“Nije njemu/njoj lako”, kaže mi poznanica za osobu koja se osjeća muškarcem i ženom. “Da stvar bude gora, rodio/rodila se u malom mjestu.” Otkad znam za sebe, tu su Drugi i Drukčiji. “Oni nisu kao Mi!”, najkraća je definicija Drugih. No mene zanima tko smo to “Mi” i kakve navike prakticiramo u svojoj normalnosti? U društvu u kojem živim alkoholizam spada u normalne navike. Potpuno je normalno vidjeti pijanca kako tetura prema kući u kojoj se sprema premlatiti ženu, a možda i djecu.
Alkohol je savršeno prihvatljiv, smatra se simpatičnim kao u komediji “Tko pjeva zlo ne misli”, a u svojoj knjizi “Mladenačke uspomene iz Hrvatske”, objavljenoj potkraj 19. stoljeća, Imbro Tkalac piše kako je najveću kaznu kao dječak iskusio kada su mu stariji zabranili piti vino. Da je bog Dioniz sveprisutan među Hrvatima, u to uopće nema sumnje. No nismo prvi na ljestvici ispičutura, u tome nas ipak šiju neki sjevernoeuropski narodi. Normalno je da pijana djeca vikendom sjedaju za volane automobila svojih roditelja i gaze drugu djecu.
Tu i tamo vidimo televizijski prilog o kontrolama na izlazu iz diskoteka, ali crne kronike i dalje se pune istim ili sličnim vijestima. Jer normalno se zabaviti s društvom, a pod “zabavom” se podrazumijeva pijanstvo. Isto tako, “normalno” je, mnogo normalnije od muškarca u haljini, da muž ima karijeru, a žena ima karijeru i kućanstvo. Smiješno je mali postotak brakova u kojima je došlo do raspodjele kućnih poslova. Opteretiti ženu normalno je i poželjno ponašanje. Isto tako normalno je na razgovoru za posao pitati ženu kani li ostati trudna i, općenito, kakvi su joj planovi s maternicom i jajnicima. U društvu u kojem živim normalno je imati skladan brak u kojem se ne spominju djeca nastala u paralelnim vezama, za koju se dozna tek nakon partnerove smrti.
Tepisi su neophodan djelić interijera skladnih obitelji jer pod njih se uvijek sve pomete. Normalno je i prihvatljivo podmetnuti tuđe dijete svojem bračnom partneru. “Jer nećemo se valjda zbog toga razvoditi”, misli se. Normalno je lagati u lice nekome s kim živimo pod istim krovom. Normalno je i poželjno Druge i Drukčije osuđivati. U najmanju ih ruku, ako smo jako pristojni i dobronamjerni, samo ogovarati. Ako se prisjetimo prošlosti, Belgijancima je bilo normalno imati robove u Kongu. Robovi su do danas u mnogim dijelovima svijeta normalna pojava. Bilo je normalno voditi opijumske ratove i ubijati ljude opijumom. Oduvijek je bilo normalno voditi ratove, pljačkati, paliti i ubijati.
Danas, u digitalnoj eri, normalno je zlostavljati ljude na internetu, vabiti djecu u samoubojstvo, a sijanje mržnje zvati “slobodom govora”. Na farmama “trećeg svijeta” (i ne samo trećeg!) normalno je kljukati vitaminima fertilne žene kako bi parovima koji iz ovih ili onih razloga to ne mogu rodile dijete. Iznajmljivanje utrobe prihvatljivo je i normalno otprilike kao iznajmljivanje apartmana. Negiramo činjenicu da se žena s djetetom koje nosi u utrobi htjela ili ne s njime poveže i da joj nije svejedno poslati ga daleko od sebe nakon poroda. Za to ona dobije novac koji joj je u njezinoj bijedi prijeko potreban. U nekim zemljama čak je i zakonom regulirano da žena ne smije raditi probleme prilikom odvajanja od djeteta kojeg rodi nekom drugom paru.
Sve su to normalne stvari. I dalje se u nekim dijelovima svijeta prakticira prisilno vjenčanje malih djevojčica i smatra se normalnim. Kliteroktomija normalan je običaj i dalje u nekim zakucima svijeta. Normalno je da dio svijeta baca tone hrane, a da ostatak gladuje. Kad sve već tako brekti od normalnosti, kad su tako raznolike pojave društveno prihvatljive, u slučaju alkoholizma, čak i muževne (jer kako bi se gledalo muškarca koji u veselom društvu pije Cedevitu), zapravo mi nije jasno kako je uopće došlo do toga da se nekog proglasi Drugim ili Drukčijim? Drukčijim od koga? Od močvarnih stvorenja s podsvijestima punih užasa, tako zvanih Nas.