Ovo pišem u garaži zgrade. Tamo su me poslali jer znaju da sporo pišem, pa da stignem. Imam šljem. Za bicikl, posudila mi ga je gospođa s prvog kata kojoj se nikada neće ništa dogoditi. I ništa je ne može iznenaditi. Ta je u rodilište otišla četiri tjedna ranije, da ju ne iznenadi. Dojavili su nam da imamo bombu u zgradi. Prvo smo mislili da je nekome rođendan pa nam javljaju da se ne iznenadimo, a onda je netko spomenu murju i istjerali su nas van. Sve osim mene. Meni su rekli da budem u blizini. Uzeo sam tranzistor, da me bodri neka glazba. Ne radi, nema signala. Gore, u redakciji, to sam vidio prije nego sam otišao, radili su raspored.
Slagali su i novi tekst za čitatelje. Ante je predložio da napišemo nešto u stilu: “Dok čujete i zadnji zvuk listanja novina...”, a onda je netko rekao da su to koristili u onom partizanskom filmu. Tamo je poruka glasila: “Dok se čuje i zadnji metak s Ljubina groba...”. Uglavnom, ništa od toga. Ostao sam sâm s Njom u garaži. Nakratko. Rekla je da će poslati Aziraphalea i onog drugog, Crowleyja, čim Michael i David završe novu epizodu “Good Omensa”. Jer će oni sve srediti. Zvao sam Kaptol, možda imaju kakav hot-line za ove koji misle da je sve otišlo kvragu. Nemaju. Ni na internetu. Ženski glas s centrale Kaptola je prekidajući vezu spomenuo Mariju.
S njom se zadnjom čula vidjelica. Ona koju svako malo zadese neka čuda. Kad je bila mala, vidjela je Gospu i od tada je spašena. Jednostavno, ona vidi, sve kuži, iako je cijela ta priča dosta nategnuta već dvije tisuće godina. Zasniva se na sagi bez kraja i konca o antijunaku bez biološkog oca, tumaranju svijetom, lošem pravnom sustavu, koji je njega kaznio smrću, a spasio onu Barabu, novoj šansi i takvim ludostima koje ni vojska scenarista “Igara prijestolja” ne bi smislila. E, baš se lik iz te priče javio djeci u Međugorju, među kojima je bila i djevojčica.
I to ne prestaje već jedno trideset godina. Devedesete su bile prije deset godina? Svako toliko se toj vidjelici javi Gospa i prenese joj neku poruku. Svi kojima ona to ispriča budu egzaltirani i sretni, a onda se pojavi gladna čeljad koju treba nahraniti, ponekad im složiti i krevet da prespavaju - tako je nastalo Međugorje, centar vjerskog turizma u Hrvata i drugih katolika. Neki se dan opet dogodilo čudo. Kao što to uvijek biva, nepoznat netko je vidjelici zabetonirao dio obale pred kućom. Onako ružno, stavio je neke ploče kako bi postojala i primisao o estetici i uređivanju, a kada se sve osušilo, uredno posložio nekoliko ležaljki. Da se odmori nekoliko ljudi gledajući more i božanske ljepote. Kad su pitali vidjelicu da što je to, rekla je da nema pojma. - Kakva kuća? Koja plaža? Kakvo betoniranje?
Prvi put čujem za sve to, nije to istina i ne mislim se sada spuštati na tu razinu i to komentirati - kazala je medijima, u tom trenutku malo iznervirana neobičnim pitanjem. Obično je pitaju za Gospu, a to izazove blagi osmijeh. Ova su joj pitanja zvučala kao da je ‘91., kao da je okupator i devastator obale, a onaj tko je okupator i devastator obale je, zna se, sve, ali ne domoljub. Njime se bave kazneno pravo, inspekcije, gleda ga se kao otimača, a ne kao nekoga tko ima direktnu vezu sa Svetom obitelji. Jer, ne obraća se Gospa nekome tko bi drmnuo komad obale i uzeo ga kao svoje. I sada samo treba naći policajca, građevinskog i komunalnog inspektora i suca koji je pošten pa da sankcioniraju čudesnu preobrazbu obale u turistički objekt. A to se zove čudo u Hrvatskoj. Zato je džabe onaj izlazio iz groba prije dvije hiljade godina.