Uoči prošlog praznika Velike Gospe, jedan je tekst iz Glasa Koncila izazvao polemiku u javnosti i uspio uvrijediti čak i vjernike. Radi se o tekstu “Marijina poslušnost i žene danas” u kojem autor naširoko slavi Mariju i ističe je kao primjer svim ženama. Autor se žali na “neposlušnost” žena danas, pa kaže: “Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan.” Dalje autor detaljno razlaže po čemu je sve žena “neposlušna” i koje katastrofe to izaziva, od razaranja obitelji do razaranje same religije.
Zanemarimo li da te žene ne traže jednakost nego jednakopravnost ili jednakost u pravima - tekst u kojem se Adamovo rebro pojavljuje kao argument zaista zvuči kao da živimo u srednjem vijeku. Malo je to čudno u vrijeme kad Papa pokazuje liberalnije tendencije prema položaju žena u Crkvi, ali to je stvar odnosa hrvatske Crkve i Vatikana. Ni u samoj crkvi žene više ne šute, čak ni kod nas.
Katolička crkva ima svoju dogmu i novine služe propagandi te dogme i njenih interpretacija. U državi u kojoj vlada sloboda mišljenja i sloboda medija, zašto bi se uopće javnost nervirala nekim opskurnim tekstom u katoličkim novinama? Pogotovo kad pisac sam naglašava da se radi o prigodničarskom “teološkom hvalospjevu” Mariji i njenoj poslušnosti? U sekularnoj državi Crkva još uvijek ne određuje što bi žene smjele ili ne. Javnost međutim pokazuje razumljivu zabrinutost jer utjecaj Katoličke crkve vrlo je jak, pa osjetljivost proizlazi iz svijesti o njenoj moći. U nju smo se imali prilike uvjeriti relativno nedavno, kada je nakon referenduma promijenjena definicija braka u Ustavu. Sudeći po porukama koji se čuju s oltara, sljedeća na redu je zabrana pobačaja. A o tome naš autor piše sljedeće: “Neposlušna žena zatvara se plodnosti i rađanju jer su plodnost i rađanje neka vrsta poslušnosti i podređenosti muškarcu. U plodnosti i rađanju žena postaje podijeljena u sebi plodom, djetetom, ona iznutra biva određena muškarcem i njegovim sjemenom.
Neposlušna žena razara obitelj više negoli neposlušan muškarac.” Već i iz ovih par rečenica jasno proizlazi čemu cijela priča i zašto je uopće potrebno na sve načine kontrolirati ženinu neposlušnost odnosno zadržati moć nad ženom. Žene i njihov zahtjev za “jednakošću” opasni su jer im društvena emancipacija i jednakopravnost garantira pravo na izbor žele li rađati djecu. Iako pisac to ne navodi, ono što Katoličku crkvu i ostale zagovornike ukidanja prava na izbor najviše muči jest činjenica da žena, kad posjeduje sredstva kontrole, ne mora biti iznutra “određena muškarcem i njegovim sjemenom”. U tome su u pravu, sekularna država i emancipacijski zakoni ženi zaista daju moć da odlučuje o rađanju djece bez prisile. Ali prevažna je to moć jer je usmjerena protiv muške dominacije i patrijarhata. Stoga su protiv ženske “neposlušnosti”, koja može demografski ugroziti i same temelje nacije, i usmjerene crkvene propovijedi, zagovaranje prava nerođenog djeteta, kao i “prigovor savjesti” ginekologa, prijedlozi zakona o ograničavanju i ukidanju pobačaja, priče o ugrožavanju obitelji i sl.
U tekstu se, naime, autor posredno dotiče doista važnog društvenog problema, demografskog pada. Brojke upozoravaju i to već dulje vremena: broj umrlih premašuje broj novorođenih. Mjere protiv negativne demografske slike Hrvatske postale su važno pitanje u izbornoj kampanji. Sve se stranke u tome slažu i predlažu gotovo jednake mjere. Osnovna je zaposlenost mladih, pogotovo u zemlji koja je sa 51% u vrhu EU po njihovoj nezaposlenosti. Stambeno zbrinjavanje, a zatim sve druge socijalne mjere od povećanja primanja za vrijeme porodiljskog, do jeftinih jaslica i vrtića.
No iako im je cilj isti tj. demografska obnova nacije, Crkva i država se razlikuju upravo po predloženim mjerama. Crkva se drži svoji propovijedi i “teoloških hvalospjeva” koje, čini se, nemaju odlučnog utjecaja na odluku žene da iz poslušnosti rodi neželjeno dijete. Emancipacija, ma kako nepotpuna, ipak je stvarnost. Žene nisu baš voljne mirno odustati od jednom izborenih prava, pa ni u superkatoličkoj Poljskoj. Naravno da je korak nazad uvijek moguć, ali jednom ostvarena prava i - što je još važnije - svijest o ravnopravnosti, teško je potpuno zatrti pa čak i kad se od njih očekuje žrtvovanje za opstanak nacije. Žene imaju načina da ne rode ako to ne žele, samo što tako ugrožavaju vlastito zdravlje, a ponekad i život.
Upozoravajući na demografski pad, crkva ne mora nužno igrati negativnu ulogu, ali način na koji to čini i mjere koje nudi su prilično ograničene jer ne idu dalje od zabrane kontracepcije i pobačaja. Ako ni sve propovijedi u zadnja dva desetljeća u ovoj tradicionalno katoličkoj kulturi nisu bitno promijenile situaciju, možda se bolje osloniti na druge mjere. Danas u Europi demografski rast mogu omogućiti samo promišljena ekonomska i socijalna politika, a ne špotanje Crkve i lažna obećanja političara. Najveći je problem da je stimulativne mjere koje stranke obećavaju teško ostvariti. A tek uz takve mjere javnost bi mogla posve zanemariti fundamentalističke traktate o “neposlušnosti “ žena. Nisu žene problem.