“Prevencija, edukacija, nulti stupanj tolerancije”, to već i ptice na grani znaju. No nasilje je žilavo i koliko god se mi prevenirali, educirali i nulto tolerirali, eto ga opet! Neki dan netko je nekoga prebio na mrtvo ime u mojem kvartu. Malo prije toga bila je serija uličnih tučnjava školaraca i školarki u Splitu. I sutra će se netko s nekim potući. I prekosutra.
Nasilje postoji koliko i čovjek. Na deset ljudi jedan bude nasilan. Možda i na pet. “Nulti stupanj tolerancije” zvuči lijepo, ali u praksi baš i ne djeluje. Tamo gdje bismo mogli nešto poduzeti, primjerice dokidajući ogavne anonimne komentare, mi ih radije zovemo “slobodom govora”. Neki dan bila sam na predavanju o nasilju u školi u kojoj moje dijete pohađa prvi razred. Prvašići još ne rade dogovorene tučnjave pred policijskim zgradama, ali bude verbalnog pa i tjelesnog zlostavljanja među njima. Već u drugom osnovne pojavljuje se internetsko nasilje.
Djeca od osam-devet godina imaju pametne telefone na kojima svašta mogu vidjeti i doživjeti. Postoje horde anonimnih nasilnika iza zaslona, koje djecu znaju dovesti čak i do samoubojstva, uvjeravajući ih kako je to najbolji bijeg iz ovog ružnog svijeta. Kada bih trebala donijeti konačnu presudu virtualnom svijetu, teško da bi ona bila oslobađajuća.
Jer toliko je zla i mržnje na internetu da ono što je dobro, naime brzina i lakoća protjecanja informacija, djeluje kao priča za malu djecu. I dok upiremo prstom u nasilje poznatih osoba, ne znamo tko su djevojke što se tuku pred policijskom zgradom. I kakve su to dogovorene tučnjave, zašto su u modi? I što tu uopće može naša moćna trijada prevencije, edukacije i nultog stupnja tolerancije?
Često čitamo o dečkima koji siluju, a ponekad i ubiju svoje djevojke. Postoje i djevojke koje ubiju svoje dečke. Čitamo o majkama koje ubijaju svoju malu djecu. I o očevima koji siluju kćeri. I o huliganskim bandama što se razračunavaju po ulicama. I o tinejdžerima što se tuku iz zabave. Kako svima njima učiniti život dovoljno smislenim pa da s time prestanu? I koja bi to institucija bila u stanju? Jer u temelju svakog nasilja jest percepcija svijeta kao dosadnog mjesta. Kojeg nastanjuju iritantne figure.
Jer u percepciji nasilnika nema osoba, nego samo obrisa koji iritiraju time što se ne žele maknuti ili, naprotiv, baš se žele maknuti, a nasilnik ne želi biti napušten. Ili je figura nešto krivo rekla ili je šutjela kad je nešto trebala reći ili se jednostavno pojavila na krivom mjestu u krivo vrijeme. Kako to prevenirati? Nasilnik duboko vjeruje da tu figuru treba dobro prebiti. On to možda ne čini samo u svoje ime, jer i sredina ga možda u tome podržava, baš kao nasilnika iz kafića u mojem kvartu.
Prebijanje nekoga onima koji to gledaju može biti zabavno. Može im biti i traumatično, ovisi iz kojeg kuta gledaju. Nasilnik je možda glavni glumac u tom događaju. Nakon nasilja osjeća se dobro. Možda čak i misli da je zvijezda. “Doživi li vaše dijete bilo kakav oblik nasilja, samo nemojte uzimati pravdu u svoje ruke”, podučili su nas u školi. To je najteži dio, jer ako znate koje je dijete bacilo na pod i cipelarilo vaše dijete, morate to prijaviti učiteljici, ne smijete se obraćati dotičnom djetetu. Nadam se da mi se takva situacija nikada neće dogoditi jer nisam sasvim sigurna u svoju reakciju.
Očito, treba mi više edukacije kako ne bih reagirala instinktivno i emotivno. Jer to bi me i samu pretvorilo u nasilnika. Nasilje je zarazno, o tome se još nismo dovoljno educirali. Kad vidimo ili čujemo nasilnika, ruka nam se sama trzne od želje da mu priuštimo ono što je on priuštio drugima. No baš to ne smijemo. Želimo li živjeti u kako-tako uređenom društvu, a ne na Divljem zapadu. Pa ipak, možda nam se i samima dogodi da u jednom trenu nekome kažemo: “Čuj, a da se sutra potučemo?”.