Pirova pobjeda, ako i to

Velika pobjeda, kliktao je ozaren šef srbijanske diplomacije Vuk Jeremić nakon što je Opća skupština UN-a prihvatila rezoluciju kojom se od Međunarodnoga suda pravde u Den Haagu traži savjetodavno mišljenje o usklađenosti proglašenja neovisnosti  Kosova s međunarodnim pravom. Zadovoljan je Jeremić, a kako i ne bi bio.



Obletio je gotovo cijeli svijet, razgovarao s predstavnicima svih zemalja koje imaju zazor prema odluci Kosova i uspio dobiti njihov glas. Prema rezultatima glasovanja, takvih je zemalja 77. No, UN broji 192 članice, od kojih je glasanju pristupilo 157. Od preostalih 80 zemalja, šest se otvoreno protivilo rezoluciji, a čak 74 su bile suzdržane. E, sad se već otvara pitanje je li to stvarno pobjeda ili zapravo još jedna potvrda da znatan dio međunarodne zajednice prihvaća činjenicu da je na jugoistoku Europe stvorena nova politička arhitektura.

I to je činjenica nad kojom bi se Jeremić, nakon što se otrijezni od pobjedničkog šampanjca, trebao ozbiljno zabrinuti. Nije sporno da je proglašenje neovisnosti Kosova u veljači ove godine bilo isforsirano i nedovoljno pripremljeno, da je izazvalo raskol i unutar Europske Unije, da je stoga pustilo duha iz boce i omogućilo Rusiji da se zabavlja priznanjem Južne Osetije i Abhazije nakon što je tenkovskim projektilima ispljuskala neodgovornog gruzijskog predsjednika.



No, jednako je tako jasno da je Kosovo u posebnom statusu još od 1999. godine, da je taj status rezultat genocida Miloševićeva režima, jedinog na koji je međunarodna zajednica (čitaj: SAD) reagirala vojnom operacijom, da od tog datuma Beograd nema baš nikakvu kontrolu nad Prištinom. Nije, dakle, bilo pitanje hoće li Kosovo biti samostalno, nego kada, a tu je u procjeni vremena Washington učinio veliku stratešku pogrešku.



No, odluka OS-a UN-a, kao ni Suda, ne samo zato što je neobvezujuća i savjetodavna, nego i zbog činjenice da je Europa prihvatila neovisno Kosovo (dvije velike protivnice neovisnosti, Slovačka i Rumunjska, jučer su donijele odluku da će priznavati kosovske putovnice!), neće ni na koji način utjecati na status Kosova.

Ona će neodlučnim zemljama, onima koje čekaju pravi trenutak za odluku o priznanju (primjerice, susjedne Makedonija i Crna Gora), pružiti dobar izgovor da još neko vrijeme prolongiraju svoju odluku i tako sačuvaju dobre odnose s Beogradom, a da im to Priština ne može zamjeriti.



Ako su, pak, u Tadićevoj vladi realni, onda ova odgoda i njima donosi vrijeme potrebno da svoju javnost pripreme za prihvaćanje (jasno, ne i priznanje) nove političke realnosti. Samo bi u tom slučaju slavljenje odluke OS-a UN-a bilo razumno.