U jednom od svojih rijetkih intervjua, Viktor Olegovič Pelevin, glasovit po lucidnim književnim "tripovima" u onostranost, mistiku i SF, na pitanje kako se u 80-ima od karijere inženjera elektrotehnike prebacio na putanju jednog od najznačajnijih pisaca postsovjetske Rusije, dao je sljedeći odgovor:
"Kao postdiplomcu glavom mi se vrzmala ideja kako Staljin nije umro, nego se skriva po tajnim tunelima i špiljama ispod Moskve.
Malo pomalo ideja se razvila u kratku priču za koju ne mogu reći da je bila osobito dobra, ali svidio mi se osjećaj kojim me pisanje ispunjavalo..."
Fantazija koja je pred sumrak Sovjetskog Saveza okupirala budućeg "Princa perestrojke" temelji se na jednoj od najraširenijih urbanih ruskih legendi - priči o golemom tajnom gradu koji je za vrijeme SSSR-a stvoren pod Moskvom za potrebe Centralnog komiteta, Politbiroa i tajne policije. U istinite korijene ove legende kao da nitko i ne sumnja, premda ne postoji nijedan konkretan dokaz misterioznog "grada" nepoznatih dimenzija.
Nekad se pisanje o od javnosti skrivenom staljinističkom kompleksu podzemnih prostorija i metro linija smatralo opasnom rabotom koja autora može dovesti pod sumnju za subverzivno djelovanje, no danas je ono tema mnogih ruskih medija, pogotovo zato što bi misterij uskoro mogao biti razriješen.
Moskovske vlasti predvođene gradonačelnikom Jurijem Lužkovom najavile su novi grandiozni projekt, po kojem bi 80 posto moskovske površine bilo uključeno u stvaranje "grada pod gradom": novih linija Metroa, parkirališta, trgovačkih kompleksa, muzeja i još koječega. Premda je veliko pitanje koliko je vizija vlastodržaca ostvariva, Lužkovljevi bageri i kranovi počeli su kucati na vrata jedne velike tajne.
Konkretno, takva vrata nose epitet tzv. Staljinie Germovorota (stalj je na ruskome čelik). Rešetkama izolirana, hermetična vrata s masivnim betonskim blokom nalaze se ispod rijeke Moskve, a vidljiva su iz javnog Metroa na putu između stanica Sportivnaja i Univerzitet. Iza njih se nalazi samo slijepi pomoćni tunel, no čak i službene stranice moskovske podzemne željeznice napominju kako je taj prolaz mnogo dulji, kako se "spušta dublje od javnih tunela ispod rijeke, a zatim naglo skreće u stranu".
Legenda o gradu mnogo je starija i od Staljina, i od hladnog rata, a i od komunizma. Raspreda se još od kraja 18. stoljeća, kada su javnosti prvi put postali dostupni podaci i mape podzemnih prolaza, kanala, "katakombi" te drugih prokopa pod ruskom prijestolnicom. No gradnja podzemlja intenzivirala se pred Drugi svjetski rat.
Negdje u to vrijeme navodno je sagrađen i tzv. Metro 2, paralelna, tajna linija podzemne željeznice koja je spajala Kremlj sa strateškim mjestima te lokacijama daleko izvan grada, među kojima su golemi periferni bunker u Ramenkima te aerodrom Vnukovo.
U slučaju atomskog napada ovaj je sustav bio uvježban za hitno prebacivanje čitavog Centralnog komiteta Komunističke partije SSSR-a na lokacije izvan metropole. List Pravda nedavno je objavio kako je svaki član Politbiroa za slučaj krizne situacije imao svoj luksuzni apartman od oko 180 kvadrata u podzemnom gradu.
Pravda piše kako je Leonid Brežnjev jednom, ranih 70-ih, posjetio svoj ured za izvanredne situacije i bio oduševljen. Možda ne toliko oduševljeni, ali svakako iznenađeni, bili su radnici pri demoliranju nekad najvećeg hotela na svijetu. Sagrađen 1967., hotel Rossija služio je za primanje članova kongresa Komunističke partije SSSR-a.
Prije nekoliko godina tvrtka moskovskog tajkuna Šalve Čigirinskoga dobila je koncesiju za preuređenje tih prostora u neposrednoj blizini Kremlja, a pri iskapanju naišlo se na veliku prostoriju - bunker u koji stane čak 4000 ljudi. Mjesto otkrića preuzeli su agenti, pretpostavlja se iz Federalnaje službe bezopasnosti (sljednice sovjetskog KGB-a).
Obol pričama o zagonetnom moskovskom podzemlju daju i razni svjedoci koji tvrde da su vidjeli ili sudjelovali u gradnji neke od strogo povjerljivih lokacija, ali i tzv. "kopači", pustolovno nastrojeni amateri koji lutaju kanalizacijskim sistemima u potrazi za skrivenim odajama. Kruži legenda da je bunker u Ramenkima sadržavao velike spavaonice, generatore, zalihe hrane, pa čak i kinodvorane i bazene - da je napravljen tako da u njemu nekoliko tisuća ljudi može preživjeti 30-ak godina.
Paradoksalno ili ne, jednu od rijetkih fotografija kojima se pokušava dokazati postojanje bunkera u Ramenkima izdao je 1991. američki Department of Defence, kao i mapu moskovske podzemne željeznice na kojoj je, uz javne linije, ucrtan i fantomski Metro 2. U posljednje se vrijeme mogu čuti glasine da će dio tajnog metroa biti priključen regularnom sustavu moskovske podzemne.
Osim što bi postale nova velika turistička atrakcija, stanice bi rasteretile postojeći sustav koji često trpi kritike zbog nesnosnih gužvi. Jedan od najpoznatijih zagovornika ideje pisac je i filmski scenarist Vladimir Gonik. Istraživanjem sporne tematike bavi se 25 godina, a 90-ih se proslavio romanom "Podzemlje" koji detaljno opisuje misteriozni moskovski underground.
Prema pisanju Pravde, opisi su bili toliko detaljni da je pisac "završio na neugodnom razgovoru s agentima državne sigurnosti". Gonik među ostalim tvrdi kako je proces integracije dva metroa već počeo. Kao primjer daje liniju Filevskaja koja vodi od centra prema sjeverozapadu, a za Staljinove je vladavine navodno služila za prebacivanje visokih dužnosnika u diktatorove rezidencije izvan grada.
Osim zagovornika postoje i osporavatelji teze o "sekretnoem metrou". Među njima je Hanan Isakovič Abramson, umirovljeni rudarski inženjer sa 60-godišnjim radnim iskustvom. On je sudjelovao u gradnji tajnih sigurnosnih zdanja pod glavnim gradom Rusije i tvrdi kako Metro 2 ne postoji. No, u razgovoru za jedan tehnološki magazin Abramson je potvrdio kako postoje odjeljci koji povezuju niz međusobno jako udaljenih vladinih objekata, čime je zapravo potvrdio tezu o postojanju skrivenoga grada.
Marko Stričević
"Kao postdiplomcu glavom mi se vrzmala ideja kako Staljin nije umro, nego se skriva po tajnim tunelima i špiljama ispod Moskve.
Malo pomalo ideja se razvila u kratku priču za koju ne mogu reći da je bila osobito dobra, ali svidio mi se osjećaj kojim me pisanje ispunjavalo..."
Fantazija koja je pred sumrak Sovjetskog Saveza okupirala budućeg "Princa perestrojke" temelji se na jednoj od najraširenijih urbanih ruskih legendi - priči o golemom tajnom gradu koji je za vrijeme SSSR-a stvoren pod Moskvom za potrebe Centralnog komiteta, Politbiroa i tajne policije. U istinite korijene ove legende kao da nitko i ne sumnja, premda ne postoji nijedan konkretan dokaz misterioznog "grada" nepoznatih dimenzija.
Nekad se pisanje o od javnosti skrivenom staljinističkom kompleksu podzemnih prostorija i metro linija smatralo opasnom rabotom koja autora može dovesti pod sumnju za subverzivno djelovanje, no danas je ono tema mnogih ruskih medija, pogotovo zato što bi misterij uskoro mogao biti razriješen.
Moskovske vlasti predvođene gradonačelnikom Jurijem Lužkovom najavile su novi grandiozni projekt, po kojem bi 80 posto moskovske površine bilo uključeno u stvaranje "grada pod gradom": novih linija Metroa, parkirališta, trgovačkih kompleksa, muzeja i još koječega. Premda je veliko pitanje koliko je vizija vlastodržaca ostvariva, Lužkovljevi bageri i kranovi počeli su kucati na vrata jedne velike tajne.
Konkretno, takva vrata nose epitet tzv. Staljinie Germovorota (stalj je na ruskome čelik). Rešetkama izolirana, hermetična vrata s masivnim betonskim blokom nalaze se ispod rijeke Moskve, a vidljiva su iz javnog Metroa na putu između stanica Sportivnaja i Univerzitet. Iza njih se nalazi samo slijepi pomoćni tunel, no čak i službene stranice moskovske podzemne željeznice napominju kako je taj prolaz mnogo dulji, kako se "spušta dublje od javnih tunela ispod rijeke, a zatim naglo skreće u stranu".
Legenda o gradu mnogo je starija i od Staljina, i od hladnog rata, a i od komunizma. Raspreda se još od kraja 18. stoljeća, kada su javnosti prvi put postali dostupni podaci i mape podzemnih prolaza, kanala, "katakombi" te drugih prokopa pod ruskom prijestolnicom. No gradnja podzemlja intenzivirala se pred Drugi svjetski rat.
Negdje u to vrijeme navodno je sagrađen i tzv. Metro 2, paralelna, tajna linija podzemne željeznice koja je spajala Kremlj sa strateškim mjestima te lokacijama daleko izvan grada, među kojima su golemi periferni bunker u Ramenkima te aerodrom Vnukovo.
U slučaju atomskog napada ovaj je sustav bio uvježban za hitno prebacivanje čitavog Centralnog komiteta Komunističke partije SSSR-a na lokacije izvan metropole. List Pravda nedavno je objavio kako je svaki član Politbiroa za slučaj krizne situacije imao svoj luksuzni apartman od oko 180 kvadrata u podzemnom gradu.
Pravda piše kako je Leonid Brežnjev jednom, ranih 70-ih, posjetio svoj ured za izvanredne situacije i bio oduševljen. Možda ne toliko oduševljeni, ali svakako iznenađeni, bili su radnici pri demoliranju nekad najvećeg hotela na svijetu. Sagrađen 1967., hotel Rossija služio je za primanje članova kongresa Komunističke partije SSSR-a.
Prije nekoliko godina tvrtka moskovskog tajkuna Šalve Čigirinskoga dobila je koncesiju za preuređenje tih prostora u neposrednoj blizini Kremlja, a pri iskapanju naišlo se na veliku prostoriju - bunker u koji stane čak 4000 ljudi. Mjesto otkrića preuzeli su agenti, pretpostavlja se iz Federalnaje službe bezopasnosti (sljednice sovjetskog KGB-a).
Obol pričama o zagonetnom moskovskom podzemlju daju i razni svjedoci koji tvrde da su vidjeli ili sudjelovali u gradnji neke od strogo povjerljivih lokacija, ali i tzv. "kopači", pustolovno nastrojeni amateri koji lutaju kanalizacijskim sistemima u potrazi za skrivenim odajama. Kruži legenda da je bunker u Ramenkima sadržavao velike spavaonice, generatore, zalihe hrane, pa čak i kinodvorane i bazene - da je napravljen tako da u njemu nekoliko tisuća ljudi može preživjeti 30-ak godina.
Paradoksalno ili ne, jednu od rijetkih fotografija kojima se pokušava dokazati postojanje bunkera u Ramenkima izdao je 1991. američki Department of Defence, kao i mapu moskovske podzemne željeznice na kojoj je, uz javne linije, ucrtan i fantomski Metro 2. U posljednje se vrijeme mogu čuti glasine da će dio tajnog metroa biti priključen regularnom sustavu moskovske podzemne.
Osim što bi postale nova velika turistička atrakcija, stanice bi rasteretile postojeći sustav koji često trpi kritike zbog nesnosnih gužvi. Jedan od najpoznatijih zagovornika ideje pisac je i filmski scenarist Vladimir Gonik. Istraživanjem sporne tematike bavi se 25 godina, a 90-ih se proslavio romanom "Podzemlje" koji detaljno opisuje misteriozni moskovski underground.
Prema pisanju Pravde, opisi su bili toliko detaljni da je pisac "završio na neugodnom razgovoru s agentima državne sigurnosti". Gonik među ostalim tvrdi kako je proces integracije dva metroa već počeo. Kao primjer daje liniju Filevskaja koja vodi od centra prema sjeverozapadu, a za Staljinove je vladavine navodno služila za prebacivanje visokih dužnosnika u diktatorove rezidencije izvan grada.
Osim zagovornika postoje i osporavatelji teze o "sekretnoem metrou". Među njima je Hanan Isakovič Abramson, umirovljeni rudarski inženjer sa 60-godišnjim radnim iskustvom. On je sudjelovao u gradnji tajnih sigurnosnih zdanja pod glavnim gradom Rusije i tvrdi kako Metro 2 ne postoji. No, u razgovoru za jedan tehnološki magazin Abramson je potvrdio kako postoje odjeljci koji povezuju niz međusobno jako udaljenih vladinih objekata, čime je zapravo potvrdio tezu o postojanju skrivenoga grada.
Divovski sustav građen je 40 godina"... To je transportni podzemni sustav koji povezuje Kremlj s komandnim punktovima koji moraju osigurati stabilnost rada višeg vojnog i političkog rukovodstva zemlje u razdoblju nuklearnog rata. Riječ je o gigantskom sistemu. Gradio se 40 godina. U njegov razvitak uloženi su ogromni novci. Sve do 1991. godine njegovo nastajanje i postojanje bili su najstroža državna tajna." Izjava bivšeg prefekta moskovskog administrativnog okruga Muzikantskogo o tajnom sustavu, objavljena na web stranicama Moskovskog metroa. |
Marko Stričević
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....