Čak 11 posto znanstvenih članaka objavljenih u srpskim časopisima je plagijat, zaključak je istraživanja Centra za evaluaciju u obrazovanju i nauci (CEON) u Beogradu. Ali unatoč tome javno dostupnom podatku, pomoćnik ministra nauke, Tibor Sabo, izjavio je za novine Danas da plagiranje "nije previše rasprostranjeno". Sabo kaže da su nedavno otkrivena samo četiri plagijata – zanemarujući rezultate istraživanja koje je otkrilo 240 plagijata srpskih autora objavljenih u 2008-2009. na engleskom jeziku.
Da se rezultatima dodaju i članci na srpskom i oni stranih autora objavljenih u Srpskim časopisima situacija bi bila još i mnogo gora.
Osim zataškavanja epidemije plagijata, koju tamošnji mediji nazivaju "javnom tajnom", šokantno je i ponašanje samih uredništava časopisa – čuvara znanstvenog zapisa. CEON-ovo istraživanje pokazalo je da su urednici manje skloni uočiti plagijat nego nezavisni analitičari.
Nakon objave preliminarnih rezultata prošloga siječanja, uslijedio je tek mali, simboličan broj povlačenja plagiranih članaka.
CEON održava i nacionalni citatni indeks te svojevrsnu bazu znanstvenih časopisa, SCIndeks, iz kojega su nakon istraživanja zbog višestrukih prijestupa sa plagijatima i "manipulativnim citiranjem" isključili tri časopisa. Pretraživanjem SCIndeksa pronalazi se svega šest retrakcija, tj. povlačenja ili poništavanja radova, od preko 80.000 radova objavljenih u 400-tinjak časopisa. No ni tih šest nije povučeno prema svima dostupnim preporukama kao što su one tijela Committee on Publication Ethics ( COPE). Naime, iako su objavljene kratke obavijesti o povlačenju, četiri članka su još uvijek dostupni u potpunosti kao da se nikada ni nisu povukli. Kako nazvati takva poništavanja - lažne retrakcije? Retrakcije radi reda?
Znamo zašto se plagira – objavljivanje znanstvenih radova broji se pri napredovanju u zvanju. I dok za kvalitetan rad često trebaju godine rada, prepisati se može u jedno popodne, uz kavicu. A zašto i ne, ako čak i kada se plagijat otkrije, nitko ne snosi posljedice?
Slično je i u Hrvatskoj, o čemu sam pisao u prošlom blogu, iako kod nas još uvijek nema istraživanja koja bi kvantificirala broj plagijata na nacionalnom nivou. No broj i način retrakcija je uglavnom poražavajući.
U Srbiji su povučeni članci iz časopisa: Srpski arhiv za celokupno lekarstvo (2 članka povučena u 2010.), Stomatološki glasnik Srbije (2010.), Computer Science and Information Systems (2010.), Vojnosanitetski pregled (2009.) i Ekonomski anali (2006.).
Obavijesti o retrakcijama koje su ovi časopisi objavili su dobre jer navode koji se članci i iz kog razloga povlače, ali su nedostatne jer ne citiraju mišljenja autora povučenih članaka kako je to preporučeno i uobičajeno. Autor članka povučenog iz Vojnosanitetskog pregleda, Vuk Mijailović, kaže da je o retrakciji saznao od prijatelja, dodajući: "nije mi data prilika da javno objasnim razloge kako je nastao plagijat". "Do greške je došlo zbog mog neiskustva," kaze Mijailović, jer je prvi članak objavljen bez njegovog znanja, što je opet šokantan način uređivanja časopisa ako je zaista tako bilo. Ali bez obzira, preporučena praksa je kontaktirati autore članka i s njima u konzultacijama povući članak sa njihovom isprikom i objašnjenjem propusta.
Mozda najgori način povlačenja je onaj iz Stomatološkog glasnika Srbije čija obavijest kaže da je članak iz 2009 "povučen, odnosno poništen, i ne nalazi se u bazi podataka ovog časopisa. Time se onemogućava navođenje ovoga rada u bibliografiji potpisanih autora i sprečava njegovo eventualno citiranje." Iako zvuči principijelno, uredništvo uopće nije maknulo plagirani članak sa svoje web stranice ili iz SCIndeks-a, što je upravo suprotno tvrdnjama u obavijesti u povlačenju. Tko tu koga vuče za nos?
Slično je i sa retrakcijom članka turskih autora objavljenog 2010. u bosanskom časopisu Bosnian Journal of Basic Medical Sciences. Taj članak još uvijek nije označen kao povučen na njihovoj web stranici – nema veze između obavijesti o povlačenju i samoga plagiranog članka.
Urednici Ekonomskih anala su bili malo dramatičniji u svojoj obavijesti: "Redakcija Ekonomskih anala žali što mora da obavesti svoje čitateljstvo da se dogodio jedan nemili događaj." Ispostavilo se da jedan članak iz anala "nije originalan i da jednostavno predstavlja plagijat" pa redakcija povlači rad iz časopisa, "što znači da svako njegovo citiranje ili navođenje u spiskovima literature i bibliografijama nije dozvoljeno i u skladu sa tim, redakcija je povukla ovaj tekst sa web-stranice časopisa i preduzela korake da se on ukloni i sa svih drugih relevantnih stranica Interneta". Ta redakcija se i ispričala autorima originalnog rada te znanstvenoj javnosti, kao i čitateljima i zaista izbrisala članak sa svoje stranice ali i iz SCIndeksa.
Jedini problem je što su preporuke da se povučeni radovi ne brišu, to jest ne uklanjaju u cijelosti iz časopisa, nego da se jasno označe kao povučeni ali ostave tamo. Naime, zbunjujuće je samo izbrisati članak bez traga, iskrenije je i od veće koristi ga javno identificirati kao povučenog.
Najbolja od ovih šest retrakcija je iz časopisa Computer Science and Information Systems. Urednici su ostavili naslov članka i informacije o autorima na web stranici ali su ispod toga, tamo gdje je nekad stajao članak, postavili upravo obavijest o retrakciji i link (poveznicu) na originalni rad. Slično je povučen i članak slovenskih autora s Instituta Jožef Stefan u britanskom časopisu Europhysics letters, koji je objavljen u 2011. bez znanja šestorice od osmero koautora zbog čega je i povučen. Na web stranici gdje je članak sada stoji i obavijest o povlačenju, jasno istaknuta žutom bojom iznad sažetka samoga članka.
Zanimljivo je i da se većina plagijata ne otkriva u postupku uređivanja i recenzije iako je to s današnjom tehnologijom jednostavno i trebalo bi biti rutinski. Pitam se kako je tek sa gorim primjerima znanstvene nečestitosti, kao npr. izmišljanja i manipulacije podacima, rezultatima, neetičnim istraživanja i sl. Prvi korak prema otkrivanju i povlačenju takvih radova te adekvatnim sankcijama nečestitih znanstvenika, od zabrane objavljivanja, otkaza pa u težim slučajevima i sudskih procesa, je svakako i otvorena i argumentirana rasprava o ovome velikom problemu znanstvenih zajednica zemalja u našoj regiji.
S obzirom da se većina znanstvenika i znanstvenih časopisa i u Hrvatskoj i u Srbiji financira upravo iz državnih proračuna, to se tiče i svih stanovnika koji plaćaju poreze u ovim državama. Mislim da ćemo se svi složiti da ako već financiramo znanstvenike i časopise onda bi trebalo financirati izvrsnost i čestit rad, a ne razno-razne plagijatore i urednike kojima nije stalo da se adekvatno brinu o znanstvenom opusu.