Namrgođen i krupan stajao je nalakćen na rub mramornog šanka, otresao cigaretni pepeo u sudoper i plašio goste. Stranci bi drhtavih koljena ulazili, obično držeći u rukama raskupusan turistički vodič rastvoren na stranici s preporukom omiljenog lokala splitskih novinara i pisaca, a Vinko Radovani bi ih odmjerio, pa im bez riječi pokazao ili da sjednu ili da se pokupe otkud su i došli. Nikad niste znali što će napraviti. Nedokučiva su bila mjerila kojima je presuđivao tko je vrijedan njegove milosti, a tko je ne zaslužuje. Uskratio bi je napokon katkad i nama, stalnim gostima uredno zavedenim u popis inventara ugledne ugostiteljske ustanove, da bi nas sutradan potpuno prirodno nazvao i pitao: “Di si? Ča činiš?” a mi bismo mu, jednako tako, potpuno prirodno odgovarali, kao da se ništa ružno među nama nikad nije dogodilo. Kao što uostalom i nije.
Konoba Hvaranin s njim je djelovala kao nekakva gusarska jazbina, nalik onome polumračnom i zadimljenom lučkom prenoćištu s početka “Otoka s blagom” Roberta Louisa Stevensona. Gazdu ste mogli zamisliti s povezom preko oka i papigom na ramenu. Bio je to čovjek koji je vidio svijeta, družio se i sa svecima i s grešnicima, i s prinčevima i s prosjacima, i s mudracima i s ludama, i nakon brojnih pustolovina se trijezan i čist skrasio u maloj krčmi, da mijesi njoke, okreće lubine na roštilju i miješa rižu sa školjkama kratko prodinstanim na maslinovu ulju i češnjaku.
Ovo posljednje bilo je možda najbolje u ponudi kuće. Ne jednom sam oduševljeno opsovao kušajući rižu al dente u mirisnom guštu svježih kućica i brbavica, na što bi Vinko Radovani jezgrovito zaključio: “E, bogati!” Gradio se ravnodušnim, ali nije mogao sakriti kakvim ga ponosom ispunjava umijeće da nahrani druge. Hrana mu je bila najvažnije životno pitanje. Ako bi tkogod od nas utorkaša negdje putovao, redovito je zvao i neizbježno postavljao jedno pitanje: šta smo jeli? Srce mu je ispunjavalo ako bi nas negdje gostioničari prevarili, pokrali i ostavili gladnima, pa smo mu mi tako i pripovijedali, čak i ako nije bilo istina.
Druga stvar koju bi obavezno kazao, gdje god da ste se našli, u Belgiji, u Americi, u afganistanskim planinama i amazonskim prašumama, na Tajlandu ili na Kubi, bilo je da on tamo ima jednoga s kojim je ili bio u vojsci, ili je s njim studirao medicinu, ili je taj u ratu dolazio u njegov bordel na Bačvicama, ili je oženio nekakvu njegovu rodicu iz Jelse. Nije bilo točke na zemaljskoj kugli u kojoj Vinko Radovani nije poznavao nekoga.
“Iman ti ja čovika tamo”, rekao bi samouvjereno.
“Aha, kako da ne”, odgovorio bih mu ja sumnjičavo.
I kako možete pretpostaviti, on ga je stvarno imao.
“Vinko Hvaranin?! Šta je s njim, sto godina ga nisam vidio?” povikao bi Eskim razdragano, nudeći vam komadić tuljanove masnoće s vrha noža.
Sve i svakoga je on znao. Tko se ženi i razvodi, tko kupuje stan ili prodaje brod, tko ima nizak tlak ili visoke trigliceride, tko se muči s raspletom romana, tko je dobio glavnu ulogu u makedonskom povijesnom filmu, sve ste mogli doznati od Hvaraninove izvještajno-novinske agencije, skraćeno: Hine. Bilo je na trenutke sasvim zbunjujuće koliko informacija o svijetu ima jedan koji cijelih petnaest godina nije otišao dalje od peškarije. A nema ni fejsbuk. Sve mu je dolazilo nekako tajanstveno, mimo uobičajenih komunikacijskih kanala. “Reka mi je čovik”, znao bi kazati, ne otkrivajući identitet izvora.
Jednom je odustao od lutanja i pobjegao od svijeta, ali svijet nije mogao bez njega. Svijetu je nedostajao Vinko Radovani, pa su svi oni sveci i grešnici, prinčevi i prosjaci, lude i mudraci počeli dolaziti k njemu, u malu konobu u Ban Mladenovoj, a on bi im, već prema raspoloženju, pokazao da sjednu i pružio jelovnik u kožnim koricama, ili ih otjerao s praga. Znao je biti nesnosan i znao je biti neodoljiv, kojiput i jedno i drugo istovremeno, a onda se u četvrtak navečer naprosto srušio i umro, bez premišljanja i oklijevanja, odrješito i brzo, kako je i inače sve činio. Ostavio nas je da tugujemo za njegovim neobičnim zgodama i njegovim jelima, najslasnijima koje smo, bez konkurencije, ikad i igdje kušali.