Pola tisućljeća bazilike svetog Petra u Rimu

Prošlo je pola tisućljeća od postavljanja kamena temeljca sadašnje Vatikanske bazilike svetog Petra, a točno 17 stoljeća otkako je počela izgradnja njezine istoimene prethodnice obilježio je i papa Benedikt XVI Ratzinger, podsjetivši uz Reginu Caeli, koju je izmolio u Castel Gandolfu, da je njegov davni prethodnik Julije II Della Rovere postavio kamen temeljac 18 travnja 1506.



Tako je počela gradnja najveće crkve kršćanstva i najveće bogomolje na svijetu, čime je trebalo proslaviti i ne samo svetog Petra, nego i njegove nasljednike. Jedan od njih, Pavao V Borghese, za čijeg je pontifikata dovršena fasada, bio je toliki egocentrik da na grednjak nije uopće unio Petrovo ime, samo njegovu titulu "prvaka apostolskoga", a na sredinu iznad glavnih vrata je dao uklesati svoje ime: Pavlvs V Bvrghesius Romanvs. Bilo mu je važnije navesti da je on iz Rima nego da mu se prvi prethodnik zvao Petar.

Grandomanija velikog pape



Da bi se mogla sazdati nova bazilika, valjalo je razrušiti staru, koju je car Konstantin dao nad Petrovim grobom sazdati 12 stoljeća ranije (građena je 306-337). Prije toga je papa Anaklet izgradio nad grobom omanji spomenik, "trofej", otprilike na istoj razini na kojoj je sada Petrov grob. Taj "trofej" ostao je ugrađen u konstantinovsku Vatikansku baziliku. Bilo je i prije planova za njezino rušenje i za izgradnju nove, jedan od njih je za Nikolu V pripravio i veliki renesansni arhitekt Leon Battista Alberti (čini se da je baš to onaj "Idealni grad" koji se čuva u Urbinu), ali se Nikola V nije odvažio na to da sruši taj spomenik, nego je 1451 ponovo restaurirao staru Baziliku, a posao je povjerio baš Albrtiju i Bernardu Rossellinu.



Julije II, papa ratnik i mecena, nije imao tih obzira. Naručio je projekt od Bramantea, pa se prije 500 godina dao svečano odnijeti u nosiljci do točke gdje je trebalo podići jedan od četiriju golemih stupova da drže najveću kupolu na svijetu, tu je dao ukopati dvije zlatne spomen medalje i još 11 od drugih kovina, postavio spomen ploču, i dopustio da ga teolog Egidio iz Viterba nazove "novim Salamunom", prispodobivši ga s izraelskim kraljem koji je dao sazdati Jahveov hram u Jeruzalemu.



Dan ranije je bijesan iz Rima za Firenzu odjezdio Michelangelo, uvjeren da mu je Bramante nasapunao dasku, jer u njegovu projektu nije bilo prostora za njegovo najambicioznije djelo: grobnicu Julija II (od koje je, na kraju, realiziran tek manji dio, ali je sam Mojsije stekao trajnu svjetsku slavu, premda je završio, zajedno s grobnicom, u drugoj crkvi Svetog Petra u okovima). Ljuti kipar nije shvatio da je baš radi veličine grobnice Papa htio novu crkvu, jer ona ne bi stala ni u jednu postojeću. Napokon je to objasnio Michelangelu, ali kao što Mojsije nije ušao u Zemlju Obećanu, tako ni Julijeva grobnica nije vidjela završetka ni Vatikanske bazilike.



Julije II se opredijelio za Bramantea, jer je njegova megalomaska vizija (crkva u koju bi stalo sve pučanstvo tadašnjeg Rima) sasvim odgovarala grandomaniji velikog pape. Koji se dao inspirirati dotad najvećom zgradom na svijetu, Maksencijevom bazilikom (od koje je ostao samo manji dio nakon potresa).



Golemu crkvu je, s obzirom na razaranje dotadašnjih spomenika, kritizirao mnogi humanist, pa i Erazmo Rotterdamski, a mrtvoga Julija II je na nišan uzeo Andrea Guarna u satiričkom dijalogu u kojemu sveti Petar pokojnom Bramanteu prigovara što mu je srušio crkvu, graditelj odgovara da je to učinio "po nalogu pape Julija II i da mu olakša punu kesu", a sveti Petar priklopi da Julije II nije odriješio svoj novčanik nego je trgovao oprostima grijeha i još ratovao da bi financirao projekt.

Projekt se više puta mijenjao



Zaista, Julije II je pisao vladarima i biskupima da mu pomognu financirati golemo djelo. Obećao je oprost grijeha onima koji ulože novac u izgradnju Svetog Petra u Vatikanu. U tu svrhu su bule s oprostom grijeha (indulgencije) prodavane po Evropi. Njemački svećenik Martin Luther je 1517 u svoje teze protiv papinske politike unio i kritiku tog financiranja, ustvrdivši da bi "kršćani morali svoja dobra iskoristiti da prehrane obitelj a ne ih rasipati da kupuju indulgencije". Nije to bio razlog raskola koji je urodio protestantskom reformom, ali je bio najznamenitiji povod. Crkva građena da bude simbol jedinstva i rimskog centralizma postala je jedan od povoda razjedinjavanja, a da još nije bila dovršena. 



Njezin se projekt više puta mijenjao za gradnje. Bramante je predvidio građevinu centralnog tipa, s tlorisom grčkog križa, s kupolom točno nad grobom. Rafafel Sanzio, koji je preuzeo projekt 1514, opredijelio se za klasičnu peterobrodnu baziliku. Građevinu je preuzeo Antonio da Sangallo, a za njim tek Michelangelo, koji je opet odlučio graditi građevinu centralnog oblika i nad njom najveću kupolu na svijetu, ne više kopiju one nad Panteonom (kako je mislio Bramante), nego je za uzor uzeo Brunelleschijevu kupolu nad firentinskom Svetom Marijom cvjetnom, pa ju je još povećao i, na kraju, zaoblio, stvorivši jedan od savršenih arhitektonskih oblika. Nadzirao je njezinu izgradnju sve do 1564, kad je umro.

Vatikansko poduzeće najstarije



Naslijedili su ga Vignola, pa Giacomo Della Porta i, napokon, već barokni arhitekt Domenico Fontana, koji je projektirao veći dio Kvirinalske palače, te Apostolsku palaču pored Svetog Petra. Carlo Maderno je završio kupolu, Urban VIII je dao rastopiti brončane urese iz panteona da bi Gianlorenzo Bernini imao od čega izliti tabernakul nad Petrovim grobom, a Bernini je projektirao i trg pred Svetim Petrom s kolonadom, dovršen 167 pod Aleksandom VII.



Fabbrica di San Pietro, kako se službeno zvalo poduzeće izgradnje Vatikanske bazilike, nije tada prestala postojati. Na golemu zdanju vazda ima nešto popraviti, restaurirati, zakrpiti, spasiti… i tako do dana današnjega, kada i to poduzeće slavi 500-godišnjicu, kao najstarije postojeće u Rimu i Italiji. Posljednji veliki zahvat dovršen je prije sedam godina.

Čišćenje otkrilo nijanse kamena



S fasade Vatikanske bazilike svetog Petra ujesen 1999 skinute su skele nakon dvogodišnje restauracije uoči Velikog jubileja - i odmah su počele polemike. Kao i pri svim velikim restauracijama posljednjih godina (Sikstinska kapela u Vatikanu, Leonardova Posljednja večera u Milanu itd.) stručna i nestručna javnost su se podijelile: jedni hvale ponovno pronađen i davno zaboravljen izvorni izgled, a drugi pak tvrde da se javnost navikla na drukčije pa joj treba ostaviti tako kako se navikla. Oko Sikstine polemike su splasnule i javnost se sada navikla na izvorne Michelangelove boje, za koje je Vasari onda pisao da su najživahnije koje je vidio. Još brže se javnost navikla na nov-star izgled fasade Svetog Petra, obnovljen po arhivskim podacima.



Najviše polemike izazivalo je što je papinska loža dobila crvene stupove i zeleno zaleđe. Te su boje nađene u tragovima i pod naslagom smoga. Uostalom, to posljednje čišćenje je omogućilo da se razvide različite nijanse kamena koji je Carlo Maderno odabrao za fasadu, uz odobrenje pape Pavla V Borghesea. Tim razlikama fasada je dobila na živahnosti i razvedenosti, što i jest bila karakteristika baroka.

Bošković je izmjerio točnu masu građevine

Još jedan hrvatski isusovac ostavio je trag u Svetom Petru. Rimski student pa profesor Josip Rugjer Bošković, Dubrovčanin, na poziv pape Benedikta XIV u Rimu izračunao je, među ostalim, duljinu meridijanskog stupnja grada Rima, čak je o tome uz pomoć jednog subrata objavio golemo djelo u pet svezaka ("De litteraria expeditione per Pontificiam ditionem", Rim 1755.).



Povjereno mu je da prouči i istraži pukotine na kupoli Svetog Petra, što je Bošković uspješno i obavio opasavši je s pet željeznih obručeva, izmjerivši prethodno precizno da masa građevine iznosi, današnjim mjerama, točno 56.207.837 kilograma.

U Vatikanskoj bazilici nije manjkalo ni Hrvata

Ni Hrvata nije manjkalo u Vatikanskoj bazilici svetog Petra, ni u ovoj novoj, pa ni u staroj. Ljudevit Maričić navodi kako ima naznaka da je u njoj nađen hrvatski novac iz IX-X stoljeća.



Pouzdano ih je bilo za prve Svete godine, koju je papa Bonifacije VIII proglasio 1300. Ondje je bio i firentinski pjesnik Dante Alighieri, jedan od otaca talijanske književnosti, kojemu su se prizori Jubileja urezali u sjećanje, pa ih je rabio u Božanskoj komediji: u njezinu raju spominje i hodočasnika "možda iz Hrvatske" koji je zinuo od čuda vidjevši Veronikin rubac pa se nije mogao nadiviti otisku Božjeg lica.



Jedino umjetničko djelo s hrvatskim pečatom u toj najvećoj crkvi kršćanstva isklesao je Ivan Duknović, trogirski kipar koga u Italiji pišu Giovanni Dalmata. On je zajedno s Minom da Fiesole izradio nadgrobni spomenik svoga velikog mecene, pape Pavla II (Pietra Barba, Mlečanina, za koga je izradio i portal rimske Mletačke palače).



Taj nadgrobni spomenik postavljen je još 1471 u tadašnju baziliku sv. Petra, pa je pri njezinu rušenju rastavljen, te se dijelovi čuvaju u kripti sadašnje velebne Vatikanske bazilike. Jedan dio, reljef s Bogorodicom, bio je iznad groba bl. Ivana XXIII, koji je pri beatifikaciji preseljen u samu Baziliku, pa je zatim pod njim ukopan papa Ivan Pavao II.



U Vatikanskoj bazilici svetog Petra još od sredine XVI stoljeća postoji ispovjednik za Hrvate, penitencijar, kako se to ovdje kaže. Hrvati su svog penitencijara dobili - kako piše jedan od njih, franjevac konventualac Ljudevit Maričić u svome izvrsnom feljtonu o hrvatskim tragovima u Rimu (i u kasnijoj istoimenoj knjizi) - zauzimanjem hrvatske kolonije u Rimu, a osobito Bratovštine sv. Jeronima.



To je na sjednici Bratovštine, održanoj 3. prosinca 1553., predložio tadašnji kapelan bratovštine, fra Tiburcije Buća iz Kotora, koji je uskoro i postao prvi penitencijar. Kasnije je sveti Francisco Borgia isposlovao da penitencijari budu isusovci.



Među njima je bio i znameniti jezikoslovac Bartul Kašić. On je nakon svećeničkog ređenja 1606. godine položio poseban ispit te je imenovan penitencijarom u Vatikanskoj bazilici sv. Petra. Ispovijedao je penitente koji su govorili latinski i talijanski, ali je  to činio u prvom redu za svoj ilirski ili dalmatinski narod.