Dvoumila sam se, priznajem, da li da pišem o jednom izvanrednom kulturnom poduhvatu. Jer kako drugačije imenovati ono što Anne-Kathrin Godec čini u malom mjestu Triblju u Vinodolskoj dolini? Naime, i sama sam nedavno gostovala kod nje, kao i brojni pisci prije mene. No zaključila sam da ipak treba upozoriti na nešto zanimljivo i vrijedno pažnje javnosti.
Da bismo shvatili značaj onoga što Anne-Kathrin radi, treba prvo pogledati gdje je Tribalj. Ne, nije na morskoj obali, već nekih 7-8 km u unutrašnjosti, prema Gorskom kotaru. Do njega vodi cesta iz Rijeke (ili Zagreba) preko Križišća, ili od Crikvenice ili Novog Vinodolskog. Tribalj je nedaleko od Grižana gdje je rođen čuveni slikar i minijaturist Julije Klović. Nije daleko u geografskom smislu, ali psihološki ipak jest, jer ni domaći ni turisti nisu još navikli istraživati taj prekrasni predio koji nije uz more. Zašto toliko govorim o položaju Triblja? Zato jer je u turizmu, kao i u nekretninama, pozicija sve. A na temperaturama koje ovih dana vladaju, malo će se tko zaputiti uzbrdo osim ako nema neki poseban razlog za to. Dakle, riječ je upravo o stvaranju razloga da se posjetitelji - navečer na 33 C kad se priroda umrtvila i jedino što želite je hlad i da vas svi puste na miru - popnu uz usku uličicu. I prekorače prag hotela Balatura, gdje se predstavlja neka knjiga, kao dio Vinodolskih ljetnih večeri.
A čim stanete na prag hotela Balatura, otvara vam se pogled na drugi svijet. Nema tu ustvari ništa novo, nego “samo” savršeno restaurirana stara kuća. Na pragu počinje priča o neobičnoj obitelji Godec, koja se pred desetak godina iz Kölna preselila u Tribalj. Naime, Gordan Godec, koji se s dvije godine odselio s roditeljima u Njemačku, od djeda je naslijedio nekoliko ruševnih kućica. Gordan je novinar koji je godinama putovao po svijetu snimajući dokumentarce, a sada radi za njemački televizijski program ARD. Za to je vrijeme Anne-Kathrin slikala, pisala knjige, vodila radijski program i podizala djecu. Kako su njihova tri sina rasla, roditelji su shvatili da ne žele da im sinovi odrastu u Kölnu. Preselili su se u Tribalj, gdje su dobili još dva sina. Nekoliko godina i stotina tisuća eura u kreditima kasnije, uz mukotrpne napore - a kako drugačije kad čovjek ima posla s našom birokracijom? - obnovljeno je imanje od kojeg je jedan dio postao etno-hotel s deset soba, a drugi njihova privatna kuća.
No nije njima bio cilj da se bave hotelijerstvom, iako su i to osmislili na jedinstven način pa je odsjesti kod njih iskustvo vrlo različito od onog bilo gdje na obali. Niti su svojim gostima ponudili tradicionalnu turističku ponudu: pršut, vino i ples u narodnoj nošnji. Oni su naumili razviti kulturni centar, i tu njihov projekt postaje daleko zanimljiviji. “Put ovamo nije bio baš tako odlučan i jednostavan kako sada zvuči, ali sad smo već neko vrijeme tu, i hotel je otvoren. Književni hotel, jer je književnost jedna od stvari koje me stvarno zanimaju i zato što je hotel dobro mjesto za povezivanje čitatelja i pisaca. Život u ovoj zemlji istraživala sam uglavnom čitajući. Trebala mi je osoba koja mi može objasniti taj svijet, netko u koga sam mogla imati povjerenje, netko tko neće ništa prešutjeti. Najviše toga sam uostalom naučila od autora koji su sami bili stranci. U Hrvatskoj ili drugdje”, napisala je u jednom tekstu Anne-Kathrin, koja savršeno govori naš jezik.
Tako je njihov hotel postao mjesto književnosti, ali i književni hotel jer “...hotel je često mjesto događanja literarne radnje, s jedne strane kao zrcalo društvenog mikrokosmosa, s druge strane zbog anonimnosti i diskrecije koje omogućava svojim stanarima i gostima. Hotel igra simboličnu ulogu u literaturi kao poprište socijalnih i kulturnih razvoja”.
Projekt su započeli ambiciozno, s međunarodnim literarnim festivalom. Ideja koja, pretpostavljam zbog financija, nije dugo potrajala. Uslijedio je maštoviti imaginarni festival i dijalog s odsutnim pa i mrtvim piscima kao što su J. S. Foer ili pak Lautreamont. Već godinama u suradnji s Turističkom zajednicom Vinodol ljeti ugošćuje pisce iz svih krajeva kojima pruža priliku da promoviraju svoje knjige, razgovaraju i sretnu se s publikom u dvorištu hotela ili u podrumu. Gostovali su mnogi, od Jergovića i Perišića, do Sejranovića i Dežulovića, a sada se djelatnost širi i na muziku i kiparstvo.
I u tome je razlika između Godecovih i drugih investitora, njima se investiranje u kulturu nekako - isplati. Ne nužno financijski, ali ne računa se sve u novcima, nešto je i u zadovoljstvu činjenicom da su na mapi kulturnih događaja postavili mali znak na kojem piše Tribalj i Balatura. Za to treba ne samo volje i novaca, nego i izdržljivosti jer naš mentalitet je takav da već unaprijed ovakav poduhvat osuđuje na propast. Kad sam na primjer Anne-Kathrin pitala kako su sve te novotarije primili susjedi, odgovorila je da neki od njih, i nakon svih ovih godina, još uvijek misle kako su oni Marsovci. Zapravo se u vezi projekta književnosti u Balaturi postavlja samo to jedno pitanje: treba li biti Marsovac da se usred nigdine dogodi kultura?