PIŠE ELLA DVORNIK Baš je dobro biti 'štreber': kul je voljeti nešto i željeti biti dobar u tome

Dala nam je profesorica ruskog prošli put za domaću zadaću nekakav papir sa 40 riječi i rekla je “odaberite 5 riječi koje ćete ispisati ruskom azbukom”. To je bilo u prošlu srijedu... Imala sam vremena preko vikenda sjesti i krenuti pisati zadaću. I reko’, zašto da napišem samo pet kad mogu sve. Razmišljala sam hoću li ili neću, kako će me drugi u razredu gledati, hoće li ispasti kao da se preseravam? I onda sam odlučila da baš hoću, mislim plaćam školu pa mi je u interesu da naučim što više mogu. Kad je profesorica došla pregledati zadaću i vidjela što sam napravila, osjećala sam se kao štreber, bilo mi je neugodno jer znam da ostali koji idu sa mnom u razred studiraju, rade ili još idu u srednju i uz svu zadaću koju imaju vjerojatno nemaju vremena još i za ovo. Malo mi je bilo krivo.

Znate da ste u školi imali onog jednog koji je sve napravio na vrijeme i više nego što je trebao, a vi ste uvijek sve u zadnji čas. E pa, mene nikad nije zanimala domaća zadaća, ja sam bila ona koja je prepisivala sve pet minuta prije nego što dođe profa uz deranje “kaj smo imali za domaću zadaću?” Znala sam da smo imali, ali nisam htjela nakon 7 sati škole još doma pisati zadaću, htjela sam se igrati i zabavljati. Sada kad sam starija i prošla sam svu zabavu, sad sam spremna naučiti nešto.

Mogu se tome potpuno posvetiti i uživati u tome da budem štreber. I baš je lijepo kada nešto baš želiš naučiti, kada nešto baš toliko voliš da se potrudiš napraviti i više od zadanog. Ja sam uvijek mislila da su “štreberi” prirodno talentirani da nauče nešto, ali sada sam svjesna da su jednostavno imali drukčije umove, bili su introvertni, nisu izlazili van i igrali se jer su bili sramežljivi i teško su sklapali prijateljstva. Učili su doma i pisali zadaće i uživali su u tome, dok su ih ostali zbog toga smatrali “outcastovima”. Danas sam prvi put osjetila kako je to. I pomiješani su mi osjećaji. U jednu ruku ne želim biti netko tko je na glasu štrebera, a u drugu ruku sam ponosna na sebe zbog toga. Nisam nikad sjela za knjigu i napisala zadaću, a sada ne samo da pišem zadaću nego imam i dvije različite aplikacije da mi pomognu učiti ruski dok nemam satove. Gledam ruske filmove i tjeram prijatelje iz Rusije da se dopisuju sa mnom...

I znate što, baš je dobro biti “štreber”. Baš je kul voljeti nešto i željeti biti dobar u tome. To je poseban osjećaj! Voljela bih da me kao klinku više zanimala škola, ali jednostavno mi je trebalo vremena da odlučim što želim od svega toga. Da sam, recimo, upisala faks odmah nakon srednje, mislim da ne bih bila zadovoljna odabranim. Trebalo mi je malo vremena da se sve slegne, da donesem neke teške odluke i pronađem nešto u čemu sam dobra i što me zanima. Puno je lakše naučiti nešto ako te zanima. Sada kada puno putujem shvaćam koliko je važno naučiti drugi jezik. Dobiješ neku drugu percepciju stvari oko sebe.

Možeš na drukčije načine reći neke stvari, opisati ih i doživjeti svijet oko sebe. Zanimljivo je da neke stvari koje me nisu zanimale dok sam bila mlada sada baš jako želim. I sada tek vidim koliko ih jako želim kada me nitko ne tjera da ih radim. Imam u glavi samo cilj. Navodno ću na trećem stupnju već moći govoriti ruski dovoljno dobro za razgovor. To je za 9 mjeseci. Za 9 mjeseci govorit ću jezik koji mi je sada potpuno nepoznat. Činjenica da znam da ću znati nešto novo za 9 mjeseci totalno me uzbuđuje i straši. Ta spoznaja da imam kapaciteta zapamtiti nešto totalno nepoznato i da će mi postati nešto normalno.

Za dvije godine ću vjerojatno govoriti bez sjećanja kako je bilo kada nisam ništa znala. I kada prođe ovih godinu dana učenja ruskog, želim naučiti nešto drugo, i onda nešto drugo. Želim učiti dok više ne budem imala snage više ništa naučiti. Jer učiti je nešto što možemo zauvijek raditi i besplatno, toliko ima stvari na ovome svijetu koje ne znamo. Kakva šteta da nas ne zanimaju. Kakva šteta da se ne cijenimo dovoljno da vjerujemo da možemo.

Neke sitnice koje naučimo toliko nam mogu poslužiti da je to nevjerojatno. Uskraćujemo si najveće blago ovoga svijeta - znanje. I dalje mislim da nije dobro toviti djecu informacijama koje ih ne zanimaju. Treba ih promatrati i vidjet u čemu su dobri, jer dok god rade stvari koje vole, donosit će dobre odluke kad budu stariji. A kad budu stariji, moći će uz dobru volju naučiti što god žele. Danas su nam informacije dostupnije nego ikad prije, a čini mi se da su ljudi prije puno više htjeli naučiti nego danas kada mogu. I strah me je da će se svi pretvoriti u robote bez interesa i želja. Naučite što god možete dok još možete i pokažite drugima da je super znati.