Poštovana gospođo Delpont,
Đava lipi odnijo i vas i onoga izdajnika Sanadera skupa svami, a o Mesiću, brate, da i ne govorin. Prošle nedilje, četvrtak iza podne nekako bilo, ja u garaži baš gledan neki elektromotor od ventilatora šta mi je ujac Dražen donijo, nebili se moglo napravit za vrtit janjce otoga. Mašina dobra, korejska, ajnc a, moreš štaoš odnje, samo je triba dobro uzemljit da ne trese pa da te janje ne ubije. Jebiga, nije u interesu da zbog dvakila pečenog glavu izgubiš, jeli tako? Kad, unika doba, čujen ja kako se vanka narod ustrka. Pusta vika, nebi da se kuća zapalila. Izađen ja prid garažu, a tamo Nikica, rodijakmi od žene, nećete ga vi znat, ogrnijo se zastavon ki da će na utakmicu i samo šta ne trči nizcestu.
"Nikice!" viknen mu ja. "O, Nikice, proša je Dejviskup, od nedilje si se moga više i prisvuć!"
"A ti ne znaš?", zaustavi se on.
"Šta?"
"Gotovinu je ujtilo, čoviče!"
"Antu Gotovinu?!"
"E."
Kad san ja to čujo, miloga mi Isukrsta, umal me nije šlag strevio.
"Sad je bilo na vijestin. Četvorka je odma sazva hitni sastanak Stožera doli u Monaku."
"Ajde, sačekaj minut, iđen i ja stebon."
Sili mi u Monaku, gledamo televiziju, daju slike otela di su uvatili generala, niko ništa ne govori, božemiprosti, ki da je kogod umro.
"Ljudi, ne mogu virovat, pa ja san ovdi bijo na godišnjen!" vikne samo unika doba Robi.
Mise svi okrenili prema njemu.
"Di si bijo na godišnjen?" začudijo se Četvorka.
"Ovdi", govori Robi i pokazuje na televiziju, "u iston ovon otelu, ovo lito na Šolti."
"Pa nije ti ovo Šolta, konju! Nega Kanari."
Robi se malo bolje zagleda u televiziju.
"A, je", kaže, "učinilo mi se zbog suncobrana. U nas su isto bili vaki modrikasti."
A mi, kolikogod nas je bilo u gostijoni, usmij.
"Ajmo, ljudi", govori Četvorka, "dosta je bilo pizdarija. Vi se ovde zajebajete, a general Gotovina je pa u ruke zločinačke međunarodne zajednice. Triba brzo radit. Jasan već zva naše doli u Kaštelin. U nedilju se sprema veličanstveni skup potpore na splickoj rivi."
"Pa di u nedilju", kaže Robi, a vidiš da mu nešto nije pravo.
"Šta fali nedilji?"
"Ma, mislijo san u subotu zaklat gudina. Ali, dobro, ništa, uredu je."
Četvorka ga strogo pogleda. Šnjin se nije za šalit jer se ličijo od postreumatskog sindroma, a ni prije rata, pravo zareć, nije bijo baš udobre sa živcin. Kako je pogleda Robija, samo smo čekali oćelimu otkinit glavu ili ćemu samo izvadit oko.
"Dobro, reka san, u redu je", ponovi Robi.
A ublidijo, evo, ki ovi zid ovde. Četvorka okrene glavu odnjega.
"Ajmo", kaže, "kosve iđe sauton?"
"Ja ne mogu, ćelave su mi gume", rečen ja.
"Ja bi iša ako ćemo podilit za gorivo", javi se Nikica.
"Gorivo će ti Stožer nadoknadit", kaže Četvorka. "Samo donesi račun."
"Onda nema problema."
A đavla nema problema. Tako je i zadnji put bilo. Čuvaj račun, a para nikad. Ali, koto smi reć.
I tako mi pošli sudva auta, naprid Četvorka, Robi i bratmu Marijo sa ženon, koja je na povratku s veličanstvenog skupa nešto tila kupovat u Emeceti, a izanji u Nikičinon Opelu ja, Nikica, Karlo i Brzi. Karlo i Brzi čitavin puton jedan drugomu dodavali neku malu cigaru i kreveljili se. Sve in, brate, bilo smišno. Nisi moga ljucki ni razgovarat odnji.
"Baš mije drago da iđemo na veličanstveni skup", govorin ja. "Danas moramo bit ki jedan. Vjera u Boga i hrvatska sloga!"
"Svi smo mi Ante Gotovina", kaže Nikica, a Brzi sa zadnjeg sica dobaci...
"Vjera u Boga i hrvatska droga!"
I opet njizi dva udri usmij. Dobro ji napo puta nismo izbacili.
Četvorka u Dicmu sijo na prozor, samo mu noge ostale u autu, pa sve do Splita mava hrvackon zastavon. A zastava, ja ne znan dasan u životu toliku vidio, svako malo nami pokrije šoferšajbu. Kod Klisa umal u provaliju nismo odletili.
Došli mi u Split. Skoro zakasnili na veličanstveni skup, jerbo je Robi najprije promašio ulaz u grad, pa dok smo parkirali, već bilo podne i kvarat kad smo došli na rivu. Karlo i Brzi otišli na ćevape i taj dan više ji nismo vidili. Stojimo mi na rivi, a Četvorka se okriće pun sebe i svako malo podiže kajiš ki da mu gaće spadaju.
"Budite vi ovde", reče, "a ja se iđen sekund javit Rojsu."
"Čekaj, iđen ija stebon", govorin ja. "Baš bi volijo upoznat čovika."
"Nemoj, stani ovde", kaže Četvorka. "Drugi put ćute upoznat šnjin."
Ode on, a ja ostade ki posran. Neću mu to lako zaboravit. Kad se posli nekoliko minuta vratijo ljut jerbo mu nisu dopustili da govori na veličanstvenon skupu, baš mi ga nimalo nije bilo ža.
"Eno Tompsona!" vikne Robi.
"Di!?"
"Tamo, ispod one palme!"
"Krvi mi, Tompson! Tompsone! O, Tompsone!" zovne ga Nikica koliko ga grlo nosi pa raširi ruke i zapiva "Jasenovac i Gradiška stara, to je kuća Maksovi..."
A Tompson se zbog nečega zacrveni ki rak i uteče od nas. Uto počme veličanstveni skup. Ljudi govore, koji napamet, koji s papira, ali dojednom to klizi ki pjesmica. Vidi se šta je inteligencija.
"A je i unas ima učeni ljudi", govorin ja Nikici.
"Ih!" kaže Nikica.
Jedino Četvorki nešta nije pravo. Stoji on i skoro ni ne aplauzira, gleda pridase i muči. Samo se u jednom trnu prenijo pa gleda nekog čovika šta je sta sa strane.
"Ma, gledaj ti njega", govori Četvorka. "Gledaj ga, molin te Bogon, u čemu je on doša na veličanstveni skup."
"Koga?"
"Onoga tamo kod onoga kafića, šta se obuka u plavu vindjaknu, bile gaće i crvene postole."
"Pa nisu baš crvene. Više su, onako, smećkaste."
"A i gaće mu nisu skroz bile, nego ki malo bacaju na..."
"Gledaj ti njega, mater mu četničku jeben", neda se Četvorka, a glas mu se trese kako se naljutijo. "Provokator! On će meni obučen u jugoslavensku zastavu doć na veličanstveni skup potpore generalu Gotovini. Odo muse ja malo krvi napit..."
Ni njega taj dan više nismo vidili. Za pravo reć, još uvik ga nismo vidlili. Jedino šta smo iz novina saznali da je protiv njega podignuta kaznena prijava jerbo je napa policajca u civilu.
Završijo skup i ja i Nikica ponovno u auto. Nijedan ništa ne govori još pod dojmon od veličanstvenog skupa. Tek iza Klisa javi se on prvi...
"Nisan broja, ali moglo je bit oko dvista iljada ljudi."
"Bilo je, ja mislin, i jače otoga."
"Nemoj, nije", kaže Nikica, "ti si subjektivan."
"A šta misliš", govorin ja, "da je bilo sad sve nas koliko nas ima u aute pa pravo u Brisel, a?"
"Karli Delpont?"
"E."
"Na vrata da joj dođemo?"
"E. Da vidi koliko nas ima. Da mi nismo šaka jada ki šta ona misli."
"I da mi znademo bit i gori nega šta jesmo", istakne Nikica.
"Baš tako."
"To bi bilo super."
Vozimo se mi tako nazad u selo, uto i kiša lagano počela padat.
"Nego, Ante", upita mene unika doba Nikica, "di je tačno Brisel?"
"Kako di je? Pa u Švicarskoj."
"Uuuu", zavrti Nikica glavon. "Za toliki put morat ćemo podilit troškove benzine."
"Nema problema, dogovorit ćemo se", kažen ja.
Tako, gospođo Delpont, ako ovi dana ispridkuće vidite sivi fordeskort, devedeset drugo godište, to smo ja i rodijak mi od žene Nikica.
Vidimose,
Ante Tomić, Proložac Donji
Ante Tomić
Đava lipi odnijo i vas i onoga izdajnika Sanadera skupa svami, a o Mesiću, brate, da i ne govorin. Prošle nedilje, četvrtak iza podne nekako bilo, ja u garaži baš gledan neki elektromotor od ventilatora šta mi je ujac Dražen donijo, nebili se moglo napravit za vrtit janjce otoga. Mašina dobra, korejska, ajnc a, moreš štaoš odnje, samo je triba dobro uzemljit da ne trese pa da te janje ne ubije. Jebiga, nije u interesu da zbog dvakila pečenog glavu izgubiš, jeli tako? Kad, unika doba, čujen ja kako se vanka narod ustrka. Pusta vika, nebi da se kuća zapalila. Izađen ja prid garažu, a tamo Nikica, rodijakmi od žene, nećete ga vi znat, ogrnijo se zastavon ki da će na utakmicu i samo šta ne trči nizcestu.
"Nikice!" viknen mu ja. "O, Nikice, proša je Dejviskup, od nedilje si se moga više i prisvuć!"
"A ti ne znaš?", zaustavi se on.
"Šta?"
"Gotovinu je ujtilo, čoviče!"
"Antu Gotovinu?!"
"E."
Kad san ja to čujo, miloga mi Isukrsta, umal me nije šlag strevio.
"Sad je bilo na vijestin. Četvorka je odma sazva hitni sastanak Stožera doli u Monaku."
"Ajde, sačekaj minut, iđen i ja stebon."
Sili mi u Monaku, gledamo televiziju, daju slike otela di su uvatili generala, niko ništa ne govori, božemiprosti, ki da je kogod umro.
"Ljudi, ne mogu virovat, pa ja san ovdi bijo na godišnjen!" vikne samo unika doba Robi.
Mise svi okrenili prema njemu.
"Di si bijo na godišnjen?" začudijo se Četvorka.
"Ovdi", govori Robi i pokazuje na televiziju, "u iston ovon otelu, ovo lito na Šolti."
"Pa nije ti ovo Šolta, konju! Nega Kanari."
Robi se malo bolje zagleda u televiziju.
"A, je", kaže, "učinilo mi se zbog suncobrana. U nas su isto bili vaki modrikasti."
A mi, kolikogod nas je bilo u gostijoni, usmij.
"Ajmo, ljudi", govori Četvorka, "dosta je bilo pizdarija. Vi se ovde zajebajete, a general Gotovina je pa u ruke zločinačke međunarodne zajednice. Triba brzo radit. Jasan već zva naše doli u Kaštelin. U nedilju se sprema veličanstveni skup potpore na splickoj rivi."
"Pa di u nedilju", kaže Robi, a vidiš da mu nešto nije pravo.
"Šta fali nedilji?"
"Ma, mislijo san u subotu zaklat gudina. Ali, dobro, ništa, uredu je."
Četvorka ga strogo pogleda. Šnjin se nije za šalit jer se ličijo od postreumatskog sindroma, a ni prije rata, pravo zareć, nije bijo baš udobre sa živcin. Kako je pogleda Robija, samo smo čekali oćelimu otkinit glavu ili ćemu samo izvadit oko.
"Dobro, reka san, u redu je", ponovi Robi.
A ublidijo, evo, ki ovi zid ovde. Četvorka okrene glavu odnjega.
"Ajmo", kaže, "kosve iđe sauton?"
"Ja ne mogu, ćelave su mi gume", rečen ja.
"Ja bi iša ako ćemo podilit za gorivo", javi se Nikica.
"Gorivo će ti Stožer nadoknadit", kaže Četvorka. "Samo donesi račun."
"Onda nema problema."
A đavla nema problema. Tako je i zadnji put bilo. Čuvaj račun, a para nikad. Ali, koto smi reć.
I tako mi pošli sudva auta, naprid Četvorka, Robi i bratmu Marijo sa ženon, koja je na povratku s veličanstvenog skupa nešto tila kupovat u Emeceti, a izanji u Nikičinon Opelu ja, Nikica, Karlo i Brzi. Karlo i Brzi čitavin puton jedan drugomu dodavali neku malu cigaru i kreveljili se. Sve in, brate, bilo smišno. Nisi moga ljucki ni razgovarat odnji.
"Baš mije drago da iđemo na veličanstveni skup", govorin ja. "Danas moramo bit ki jedan. Vjera u Boga i hrvatska sloga!"
"Svi smo mi Ante Gotovina", kaže Nikica, a Brzi sa zadnjeg sica dobaci...
"Vjera u Boga i hrvatska droga!"
I opet njizi dva udri usmij. Dobro ji napo puta nismo izbacili.
Četvorka u Dicmu sijo na prozor, samo mu noge ostale u autu, pa sve do Splita mava hrvackon zastavon. A zastava, ja ne znan dasan u životu toliku vidio, svako malo nami pokrije šoferšajbu. Kod Klisa umal u provaliju nismo odletili.
Došli mi u Split. Skoro zakasnili na veličanstveni skup, jerbo je Robi najprije promašio ulaz u grad, pa dok smo parkirali, već bilo podne i kvarat kad smo došli na rivu. Karlo i Brzi otišli na ćevape i taj dan više ji nismo vidili. Stojimo mi na rivi, a Četvorka se okriće pun sebe i svako malo podiže kajiš ki da mu gaće spadaju.
"Budite vi ovde", reče, "a ja se iđen sekund javit Rojsu."
"Čekaj, iđen ija stebon", govorin ja. "Baš bi volijo upoznat čovika."
"Nemoj, stani ovde", kaže Četvorka. "Drugi put ćute upoznat šnjin."
Ode on, a ja ostade ki posran. Neću mu to lako zaboravit. Kad se posli nekoliko minuta vratijo ljut jerbo mu nisu dopustili da govori na veličanstvenon skupu, baš mi ga nimalo nije bilo ža.
"Eno Tompsona!" vikne Robi.
"Di!?"
"Tamo, ispod one palme!"
"Krvi mi, Tompson! Tompsone! O, Tompsone!" zovne ga Nikica koliko ga grlo nosi pa raširi ruke i zapiva "Jasenovac i Gradiška stara, to je kuća Maksovi..."
A Tompson se zbog nečega zacrveni ki rak i uteče od nas. Uto počme veličanstveni skup. Ljudi govore, koji napamet, koji s papira, ali dojednom to klizi ki pjesmica. Vidi se šta je inteligencija.
"A je i unas ima učeni ljudi", govorin ja Nikici.
"Ih!" kaže Nikica.
Jedino Četvorki nešta nije pravo. Stoji on i skoro ni ne aplauzira, gleda pridase i muči. Samo se u jednom trnu prenijo pa gleda nekog čovika šta je sta sa strane.
"Ma, gledaj ti njega", govori Četvorka. "Gledaj ga, molin te Bogon, u čemu je on doša na veličanstveni skup."
"Koga?"
"Onoga tamo kod onoga kafića, šta se obuka u plavu vindjaknu, bile gaće i crvene postole."
"Pa nisu baš crvene. Više su, onako, smećkaste."
"A i gaće mu nisu skroz bile, nego ki malo bacaju na..."
"Gledaj ti njega, mater mu četničku jeben", neda se Četvorka, a glas mu se trese kako se naljutijo. "Provokator! On će meni obučen u jugoslavensku zastavu doć na veličanstveni skup potpore generalu Gotovini. Odo muse ja malo krvi napit..."
Ni njega taj dan više nismo vidili. Za pravo reć, još uvik ga nismo vidlili. Jedino šta smo iz novina saznali da je protiv njega podignuta kaznena prijava jerbo je napa policajca u civilu.
Završijo skup i ja i Nikica ponovno u auto. Nijedan ništa ne govori još pod dojmon od veličanstvenog skupa. Tek iza Klisa javi se on prvi...
"Nisan broja, ali moglo je bit oko dvista iljada ljudi."
"Bilo je, ja mislin, i jače otoga."
"Nemoj, nije", kaže Nikica, "ti si subjektivan."
"A šta misliš", govorin ja, "da je bilo sad sve nas koliko nas ima u aute pa pravo u Brisel, a?"
"Karli Delpont?"
"E."
"Na vrata da joj dođemo?"
"E. Da vidi koliko nas ima. Da mi nismo šaka jada ki šta ona misli."
"I da mi znademo bit i gori nega šta jesmo", istakne Nikica.
"Baš tako."
"To bi bilo super."
Vozimo se mi tako nazad u selo, uto i kiša lagano počela padat.
"Nego, Ante", upita mene unika doba Nikica, "di je tačno Brisel?"
"Kako di je? Pa u Švicarskoj."
"Uuuu", zavrti Nikica glavon. "Za toliki put morat ćemo podilit troškove benzine."
"Nema problema, dogovorit ćemo se", kažen ja.
Tako, gospođo Delpont, ako ovi dana ispridkuće vidite sivi fordeskort, devedeset drugo godište, to smo ja i rodijak mi od žene Nikica.
Vidimose,
Ante Tomić, Proložac Donji
Ante Tomić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....