MAČKA U VELJAČI

PIŠE JELENA VELJAČA Bojim se obnavljanja domoljublja. Zašto? Pa,kako se ne bojati nacionalizma u nas!

Da, u hrvatskoj nacionalizam ima negativnu odrednicu i žao mi je, predsjednice Grabar Kitarović, što je tako, ali za to su krivi prethodnici iz vaše stranke koji su nas 20 godina razdvajali i dojili lošim mlijekom
 Goran Mehkek/CROPIX

Bilo je silno popularno biti Hrvatica u vrijeme kad sam ja odrastala. Uz Levis 501 i marte, tu je bila i domovnica, kao predmet požude broj 1. Odjednom se balon u kojem sam živjela u godinama koje se broje jednom znamenkom - mirna miješana (od sintagme miješani brak, za više informacija vidi pod “devedesete u Hrvatskoj”) obitelj u mirnom radničkom naselju s puno livada na periferiji grada, dvadeset minuta tramvajem do centra - probušio i ja sam se našla u neobranom grožđu jer su moji roditelji u prvih deset godina mog života nekako propustili lekcije koje će se u vremenu koje je slijedilo pokazati užasno bitnima - primjerice, kako prepoznati Srbina po imenu, završavaju li “naša” prezimena na -ić ili -vić (s ovim, kao i s tablicom množenja, još imam problema), kojom se rukom prekrižiti i u kojem smjeru, kad se bor baca s balkona i imamo li rodbine u Beogradu.

Moji su se starci do tada nepromišljeno bavili time da Braco i ja svladamo neke druge nauke: vožnja BMX-a bez pomoćnih kotača, skok na glavu i ronjenje s otvorenim očima kotirali su vrlo visoko. Zbog njihovih suludih ideja o bezbrižnoj pedagogiji, eksploziju nacionalizma Braco i ja dočekali smo nespremni. Primjerice, kao što možete primjetiti, ja i danas koristim riječ “zbog” umjesto tada izuzetno reklamirane “poradi”, pripišimo to mom jugoslavenskom odgoju.

Primjerice, kad su me u školi tih osjetljivih dana pitali želim li ići na vjeronauk, zbunjeno sam rekla “ne”, iako sam se potajno nadala da na tom satu mogu naučiti kako jedne godine konačno uloviti Djeda Mraza koji ostavlja gomile poklona baš ispod jele u Laurenčićevoj 8c, iako nismo imali dimnjak ni kamin, nego centralno grijanje. Majka bi me probudila i rekla: brzo, brzo, Djed Mraz je već kod lifta! Braco i ja bismo trčali mračnim hodnikom socijalističke arhitekture, koji je mama uzaludno iz godine u godinu pokušavala utopliti nekim zimzelenim biljem, no, zamislite, nikada ga nismo ulovili.

Možda da ipak odaberem vjeronauk, možda dobijem neke čudesne moći, pitala sam se dok mi je UČITELJICA (donedavno DRUGARICA) rekla da ostanem stajati na nogama. Bila sam izdvojena, označena. Nevjeronaučna. Nevjernica. Da sam bila dovoljno nacionalistički obrazovana, znala bih se utješiti mišlju da je moje prezime nesumnjivo hrvatsko, no u tom trenutku uopće nisam mogla pojmiti da bi, primjerice, anglizam “februar” bila oznaka nečiste krvi. Stajati smo ostali Neven, Mirjana i ja. Romsku djecu iz razreda, a bilo ih je puno, učiteljica nije ništa pitala. Onda nas je pitala za koga će glasovati naši roditelji. Neven je drčno odgovorio: “Za Tuđmana sigurno ne!” A ja sam opet proklinjala svoje roditelje jer NIŠTA NE ZNAM, pa ni tko je Tuđman, pa ni što je to glasovanje.

Mrzila sam ih jer me nisu UPUTILI u točan odgovor zbog kojeg ne bih bila izdvojena, mrzila sam ih jer nisam krštena (to je bilo sljedeće pitanje, Zagreb, rane devedesete). Ne, ja nisam shvaćala da je to što sam izdvojena kao tifusar jer su stavovi mojih roditelja učiteljici Klarić upitni nešto zbog čega trebam biti ljuta na nju, ja sam, kao i svako dijete, samo htjela pripadati, biti dio sigurne mase - a ona je u tom trenutku bila opredijeljena za vjeronauk. Pa sam, umjesto na društvo koje je podržavalo takve momente, bila ljuta na svoje roditelje. Nisam s ocem mogla razgovarati o toj velikoj nepravdi koju su mi počinili (oni, naravno, ne učiteljica, ne društvo), jer je bio na fronti. Majku se, pak, nisam usudila pitati da sjedne sa mnom i, umjesto pletenja koje smo svladavale prošlih zima, prođemo kroz imena, tako da čim nekoga upoznam, znam procijeniti je li Hrvat.

Naime, moja urođena hipersenzibilnost govorila mi je da je neki problem s njezinim imenom, pa je nisam htjela dodatno uzrujavati (kad je već nepodobna, ona, zagrebačko dijete koje je završilo četvrtu gimnaziju u Mimari). Kako to obično biva, upravo ono što sam zamjerala roditeljima tada postalo je moja prednost u godinama koje su slijedile, a danas je upravo to stvar zbog kojih ih najviše poštujem. Čini mi se, naime, da ću se upravo zbog toga mnogo bolje snaći u ovom novom valu koji se diže, a zove se oživljavanje nacionalizma. Što je tu loše, pitat će mnogi. Zašto se bojim obnavljanja domoljublja, pa svatko ima pravo biti ponosan na sebe i svoje podrijetlo.

No, nismo li svjedoci da su se nacionalnost i vjeroispovijest na ovim prostorima koristile za potpuno pogrešne agende godinama, desetljećima, ako ne i stoljećima? Kako se, zaboga, NE bojati nacionalizma u nas? Čuju se one klasične floskule tipa: ljubav prema domovini nije sramotna. A tko je tvrdio da jest? Moj me otac s ratišta to nije učio, dapače. No kasnije, kad se ljubav prema domovini iskorištavala za mazanje očiju GRAĐANIMA (ah, kako samo volim ovu riječ, jer riječi su bitne, a manipulacija istima opasna igra), a sve u svrhu krađe, osobnog profita i kriminala, stvorila se u njemu jedna brana koja se zakračunala i ne dopušta da se osjeća ni označava nacionalistom. Ljubav i ponos - da, ali tih, intiman, skroman, zadržan za sebe.

Voljeti, to me učio, ali ne mrziti u ime ljubavi, to ne ide zajedno, rekla bi i logika, i semantika, i povijest. Nikad mi, doduše, nije rekao kako se osjeća, a ipak to pišem gotovo sigurna da je tako, jer i sama točno to osjećam. Da, u Hrvatskoj nacionalizam ima negativnu odrednicu i žao mi je, predsjednice Grabar Kitarović, što je tako, ali za to su krivi prethodnici iz vaše stranke, koji su nas dvadeset godina razdvajali i dojili lošim mlijekom, nadajući se da će tadašnja djeca, poput mene, izrasti u “dobre Hrvate”. A što je točno bio ideal? Hrvat koji nema rodbinu u Srbiji. Ili ih barem niječe! Hrvat koji ne podnosi i ne priznaje sve što je drugačije od njega. A kako to postići? Uzgojem straha od drugačijeg. Ima li uopće zdravog nacionalizma, filozofsko je pitanje. Ne pitajte me volim li svoju domovinu, jer da je ne volim, ne bih bila ovdje, ne bih pisala na hrvatskom, ne bih se borila za svaki -ije/je na Facebooku i ne bih izlazila na glasovanja koja imaju malo smisla. Da, naučila sam u međuvremenu što je glasovanje, naučila sam kojom se rukom dobri Hrvati križaju, naučila sam da je moja majka Hrvatica iako su njezini roditelji bili Srbi u Hrvatskoj, naučila sam da su u nas nacionalnosti začudna i ponekad neobjašnjiva pojava, i shvatila sam da me za sve to boli neka stvar, jer, ako me pitate jesam li “oni” ili “oni” u toj slavnoj podjeli ove minijaturne zemljice skromnog stanovništva, mogu vam samo ispričati ovu priču.

Moj je otac dečko s Trešnjevke, sin Dalmatinca, partizana, rođen u Sarajevu. Moja je baka Sarajka, patološki vezana za svoj rodni grad. Pa kad je ovaj tjedan umro Kemal Monteno, slušali su ga i baka i otac glasno, sigurna sam. Slušala sma ga i ja, sama, plačući. Tata se, naime, samo jednom nakon rata vratio u Sarajevo, proveo nekoliko dana fotografirajući ranjeni grad, te je nakon povratka rekao: “Nema, majko, više našeg Sarajeva...” Zašto “našeg”? Jer su oni i Sarajevo, ono kakvo je nekad bilo, i Trešnjevka na kojoj je moj otac naučio govoriti “kaj”, i Zagreb, i kamenjar na Kozjaku, gdje još stoji starina usred neobranog maslinika, starina s kojom moj brat i ja ne znamo što ćemo, jer je tu rođen moj pradid, i jer su tu posađeni jablani u čast njegovih unuka. I to smo, kao i pjesma Kemala Montena. I srpska krv moje majke, i uspomene njezina djeda s ruskog fronta, i mog oca iz Domovinskog rata, zbog kojih noćima nije spavao. To sam. Kako se ta mješavina zove? Čovjek, kažu u nekim drugim društvima. U našem, zovite me građankom Republike Hrvatske koju silno volim, hvala.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 15:22