Jedna od rečenica koja je od brazilskog spisatelja Paula Coelha učinila globalnu literarnu zvijezdu je ona iz njegova romana “Alkemičar” o tome “kako će se cijeli svijet urotiti da postigneš nešto što stvarno želiš”.
Lijepa je to misao, no može li poslužiti kao princip vođenja države? Odgovor na to pitanje zapravo je sadržan u prošlotjednoj odluci Europske komisije da uskrati odobrenje ugovoru koji je Hrvatska elektroprivreda namjeravala sklopiti s japanskom kompanijom Marubeni oko gradnje termoelektrane Plomin C.
Problem s ugovorom je bio u tome što je HEP spornim ugovorom ulagaču jamčio da će tijekom sljedeća tri desetljeća polovicu proizvedene energije u novoj elektrani otkupljivati po fiksnoj, unaprijed određenoj cijeni. Problem je što su takvi ugovori na temelju europske regulative o zaštiti tržišnog natjecanja zabranjeni, a takvi dugoročni ugovori o kupnji energije smatraju se neizravnom državnom potporom. U HEP-u su se nadali da će uspjeti nagovoriti Europsku komisiju da im odobri iznimku od tog pravila, no, kao što su mnogi eksperti i upozoravali, uzalud. Situacija je, dakle, takva da bi HEP mogao Plomin C graditi sam, ali uz aktualni kreditini rejting to je za njega prevelik financijski zalogaj i rizik. Potencijalni partner, pak, koji bi donio jeftiniji kapital i uzeo dio rizika, traži sklapanje dugoročnog ugovora, kojeg Europska komisija ne dozvoljava.
Projekt Plomina C, dakle, nalazi se u slijepoj ulici, no neupućeni čitatelj teško bi došao do takvog zaključka proučavajući izborne programe velikih stranaka. Tako, primjerice, vladajuća koalicija u svom programu bezrezervno najavljuje njegovu gradnju, HDZ - barem ako je vjerovati njihovu nadležnom ekspertu Darku Horvatu - također podržava taj projekt, a i Reformisti Radimira Čačića bi realizirali taj projekt. Radi se, dakle, o poprilično jedinstvenom slučaju da se predizborna obećanja izjalove i prije nego što su održani sami izbori. No, to je u suštini i očekivana posljedica bagatelnog pristupa predizbornim obećanjima, a posebno u kompleksnoj djelatnosti kakva je energetika danas.
“Alkemičari” iz hrvatskih stranaka vjeruju da će se, ako je budu jako željeli, elektrana u Plominu, usprkos svim problemima, graditi. Problem je zapravo u tome što se među hrvatskom političkom elitom, barem njezinim većim dijelom, na investicije i ulagačke projekte i dalje gleda kao na pitanje voluntarizma - volje, odlučnosti i deklarativne spremnosti da se oni ostvare. Radi se o anakronizmu nekadašnje dogovorne ekonomije na reguliranom tržištu u okvirima totalitarnog društvenog uređenja.
U takvim okolnostima investicije su u prvom redu bile rezultat političkih projekata. Ne znači to da se pritom nisu provodile i vrlo ozbiljne studije izvedivosti i isplativosti, ali projekti su se u konačnici realizirali snagom odluke izvršnog političkog tijela. Od kraha tog sustava prošlo je četvrt stoljeća, no mnogima je i dalje teško prihvatiti činjenicu da sada stvari funkcioniraju drukčije. Sasvim konkretno rečeno, koliko god neki hrvatski političar danas bio voljan graditi neki energetski objekt, njegove će želje ostati sanak pusti ako taj projekt ne može zadovoljiti vrlo rigidne ekonomske, upravne, ekološke i ostale obveze koje proizlaze iz članstva Hrvatske u Europskoj uniji i funkcioniranja slobodnog tržišta.
Pa kad, primjerice, HDZ obeća da će izgraditi 8 novih hidroelektrana u Hrvatskoj, trebali bi odgovoriti i na pitanje koliko tih projekata ima jasnu računicu isplativosti, zadovoljava okolišne uvjete, te je tehnički i tehnološki izvedivo. No, naravno, na ta pitanja nema odgovora. A i kad bi ih bilo, pitanje je koliko bi bili relevantni. Na tržištu koje, poput energetskog tržišta Europe, upravo prolazi fundamentalne promjene, nešto što je isplativo na početku mandata već četiri godine poslije zbog promjene regulativnih, tehnoloških ili komercijalnih okolnosti može postati poprilično neisplativo.
Utoliko, bilo bi oportuno suzdržavati se od velikih obećanja u tom sektoru. Pitajte samo profesora Ivana Lovrinovića, ekonomskog stratega Mosta. On je prošlog tjedna na stranačkom skupu u Sisku kao rješenje problema žitelja toga grada naveo gradnju hidroelektrane. - Danas, nažalost, niti jedna politička opcija ne može zadovoljiti potrebe građana, svi pokušaji rješavanja problema su u službi kampanje. Ovom kraju potrebna je izgradnja hidrocentrale - poručio je Lovrinović građanima grada s jednom od najviših stopa nezaposlenosti u zemlji.
Inače, posljednja veća hidroelektrana izgrađena u Hrvatskoj - HE Lešće - zapošljava ravno 0 (slovima: nula) ljudi, njome se upravlja iz HEP-ova dispečerskog centra u Zagrebu. Koliko će onda Siščana svoju potrebu za radnim mjestom zadovoljiti Lovrinovićevom elektranom? No, kako bi rekao Coelho, ako nešto stvarno želiš...