Da nije riječ o svjetski poznatoj i uglednoj instituciji, bilo bi komično. Ovako zapravo ispada tragikomično da se ove godine neće dodijeliti Nobelova nagrada za literaturu, a naročito zašto se neće dodijeliti. Nije prvi put, događalo se to i ranije, recimo u toku I. i II. svjetskog rata ili, pak, zbog neslaganja oko pobjednika - ali sada je razlog unutrašnji.
Švedsku Nobelovu akademiju osnovao je 1786. kralj Gustav III. (to je onaj ubijen na balu u Operi) i još uvijek je pod kraljevim patronatom. Već se uglavnom pročulo što je dovelo do ponovnog prekida tradicije. Problemi u Akademijinu odboru za dodjelu te nagrade traju od studenoga prošle godine. Tada je u dnevnim novinama Dagens Nyheter 18 žena progovorilo o dugogodišnjem seksualnom uznemiravanju i nasilju jednog čovjeka, fotografa i vlasnika kulturnog kluba Jean-Claudea Arnaulta.
Priznanja žena, anonimna i pod imenom kao dio kampanje #metoo u Švedskoj, tek naizgled nemaju veze s Odborom i nagradom. Jer, ovo bi bio samo jedan od brojnih slučajeva da Arnault nije i suprug članice Nobelova odbora, poznate pjesnikinje Katarine Frostenson. Ova je činjenica doslovno prouzročila otvaranje Pandorine kutije i kraj rada Odbora u dosadašnjem sastavu. Ono što je izletjelo iz nje bilo je mnogo više od seksualnog ponašanja dotičnog gospodina.
Izašlo je na vidjelo više od seksualnog skandala, sumnja da je unaprijed znao tko će dobiti nagradu (recimo, za Boba Dylana 2016. i Harolda Pintera 2005.), i to dojavljivao prijateljima u Francuskoj koji su se onda kladili i tako ostvarili dobit. Zatim Frostenson je zajedno s mužem bila vlasnica kluba kojem je, kao članica Odbora, dodjeljivala financijska sredstva. Bračni par demantirao je sve optužbe, od seksualnog uznemiravanja do davanja informacija o nagradi i sukoba interesa, a Frostenson nije ponudila da se povuče iz članstva.
Naravno da su, zajedno s optužbama, krenule i priče o privilegijama članova Odbora kojima su na raspolaganju stanovi u Parizu i Berlinu, stipendije, a da luksuzne večere s biranim jelima i šampanjcem ni ne spominjemo. U prilično egalitarnom društvu kao što je švedsko javnost se odjednom uzbunila oko netransparentnog, nedemokratskog i patrijarhalnog ponašanja i odlučivanja Odbora. Pojavila su se i pitanja poput: tko su ti ljudi? Koje kvalifikacije zapravo imaju?
U tim se okolnostima sama komisija podijelila na one koji su za i one koji su protiv ostavke Frostenson, a onda se počela i osipati. U tome je suštinska razlika između ovog nedodjeljivanja i onih ranijih. Ranije su uzroci bili vanjski, a sada su to unutrašnji problemi, podijeljenost i briga za osobni interes iznad brige za instituciju i njezin ugled. Problem je u tome što su članovi bili doživotni, mogu odstupiti ali ipak ostaju članovi i na njihovo mjesto ne može se birati nitko drugi. No, kad je broj onih koji ostaju u Odboru pao na deset članova od 18, morao se oglasiti kralj. Bio je to znak ozbiljnosti krize literarne institucije.
Inače, kralj je ceremonijalna funkcija, ali on jedini ima nadležnost promijeniti pravila o članstvu u Odboru. Pa kako je Gustav III. ustanovio Nobelovu akademiju, tako je ovaj kralj, Carl XVI. Gustaf, odlučio da članstvo u njezinu odboru više neće biti doživotno. Sada oni koji žele napustiti položaj to mogu i učiniti i, što je još važnije, njihova se mjesta mogu popuniti drugim članovima kako bi se omogućio normalan rad komisije. No, prije toga treba sakupiti njih 12 kako bi uopće mogli odabrati nove članove. Dakle, pridobiti dvoje koji nisu nepovratno napustili Odbor. Zato natezanje još uvijek traje i dobiva sve komičnije razmjere. Kako im za rekonstrukciju treba vremena, moraju se baviti sobom, a ne svojim poslom, literaturom.
Vijest da će iduće godine biti objavljena dva pobjednika nije naročito utješna jer još nije sigurno tko će je i hoće li je dodijeliti. Neki misle da treba raspustiti ovaj sastav i da Akademija treba osnovati posve novi odbor. No, pitanje je bi li to popravilo najveću štetu, poljuljano povjerenje u samu instituciju. Prije svega, ovaj slučaj baca sjenu na reputaciju Akademije koja se baš nije dobro snašla. A zatim na Odbor: tko će im više vjerovati? Naravno da literarne prosudbe nemaju puno veze s privilegiranim članstvom, pa čak ni s dodjeljivanjem novca samima sebi, a bogme ni sa seksualnim uznemiravanjem. No, sumnja u njihov rad se, poput ružne mrlje, neće dati tek tako ukloniti. Žrtva je i literatura, koja je zahvaljujući Nobelovoj nagradi jednom godišnje u centru svjetske pažnje.
Čitav ovaj skandal u uglednoj staroj instituciji mogao bi se promatrati kao kolateralna žrtva #metoo kampanje. Ili, još bolje, svađa dviju žena, tajnice Odbora Sare Danius koja je željela spasiti Odbor i Katarine Frostenson i njenog pohotnog muža, koja nije vidjela razlog da odstupi. Na žalost, ima u tome dovoljno materijala za vodvilj, mjuzikl, a možda i sapunicu.