Nekidan sam se osvrnula na svoj život posljednjih par godina, kao i na živote mojih prijatelja. Nekoć smo svi sjedili po parkovima i pili bambuse, a danas se većina izgradila u nešto što nisam očekivala: i dalje piju bambuse, samo ih sada svi čudno gledaju zbog toga. Sve su to ljudi od 25 godina koji sada imaju svoje firme, poslove, galerije, dućane i jako su uspješni. Tražila sam nekakvu zajedničku točku među svima nama i kako to da su se svi iz te moje grupe s kojima sam se družila uspjeli izgraditi i dosegnuti slične ciljeve. Uvijek sam govorila i danas tvrdim da te možda roditelji odgoje do neke dobi, ali nakon toga te odgoji društvo. Jako je bitno s kakvim se ljudima družiš, ne samo zbog toga što oni imaju utjecaj na tebe, već zato što i ti utječeš na njih. Mogu ti roditelji biti slika crkvene obitelji, ali ako se družiš sa ‘štracama’, velika je vjerojatnost da ćeš i preuzeti nešto od toga, osim ako one ne preuzmu nešto od tebe. Mislim da je jedna od najbitnijih stvari koja je moje prijatelje dovela do toga gdje jesu - razumijevanje.
Nismo uvijek shvaćali zašto ovaj drugi radi to nešto određeno, nismo znali kako se od toga može ikada zaraditi, ali smo vjerovali i podržavali. Nismo nikad preispitivali tuđu odluku niti tražili razloge da im spustimo. Družili smo se s maksimalno pozitivnosti. Ljudi izvan naše grupe bili su ti koji nas nisu razumjeli. Smijali su se našim odlukama, smijali su se kad smo htjeli biti pisci, slikari ili upisati robotiku, kad smo farbali kosu u roza, zeleno i plavo. ‘Od toga se ne živi’, rekli bi nam. Bili smo ‘outcasts’, jer smo vjerovali u ono što smo voljeli i jer smo bili u takvom društvu. Kad su nam se putevi razišli i kad smo našli nova društva, shvatili smo da je ta podrška koju smo jedni drugima davali nestvarna. I naišli smo na prepreke, što društvene, što poslovne. Ljudi s kojima smo se onda počeli družiti bili su puni mišljenja i kritika. ‘Tko će te zaposliti s tim tetovažama?’, ‘Ne možeš ništa bez fakulteta’, ‘To nije posao, to je hobi’. Ali mi nismo htjeli da nas drugi zaposle, nitko od nas nije htio raditi za nekoga. Jednostavno snovi nam nisu bili takvi da smo morali tražiti posao. Nama je bilo teže jer smo ga sami trebali stvoriti. To znači da nismo imali plaće niti upute nadređenih. Morali smo raditi besplatno da bi nam se jedan dan isplatilo. Meni je najviše zbunjujuće vrijeme bilo kad sam završila srednju školu.
Prebacila sam se iz privatne škole u dopisnu i kad sam napokon završila, trebala sam donijeti odluku. Hoću li se upisati na faks? Čime da se bavim? Neki ljudi znaju od osnovne što žele, ja nisam nikad znala. Svi su mi rekli da ću znati u srednjoj školi, ali i kad sam je završila, nisam znala. U Londonu sam skoro upisala London university of arts, ali nisam ni u to bila sigurna. Radila sam tu i tamo neke poslove, izmišljala i isprobavala i naišla sam na milijun prepreka. Kao i moji prijatelji. Radila sam svašta u nadi da ću se pronaći u nečemu i nisam se nikako mogla naći. Mislim da su moji roditelji imali velik utjecaj na to. Nekako stalno svi očekuju od tebe da budeš kao roditelji, ali ja nisam htjela biti kao oni. Nisam htjela biti kći nekoga, unuka nekoga. Htjela sam biti nešto totalno drugo. Nešto što čini mene. I onda sam otišla od svega. Odlučila sam da želim biti kao obični ljudi, negdje gdje me nitko ne zna, gdje sam nitko i ništa, gdje jedan dan mogu glumiti da sam doktor, drugi dan nešto drugo. Ironično, tamo sam postala i najuspješnija, baš kao i moji prijatelji. Došli su negdje gdje je razumijevanje i podrška ključ uspjeha. Gdje su ti ljudi čestitali na uspjehu i jako kritizirali tvoj pad. Živjela sam u sredini gdje drugi ljudi nisu podržavali moj neuspjeh. Došli bi mi da mi daju govore samopouzdanja, nisu prihvaćali da odustanem, jer im je stalo. Shvatila sam u svim državama u kojima sam živjela razlike u mentalitetu, ali i u kulturi kao i u ekonomiji. I to najviše utječe na ljude. Zato je tolika razlika između svih država i ljudi. Moji prijatelji su slikari, pisci, blogeri, dizajneri, robotičari, arhitekti… Nisu to neki tipični poslovi i nisu nimalo jednostavni, ali oni svi od toga zarađuju. Ljudi ih gledaju doma kao da su izmislili svoje zvanje, kao da to inače ne postoji. Moj prijatelj prodao je sliku za 50.000 kuna u galeriji u Engleskoj i svi njegovi prijatelji u Hrvatskoj su u šoku. ‘Mislim, lijepo je, ali 50.000 kuna?’. Ili mojoj prijateljici koja piše romane kažu: ‘Ali ti nisi završila književnost, nisi pravi pisac’.
Treći dečko koji se s nama družio je non-stop pušio travu, činilo se da je glup ko stup, da ništa ne radi. Dobio je stipendiju, otišao u Japan i studira robotiku. Iskreno, i ja sam ostala iznenađena, nisam mislila da je moguće. Poanta je da svi mi imamo ono nešto da uspijemo u svojim željama i snovima, da nešto tipično učinimo netipičnim, da se razvijamo i da na taj način doprinosimo kulturi, ekonomiji i razvijanju. Svi nešto želimo i svima je nešto teško. Najbitnije je ipak da se okružite pravim ljudima koji vas neće tjerati da preispitujete svoje želje. Koji će vam otvoriti bocu vina za prvu sliku koju prodate, koji će vam reći da VI TO MOŽETE kada vam svi kažu da ne možete, koji će vam reći da se trgnete i da radite više jer ste lijeni. Kad pogledate idući put nekoga tko je uspješan i tko radi ono što voli, nemojte se pitati što je on učinio da je tako uspješan, zapitajte se s kim se družio dok je to činio. Jeste li vi ta osoba? Da li vi razumijete i podržavate svoje prijatelje, podržavaju li oni vas? Umjesto da govorite stalno ljudima što ne mogu i zašto ne mogu, zašto im ne kažete ono što mogu. Zar bi vas ubilo malo pozitivnosti i podrške drugima? Ako su oni uspješni, i vi ćete biti. Ako ne u poslu, u životu sigurno.