rekao sve, ali je nekako ta priča s godinama otišla u drugi plan i mnogi su zaboravili tezu o preseljenju Uljanika koju je svojedobno iznio Ivan Jakovčić. Ali su se sada vrlo brzo prisjetili.

- Predvodio sam nešto što će biti ili nešto što nije trebalo biti. Ljudima sam rekao da će se nešto dogoditi. Ja sam samo to čekao, a to mi je potvrdio i sam Karlo Radolović u svom velikom intervju nedavno objavljenom u Glasu Istre. Meni je žao ako bude proglašen stečaj, ali ako ima za biti, neka bude. Žao mi je tih ljudi, ali sami uljanikovci su sami krivi za ono što se dogodilo - smatra Pino, koji je još lani u siječnju pred portom škvera započeo “molitveno bdjenje protiv abortusa Uljanika”, a zatim se angažirano tijekom ljeta priključio štrajkačkim povorkama radnika kroz grad koje će zauvijek biti utisnute u memoriju Pule. Jer radnici Uljanika nikada tako masovno u moderno vrijeme nisu izašli na ulice, prozivali političare, a još manje ukazivali na svoj jad te nepravdu što im je učinjena.

Međutim, nakon toga je, prateći situaciju kao i svi drugi Puljani i Istrani, shvatio da Uljaniku vjerojatno nema spasa jer su mjeseci prolazili, a konkretnog pomaka u rješavanju problema nije bilo. Zato se na Forumu u listopadu performansom Requiem za Arsenal & Otok simfonijskog orkestra “PoPulA” oprostio od svog brodogradilišta koje mu je bilo inspiracija za mnoge performanse i njegovo umjetničko stvaralaštvo kroz koje su radnik i “trliž”, odnosno radnički mantil, bili u prvom planu.

Dubrovnik, 301012.
Danas su na Stradunu i palaci Sponza performance
Željko Tutnjević / Dubrovački vjesnik / CROPIX
Performans na Stradunu koji su izveli Vlasta Delimar, Milan Božić i Pino Ivančić
 

U ovom je nastupu glumio Danka Končara, sada već bivšeg strateškog partnera Uljanika, kojega je predstavio muljanjem s nekretninama, što je bio Končarov plan za dio brodogradilišta nakon što bi ga preuzeo. No, sada je situacija sasvim drugačija. Končara više nema na vidiku, a Uljaniku prijeti stečaj. Ulagača više nema, a Kinezi su Uljaniku zadnja slamka spasa. Pino, koji je oduvijek bio i politički angažiran, pa je čak bio i kandidat za gradonačelnika Pule Radničke fronte, smatra da je još lani u kolovozu izgubljena mogućnost da se spasi Uljanik i nešto napravi.

- Sindikati su tu odigrali prljavu igru. Imali su četiri tisuće ljudi na ulici i mogli su nešto napraviti. Mogli su ići u Zagreb na Trg i postaviti šator na Savskoj - smatra on. Kaže da su se glavni igrači u sindikatima unutar Uljanika “pokačili” oko pozicija, zbog čega su interesi radnika pali u drugi plan.

U ovoj igri nema nedužnih

- Stvar je samo u pozicijama, zaključio je ovaj nesuđeni student elektrotehnike i informatike.

Uz sindikate, čiji je i on član bio svojedobno, okrivljuje i političare. U toj igri, smatra, nitko nije nedužan. Kaže da nije stvar u borbi između HDZ-a i IDS-a, kao što to većina misli, nego u tome da HDZ pomaže IDS-u da ostane na vlasti.

Pula, 250409.
Udruga Zelenih su neobicnom izlozbom i malim performansom iskazali svoje nezadovoljstvo prema zakonu o golfu i pretjeranoj izgradnji golf igralista. 
Na slici je poznati performer Pino Ivancic obucen u istarsku narodnu nosnju a u ruci ima golf palice.
Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Šebelić / CROPIX
Prosvjedni performans protiv golf igrališta
 

- IDS može dignuti veliki spomenik Tuđmanu i HDZ-u jer ih drže na vlasti. Da nema animoziteta između famoznog “Oca Nacije” i njih, oni ne bi mogli funkcionirati. HDZ zna da u Istri ne može ništa napraviti jer da ljudi za njih neće glasati, sada i iz inata, i samo pomaže IDS-u da ostane na vlasti. A ovo je politička igra, jer su Istra i Primorsko-goranska županija jedine županije gdje HDZ ne može drmati. A ovo s Uljanikom IDS-u ni ovima u Rijeci neće puno naškoditi. IDS-u je to super situacija jer mogu govoriti protiv Zagreba. Ovako će i dalje ostati žabokrečina jer će IDS i dalje raditi što god želi, a HDZ će i dalje biti ljut i nakuren - tvrdi on. Dodaje da tome u prilog govori i propaganda koja je različita u Zagrebu i Istri.

- Kad razgovaram s ljudima iz Bjelovara i Zagreba, govore mi točno ono što im se servira, a to su rečenice: “Uljanik je rupa bez dna. To jedino u Istri nešto znači. Napunili ste nam pipu i jaja i samo nam uzimate šolde.” To mi kažu. Manipulira se, dakle, informacijom “oni su rupa bez dna”. S druge strane imamo radnike koji nisu dobili plaću već osam mjeseci. I ja jednom mjesecima nisam dobivao plaću i, da nije bilo moje none i njezina vrta, ne bih mogao izaći na kraj. Kako oni preživljavaju? Svi oni imaju nešto sa strane jer ne bi mogli preživjeti. Neki imaju apartmane, neki kampanju. Svatko se snalazi kako može - objašnjava nam ovaj konceptualni umjetnik koji se, bez obzira na ogorčenje sadašnjom situacijom i sjećanjem na to kako je svojedobno “dobio nogu” kao tehnološki višak, sjeća onih dobrih vremena. U Uljanik je došao raditi u servis nakon što je radio neko vrijeme u obližnjoj Tvornici cementa. Radio je i u brodogradilištu, ali i diljem Pule gdje je Uljanik pomogao u izgradnji stambenih zgrada, ali i drugih objekata, primjerice takozvanog Uljanikova stadiona.

Srećko Niketić
 

- U vrijeme bivše države bilo je posla u poduzećima, što god mi danas o tome govorili. Danas svi govore da se tada nije radilo.

Nije istina. Tada su neki radili krvavo. Uvijek je bilo posla, a oni koji nisu htjeli raditi imali su i tu mogućnost. Pola Pule je sagradio Uljanik, htjeli mi to priznati ili ne. Ja sam radio na nekim objektima kao što je Uljanikov stadion na Verudi. To je tada bilo tako. Jedna gradnja je išla fizički na brod koji je bio u Uljaniku, a druga na neku zgradu. Imalo se novaca, a to su znali i vlasnici za koje se taj brod gradio. Nitko se nije bunio. Primjerice 100 metara kabela s broda išlo je na stadion i brodovlasnik je to znao. Plaćao je i jedno i drugo i bio je sretan. Tako je napravljeno pola Pule i jedna četvrtina Istre. Ljudi su si kući nosili i vide, cijevi… A kada je počeo raspašoj 1989. godine, onda je počelo grabljenje pozicije i svega ostaloga. Partijski šefovi postali su menadžeri i više nisu bili u partiji. Razlog zašto je Uljanik propao jest to što se kod nas sve raspalo.

S jedne strane kriva je politička situacija, a s druge što su ljudi postali bahati i bezobrazni - smatra ovaj vječiti buntovnik koji je bio na crnoj listi bivše Jugoslavije, ali i u ovoj državi jer je uvijek bez dlake na jeziku kada komentira aktualnu društvenu i političku situaciju.

Zagreb, 200109.
U galeriji Karas otvorena je izlozba 'Tri' I. J. Pina. Rijec je o izlozbi pulskog likovnjaka i performera Josipa Pina Ivancica. Izlozba ostaje otvorena do 1. veljace. Umjetnicki se postupak Pina Ivancica temelji na surovom deranju koze i mesa. 
Foto: Biljana Gaurina / CROPIX
Biljana Gaurina / CROPIX
Surovo deranje kože i mesa kao performans
 

- Nisam buntovnik, samo sam čovjek i kažem što mislim - kaže nam on. A za Karla Radolovića, direktora Uljanika koji je grmio i sijevao brodogradilištem godinama i koji je uspostavio današnji Uljanik, kaže da je Karlo Veliki.

- Držao je pola države u rukama, odnosno “za jaja”. Znao je odigrati igru. Znao je s političarima i s ljudima. I dobro je povezivao. Problem je nastao kad je otišao jer su ga naslijedili bezobrazni i bahati ljudi. Da je ostao, puno toga bi bilo drukčije - smatra Pino, koji je često svog direktora sretao po škveru. Sjeća se da je vozio starog stojadina i da su se radnici pitali zašto jedan direktor vozi takav auto.

- Nije se obogatio na bezobrazan i bahat način. Ne kažem da nije imao koristi od svoje pozicije, ali je bio normalan Istrijan. Naravno da je imao tada direktorsku plaću, a zanimljivo je da su tada svi znali kolika je. Ja sam mogao tada saznati svoju i njegovu plaću. Bila je zdravija situacija, puno toga je bilo korektnije - priča nam ovaj performer koji je za vrijeme rada u brodogradilištu postao i mali dioničar Uljanik Plovidbe, koja je oduvijek bila usko povezana s brodogradilištem, ali je uvijek puno bolje financijski stajala u odnosu na Uljanik. Bilo je to doba kad su radnici u čak tri navrata kupovali dionice Uljanika kako bi “spasili brodogradilište”, odnosno kako ne bi dopustili da netko treći uđe u vlasničku strukturu. Mnogi su tada i cijele talijanske penzije ulagali u nove dionice koje su u međuvremenu postale bezvrijedne. Drugi su ih pak otplaćivali na rate iz same plaće.

Radni postoli i trliž

- U radničko dioničarstvo išlo se pod geslom “Idemo spasiti naš Uljanik”. Svi su tada govorili, jednog dana će te dionice vrijediti. I odjednom ne vrijede ništa. Mi smo to sve otplatili i sve je išlo “vrit”. Onda je došla nova emisija dionica i radilo se na isti način. U međuvremenu je osnovana Uljanik Plovidba, pa su nam veliki šefovi rekli da nećemo dobiti razliku u plaćama, nego dionice Uljanik plovidbe koje su na tržištu i one nešto vrijede. Tako sam za svoju razliku u plaćama dobio tri dionice - prisjeća se ovaj umjetnik faza radničkog dioničarstva.

Danas od svega ima svako toliko 45 kuna na računu, ali veli da mu je to dovoljno, kao i njegova penzija. Naime, nakon rada u Uljaniku i otkaza, 14 je godina bio na Zavodu za zapošljavanje i naučio se na pomalo asketski život. Kaže, njemu više ne treba.

Goran Šebelić / HANZA MEDIA
Performans kojim se osvrće na antifašizam te kritizira tadašnjeg ministra kulture Hasanbegovića
 

- Ja sam sada najsretniji ili najnesretniji penzioner. Ne umirovljenik. Jer oni ne rade ništa, a penzioneri rade. Ali meni je dosta rada. Meni je dovoljno 2100 kuna, koliko dobivam svaki mjesec. To mi pokrije režije, vegetarijanac sam i sve manje jedem te imam svoj vrt, a trliži imam dovoljno. A i uvijek nešto delati sa strane - priznaje pulski umjetnik nemirnog duha. Upravo sada sprema nastavak turneje 45+ i dogovara obilježavanje 40. godišnjice svojih performerskih nastupa te novi plesni nastup. Naime, pulski je umjetnik krajem godine u zagrebačkoj Galeriji otvorio izložbu “Mojih prvih 45 električarskih na Art sceni”, kojom je obilježio 45 godina aktivnog djelovanja na umjetničkoj sceni.

U svom je radu svojedobno propitivao socijalističke vrijednosne sustave, ponajprije smisao rada i poziciju radnika, a to se nastavilo do dana današnjeg. Oduvijek ga je zanimala socijalna skulptura te odnos radnika i kulture.

- Budući da sam bio fizikalac, zanimalo me da radim kipove. Ali budući da nisam akademski kipar, nitko mi nikad nije htio dati velike komade. I tako sam počeo raditi s materijalima koji su već bili upotrijebljeni u Tvornici cementa i kasnije u Uljaniku. To su bile minijature. Onda sam se učlanio u KUD Uljanik gdje sam mogao plasirati svoje radove - sjeća se Pino svojih početaka. Kaže da nikada nije imao svoj atelje, a dok je radio u Uljaniku, njegovi su radovi bili izloženi u njegovim radionicama. Puno se toga nakon njegova odlaska zagubilo ili uništilo. Dio je uspio spasiti.

- Ali meni nije potreban atelje. Meni je dovoljno da se svučem gol - priznaje ovaj performer koji je prvi performans imao prije 40 godina. I bio je skandalozan, kao i većina njegovih izvedaba.

Onda je nastavio raditi s brojnim umjetnicima, što likovnima, što s glazbenicima, što s performerima, a kroz rad su ga uvijek pratili radni “postoli” i “trliž”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. lipanj 2020 06:24