Pogodi tko dolazi na novogodišnju večeru

Iako vremeplov, barem za sada, postoji samo u djelima pisaca znanstvene fantastike, ipak se očekuje čudo: na samu Novu godinu, u predvečernjim satima, u domu književnika Ive Brešana u Šibeniku okupit će se birano društvo: Franz Kafka, Dostojevski, Napoleon, Kaligula, Gogolj - sve sama poznata imena iz svijeta književnosti i povijesti! Šalu na stranu: riječ je o pomalo neobičnoj anketi. U povodu Nove godine zamolili smo više osoba iz našeg javnog života da zamisle hipotetičku situaciju: kad bi bili u mogućnosti da 1. siječnja na večer pozovu u goste pet poznatih ličnosti iz bilo kojeg razdoblja - iz prošlosti ili sadašnjosti, iz svijeta ili Hrvatske, iz bilo kojeg područja djelovanja - koje bi najradije ugostili. I zašto!

BRANIMIR DONAT: Matošu bih ponudio mjesto na čelu stola

Od svih sudionika ankete, u ulogu domaćina najdublje se uživio književni kritičar BRANIMIR DONAT. Detaljno je opisao tijek novogodišnjeg susreta, razgovore, pa čak i jelovnik novogodišnje večere. Evo njegova još vrućeg izvješća:



- Antun Gustav Matoš prvi je na listi mojih hipotetičkih uzvanika. Ponudio sam mu mjesto na čelu stola. Na drugoj strani stolne elipse smjestio sam dr. Antu Starčevića, do njega s lijeve strane dr. Milana Šufflaya, a s desne đakovačkog biskupa, dr. Josipa Jurja Strossmayera. Njima nasuprot posjeo sam nikoga drugog do bana Khuena Hedervaryja. Na prvi se pogled vidjelo da se njegova nazočnost nikome od ostalih ne mili, no on se držao da mu je to posve svejedno, 'wurst'. S njegova podsmješljiva brka lako se mogao pročitati osjećaj društvene moći i političke superiornosti. U društvancu jedini se on nametao važnošću, kako sebi tako i drugima.



Gospodu sam ponudio srnećim hrptom pripravljenim na lovački, uz to okruglicama od ribanih jabuka i slatkim od brusnica. Vjerujem da nisam pogriješio davši da se na stolu donese sauvignon i vrbnička Zlatna žlahtina. Kao aperitiv ponudio sam samoborski bermet, slavonsku šljivovicu i viljamovku iz Pleterja, dok sam kao predjelo poslužio slavonsku šunku, paški sir i lički škripavac, uz u dimu sušenu medvjeđu šapu. Što se tiče juhe, nitko se nije opirao govedskoj, s tankim domaćim rezancima. Kolači: medvjeđe šapice, urmašice, orehnjača i makovnjača - ta to je logično, jer prvi dan godine ionako je u jeku zime, a nešto je ostalo i od Božića.



Nisam okupio gospodu da ih nahranim, iako je među njima i onih koji su za života imali prilike uživati i u neimaštini. Želio sam iz njihovih usta čuti nekoliko odgovora na moju radoznalost. Prilika za to pružila mi se kad smo se poslije večere okupili za stolićem, gdje će se piti kava i povući koji dim. Upitao sam Matoša misli li da je species, kojega je on oslovljavao zbirnim imenom 'naši dragi suvremenici', izumro, i nisam li ja u krivu kad mi se čini da je onih koji njima ne pripadaju sve više, dok je 'dragih suvremenika' sve to manje. Budući da je hrvatskih Hrvata proniknuo u njihovu ne suviše stamenu dušu, AGM se umjesto odgovora samo nasmiješio i ponovio svoju staru: 'Em smo Horvati!'



Stari (Starčević) bio je zabrinut kao pravi otac jednog ne uvijek uspjelog projekta. Zakopčan u redengot svog moralnog integriteta, na Matoševe je riječi samo kimnuo glavom. Bio je poput dobrodušnog učitelja kojega niti tko razumije, niti sluša, iako se svi na njega pozivaju. Uradio je to bez riječi, valjda da se opet netko ne pozove na njega.  I Šufflayu sam se također obratio s gospodine, on je to i bio u svakom pogledu: 'Kako stoje stvari s iranskom teorijom o podrijetlu Hrvata?' Šufflay se nasmiješio i rekao: 'Bacite pogled na genom, ako to ne uradite, bit će nevolja. Tada više neće biti mjesta za Srbe jer će im ga uzeti Hrvati, kojih će po njihovim otkrićima biti posvuda!' Nisam znao kako bih oslovio biskupa đakovačkog, pa sam se odlučio za jednostavno 'Presvijetli': 'Što biste vi, Presvijetli, danas rekli o JAZU/HAZU? Utemeljili ste Akademiju, ali niste jasno odredili tko je može i treba biti članom. Članovi su na primjer bili Bakarić, Stipo i neki drugi, a znalci tvrde da je Akademija ujedno i refugium za kojekave plagijatore. Znate na koga mislim...'



Nato će Štroca: 'Optužuju me da sam promicao jugoslavenstvo, a ne znam tko sve i zašto tako rado pribiva pod strehom moga zdanja! Ja sam uradio svoje, a mnogi od članova Akademije nisu učinili ni najmanje od onoga što su morali uraditi. Pogledajte sami! Što čine za svoj narod, za domovinu a sada i za svoju državu. Zar ne?'



Mučnina je poput sumraka preplavila sobu. Voditi razgovor i zapitkivanjem zamarati časne goste postalo je besmisleno. Na kraju sam se sjetio da sam preskočio hrvatskog (znalo se govoriti i pisati 'zloglasnog') bana Dragutina Khuena Hedervaryja. Preduhitrio me: 'Domaćine, što očekujete od mene? Zar očekujete da u Zagrebu izgradim još i sve ono što moji nasljednici nisu uspjeli uraditi?! Ja sam radio za takozvane nenarodne, a možda čak i za narodne režime.



U tome nema ničeg neobičnog: samo sam bolje uspijevao naplatiti usluge i pružiti mnogo onima koji su me čak i prezirali. Bez mene i Zagreb, i Prilaz Gjure Deželića, gdje smo se okupili zbog jedne novinske dosjetke, ne bi bio ovakav kakav je danas. Zbogom, čeka me presvijetli Kršnjavi! Aufwiedersehen!'

MIRJANA KRIZMANIĆ: Clinton, Radman i ostali

Prvi gost bio bi molekularni biolog Miroslav Radman: ne samo izuzetan znanstvenik nego i jednostavan čovjek pun topline i radosti življenja - kaže poznata psihologinja.



Bivši predsjednik SAD-a Bill Clinton: inteligentan, šarmantan, duhovit, iznimno voli život! Slavenka Drakulić: talentirana spisateljica, angažirana i spremna boriti se za ono u što vjeruje. Žena koja voli i cijeni život!



Tu bi bila Hannah Arendt, američko-židovska psihologinja, koja se svojim pisanjem i praktičnim zalaganjem borila za prava pojedinca. Doista izuzetna osoba!



Psiholog Boris Petz: moj nezaboravni profesor, kolega i prijatelj. Okružena tim zanimljivim ljudima, primirila bih se poput muhe na zidu i samo slušala!

IVAN KOŽARIĆ: Razgovarali bismo (samo) o modernoj umjetnosti

- Na počasnom mjestu sjedio bi veliki Auguste Rodin, koji je presudno utjecao na razvoj modernog kiparstva. Do njega Brancusi, i te kako suvremen velikan moderne (iako je umro 1957.).



Pozvao bih i dvojicu likovnih kritičara europskog ugleda, Francuza Jacquesa Lasaignea i Belgijanca De Barta. Prvome (pokojnome) zahvalan sam što je još davno dolazio u Hrvatsku i pisao o meni. Drugi je, navrativši u Zagreb, slučajno vidio moju izložbu u galeriji Bek. Bio je začuđen što i tu ima ljudi sklonih skulpturu promišljati i raditi moderno.



Najzad, rado bih još jedenom vidio nezaboravnog Ivu Dulčića: i danas me odušavljava svojim snažnim slikarskim kolorizmom. Okupljao je oko sebe nas koji smo slično razmišljali o umjetnosti - ističe poznati kupar.

IVO BREŠAN: Kaligulu bih pitao zašto je konja proglasio senatorom

- Moj prvi gost bit će Franz Kafka, kojeg bih rado pitao zašto je prije smrti naredio prijatelju Maxu Brodu da spali njegova djela. Čega se bojao?



Zatim, Dostojevski, kojega bih pitao zašto se kao carski oficir priključio socijalistima, zbog čega je osuđen na smrt, zatim pomilovan i poslan u Sibir, da bi kasnije protiv tih istih socijalista napisao roman 'Zli dusi'? - tumači poznati književnik.



- Napoleon: ne da ga pitam zašto je išao u osvajanja. Ne valjda da bi zavladao svijetom! Prepametan je bio da bi vjerovao da je to moguće! Zanimljivije mi je što je razmišljao šetajući obalom Svete Helene i promatrajući more.



Kaligula, rimski imperator, koji se suludo suprotstavljao poretku stvari oko sebe. Proglasiti svoga konja senatorom! Što je uopće mislio o senatorima?



Gogolj - koji mi je neobično blizak po tome što je pisao i realističko-groteskne i priče pune fatastike i užasa. Ispričao bih mu neke sadržaje svojih priča, a kao i Kafku, pitao bih ga zašto je htio uništiti svoje rukopise.

STJEPAN JIMMY STANIĆ: S Tuđmanom bi kajkaviziral

- Kao prvoga pozval bi Augusta Šenou, koji je, kak i ja, rođeni Vlaškovuličanec - kaže popularni pjevač. - Jasno, s njim bi razgovaral zagrebačkim kajkavskim. Mislim da bi me razmel, makar je među nama sto godina razlike. Pozval bi ga da prije večere malo prošetamo našom Vlaškom, starom i novom, pa da vidi kaj nam je to dobrog i lošeg donesel progres. Samo se bojim da bi na pol šetnje Šenoa rekel: 'Videl sam dost! Idem brzo natrag, u svoje devetnajsto stoljeće!' Dragi gost bil bi mi i dr. Franjo Tuđman, s kojim bi isto tak kajkaviziral, kak i na njegovim rođendanima, na koje je višeput pozval mene i moju Barbaru. Zahvalan sam mu za samostalnu hrvatsku državu, pa sad i ja mogu slobodno pjevati one hrvatske pjesme koja prije nisam mogel. Poljubio bih ruku dragoj gošći, prvoj dami džeza Billie Holiday.



Ako bi se mom pozivu odazvao Sinatra, podsjetio bih ga da smo već bili 'face to face', doduše samo na minutu u liftu hotela u Kopenhagenu. Posljednja pozivnica ide glumici i pjevačici Judy Garland, junakinji meni najdražeg filma, "Čarobnjak iz Oza".

RELJA BAŠIĆ: Zaslužno priznanje Kršnjavom

- Moj prvi gost bio bi dr. Izidor (Iso) Kršnjavi, čovjek koji nas je radom u prosvjeti, kulturi i umjetnosti smjestio u srednju Europu. Upitao bih ga što nam je danas činiti da bismo se sa zapadnog Balkana trajno vratili na srednjoeuropske kulturne prostore!



Drugi na listi bio bi poznati džez-pijanist John Lewis, osnivač Modern jazz kvarteta, s kojim sam se sprijateljio na njihovoj prvoj turneji Hrvatskom.



Treći, poznati glumac Richard Burton, s kojim sam uspostavio prisniji kontakt na snimanju 'Sutjeske'.



Četvrti gost bio bi pokojni Gerard Philipe, francuski kazališni i filmski glumac. Zahvaljujući poznanstvu sklopljenom za njegova gostovanja u Zagrebu (1956.) pozvan sam na dvomjesečni studijski boravak u Francusku i mjesec dana bio gost u Philipeovoj kući u Parizu.



Ipak, najdraži bi mi bio ponovni susret s Robijem Dubinskym, prijateljem iz djetinjstva. Viđamo se najmanje jedanput godišnje, bilo gdje u Europi, a još se nismo do sita napričali (pa se vjerojatno zato nikad nismo ni posvađali) - rekao je slavni glumac.

VLATKO MARKOVIĆ: Prvi je moj dragi Tadija

- Prije svih drugih, pozvao bih pjesnika Dragutina Tadijanovića, istinsku ljudsku vertikalu. Volim njegove pjesme, razborito razmišljanje i izraženu ljubav prema životu. Tko Tadiju sluša barem petnaest minuta, postaje bogatiji za pet godina života. Drugi na listi, Stefan Kovacs, trener koji je možda više od svih pridonio revoluciji svjetskog nogometa. Svakako bih pozvao i velikog gospodina Heinza Holbacha, koji je kao predsjednik godinama uspješno vodio bečki Rapid, stvorivši od njega jedan od najuzornijih klubova u Europi. Naglašeno je volio Hrvatsku, u što sam se osobno uvjerio kao trener Rapida. Pozvao bih i francuskog predsjednika Jacquesa Cihiraca, koji mi je uručio orden Viteza zasluga za francuski narod. Naime, za sedmogodišnjeg trenerskog rada u Francuskoj (Nica) više sam puta s njim srdačno razgovarao. Teško mi se odlučiti između Seppa Blattera, predsjednika Fife, Lenarda Johanssona, predsjednika Uefe i planetarno poznatog Michela Platinija, koji je nakon prestanka briljantne igračke karijere sve važnija 'fora' u europskoj nogometnoj organizaciji - rekao je predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza.

OTTO REISINGER: Žalio bih se Daumiereu!

- Oprostite, najprije moram reći koga na Novu godinu NIKAKO ne bih pozvao - televizijske urednike koji nam naguravaju kojekakve reality showove, "red carpete", emisije s promocijom instant-zvjezdica, što brzo gasnu, imbecilne komedije, čime pridonose općem zaglupljivanju! - kaže naš karikaturist. - Rado bih ugostio dr. Isu Kršnjavog, da mu zahvalim što je u daleko težim prilikama uspio učiniti tako mnogo za Hrvatsku, angažirao ugledne graditelje da na ledinama podignu velebne zgrade kojima se ponosimo.



Zatim, Honorea Daumierea da mu se požalim kako se u nas karikatura najčešće tretira kao oblik neobavezne zafrkancije, pa se u tisku smanjuje prostor za karikaturu koja je društveno angažirana, a ima i likovnu vrijednost. Pozvao bih i Zinku Kunc, koja je na svjetskoj opernoj sceni dokazala da je i mala, u svijetu gotovo nepoznata Hrvatska bogata talentima. Tu bi bio i Josip Krznarić, voditelj udruge Zagrebački bokci. Iako se trudi, nije dopro do srca i novčanika većine naših bogatuna, od kojih se neki neukusno razmeću svojim bogatstvom. Billa Gatesa bih, kada se kucnemo, zamolio da malo investira u Hrvatsku (ali ne u shopping centre!), a možda i sponzorira moju monografiju na koju čekam godinama.

ARSEN DEDIĆ: Okružen dragim prijateljima

- To su nezaboravni ruski poeta, skladatelj i pjevač Bulat Okudžava, zatim Sergio Endrigo (obojica su nažalost pokojni), kantautor Gino Paoli (koji je, uz to, moj vjenčani kum), prijatelj od najmlađih dana Igor Mandić (rođeni smo u istoj ulici u Šibeniku), te uvaženi spisatelj Tonko Maroević (prijatelj s kojim se najčešće dopisujem).



Spomenutoj petorici i njoj dragih gostiju, kućedomaćica GABI NOVAK sa svoje bi strane još pridružila džez-pjevačicu Dianu Krall, čijim se interpretacijama oduševljava. Najzad, glazbeni i životni par Arsen i Gabi na čelo stola svakako bi posjeli unučicu Lu, da simbolično poveže prošlost, sadašnjost i budućnost.

LJILJANA  MOLNAR-TALAJIĆ: Andrić je moj najdraži pisac

- Ta izuzetna večer ne bi smjela proći bez moje bivše profesorice pjevanja Brune Špiler. Bila je ne samo izvrstan pedagog, nego i dobar čovjek. Zatim bih pozvala Bonalda Giottija. Talijanski pjevač, bas, bio mi je čest partner na opernoj sceni, a i danas smo dobri prijatelji. Budući da uživam u renesansi, bila bih sretna da mogu ugostiti Michelangela, a do njega bih posjela najdražeg pisca, Ivu Andrića, kojim se ponosim zato što je, kao i ja, iz Bosne. Mjesto za stolom zaslužio je i dr. Dražen Nosso, specijalist otorinolaringologije. Dobro se zna što osobe moje profesije duguju takvim stručnjacima - izbor je operne pjevačice.

IVICA BEDNJANEC: Ponovno s buntovnicima

- Iako sam žarko želio, nikad nisam upoznao genijalnog Waltera Neugebauera, najvećeg među majstorima hrvatskog stripa. Kao klinac, uživao sam u čitanju stripova u njegovu 'Zabavniku', što je odredilo i moj životni put - kaže ilustrator i autor stripova (koji je prekjučer primio nagradu ULUPUH-a za životno djelo). - Ostale pozivnice dobili bi: sigetski junak Nikola Šubić Zrinski, vođa bune hvarskih pučana Matija Ivanić, vođa seljačke bune Matija Gubec i meksički revolucionar Emiliano Zapata. Duboko sam se saživio s njihovom borbom i tragičnim krajem; pročitao o njima obilnu literaturu, noći i noći crtajući o njima stripove namijenjene mladima.

SEMKA SOKOLOVIĆ-BERTOK: Zahvalna sam Čehovu

- Cijeli život uživam u čitanju pa bih pozvala petoricu nadražih pisaca - kaže poznata glumica.



- Posjela bih zajedno Isaaca Bashevisa Singera, Mešu Selimovića i Jirija Šotolu: da porazgovaraju, jer između njihovih najpoznatijih knjiga 'Rob', 'Derviš i smrt' i 'Družba Isusova' nalazim paralelu! Pozvala bih i najvećeg među najvećima, Dostojevskog (obrazloženje nije potrebno!), te podjednako besmrtog Čehova. Njemu dugujem što sam se našla u najljepšoj mogućoj ulozi, onoj Ane Petrovne u 'Drami bez naslova', i dva sata bila ono što bih željela biti - žena koja je u svakoj prilici kaže ono što je u taj čas zaista potrebno!