ZAGREB - Prije otprilike pet ili šest godina jedan od urednika u novinama u kojima sam tada radio nazvao me je na dan kad sam trebao otići na godišnji odmor. Rekao je mi je kako, prema vijestima koje je dočuo, veliki hrvatski klasik Ante Babaja stoji slabo sa zdravljem i mogao bi umrijeti. "Ne bi bilo loše", rekao je, "da prije nego što odeš na godišnji pripremiš neki nekrolog."
Doista sam napravio draft nekrologa koji, mislim, i danas stoji negdje u zakutku mojega hard diska. Ali, dok sam ga pisao, točno sam znao da nikad neće biti upotrijebljen jer kad jednom ljude otpišete, nekim ste im urokom produljili život. Ipak, nisam mogao ni u snu pomisliti da ću pet ili šest godina nakon te zgode sjediti u publici i gledati premijeru novog cjelovečernjeg filma Ante Babaje. A pogotovo nisam mogao pomisliti da će taj film biti pravi biser.
A Ante Babaja, najdosljedniji autorski modernist hrvatskog filma, uporni filmski elitist koji je tjerao po svom usprkos mijenama ukusa i ideologija, vratio se "iz mrtvih" dokumentarnim filmom koji stavlja točku na "i" njegova malog, neujednačenog, ali opet sjajnog opusa. Taj film se zove "Dobro jutro" i u njemu Ante Babaja prikazuje svoj svakodnevni život u domu za starije i nemoćne osobe Medveščak. Na poticaj Tomislava Jageca, stari klasik Babaja oboružao se atributom nove, demokratske filmske kulture - malom, lako pokretnom videokamerom. Tom kamerom Babaja snima dnevnu rutinu staračkog doma, snima obroke, čišćenje, pospremanje, jutarnje buđenje. Snima posjete koje prima, fizioterapiju, odlaske liječniku, izlaske u kavanu, svakodnevne domske incidente.
U tu dnevničku cjelinu Babaja umeće inserte iz vlastitih starih filmova nastojeći povezati asocijativno svoje klasične radove sa sadašnjim dnevnim dogodovštinama. Istodobno, Babaja kroz hičkokovski dvorišni prozor prikazuje ritmove i cikluse okolnog svijeta. Tu je Importanne, hram novog kapitalističkog konzumizma. Tu su golubovi, prolaznici, pijanci. Redatelj koji je najveći dio svog opusa posvetio propadanju, starenju i neumitnoj smrti, u "Dobrom jutru" dokumentira svoju jesen života u prvom licu. U veličanstvenom finalu Babaja prikazuje okolni svijet kroz rešetke prozora i pušta zvuk domskih djelatnica koje kucaju na vrata i ponavljaju na svakim vratima "Dobro jutro, dobro jutro". Tamo gdje odziva nema, tamo je smrt - motiv koji je Babaju opsjedao u čitavom opusu, motiv kojem je posvetio svoje posljednje, dirljivo i iznimno djelo.
Babajin film "Dobro jutro" bio je sjajan izbor za otvaranje trećeg Zagreb Doxa, festivala koji će ove godine očito biti u znaku osobnijih, autobiografskih priča u prvom licu. Tom osnovnom tonu pridružio se i udarni večernji film prvog dana konkurencije, film "TV Junkie" autora Michaela Caina i Matta Radeckog.
Slično nekim drugim velikim dokumentarističkim hitovima kao što su i "Tarnation" ili "Capturing Friedmans", i "TV Junkie" se bazira na blagoslovljenom dokumentarnom materijalu - videovrpcama čovjeka koji je godinama sustavno kamerom bilježio svoj svagdan. Taj čovjek je Rick Kirkham, nekadašnji popularni TV novinar koji je desetljećima pratio svoju obiteljsku povijest, profesionalne uspone i padove te borbu s ovisnošću o cracku, koja ga je uništila profesionalno i financijski i razrušila mu obitelj. Teško je objasniti ekshibicionistički poriv koji je Kirkhama nagnao da snima baš sve - obiteljske tučnjave, pa čak i vlastita privođenje u policiju - ali taj skaredni, "žuti" materijal urodio je dokusapunicom koja se gleda bez treptaja.
Prvog dana Doxa prikazana su u regionalnom programu i dva hrvatska naslova. Prvi od njih - "Posljednji autohtoni Petrović" Damira Terešaka - priča je o pastiru s Cresa koji otvoreno govori o vlastitoj impotenciji i ovisnosti o pornografiji. Drugi, "C2H5OH" Miroslava Sikavice, televizijski je dokumentarac nastao u okviru dokumentarnog programa "Direkt". Riječ je o filmu koji se bavi zadanom društvenom temom - a to su mladi i alkohol. Ipak, iz tog didaktičkog zadatka Sikavica je izvukao mali dokumentarni biser. Prateći tri skupine studenata u Opatiji, Šibeniku i Zagrebu, Sikavica dojmljivo predstavlja novu omladinsku scenu u kojoj pivo i pelinkovac čine armaturu svih socijalnih interakcija.
Jurica Pavičić
Doista sam napravio draft nekrologa koji, mislim, i danas stoji negdje u zakutku mojega hard diska. Ali, dok sam ga pisao, točno sam znao da nikad neće biti upotrijebljen jer kad jednom ljude otpišete, nekim ste im urokom produljili život. Ipak, nisam mogao ni u snu pomisliti da ću pet ili šest godina nakon te zgode sjediti u publici i gledati premijeru novog cjelovečernjeg filma Ante Babaje. A pogotovo nisam mogao pomisliti da će taj film biti pravi biser.
| U tu dnevničku cjelinu Babaja umeće inserte iz vlastitih starih filmova nastojeći povezati asocijativno svoje klasične radove sa sadašnjim dnevnim dogodovštinama. Istodobno, Babaja kroz hičkokovski dvorišni prozor prikazuje ritmove i cikluse okolnog svijeta. Tu je Importanne, hram novog kapitalističkog konzumizma. Tu su golubovi, prolaznici, pijanci. Redatelj koji je najveći dio svog opusa posvetio propadanju, starenju i neumitnoj smrti, u "Dobrom jutru" dokumentira svoju jesen života u prvom licu. |
U tu dnevničku cjelinu Babaja umeće inserte iz vlastitih starih filmova nastojeći povezati asocijativno svoje klasične radove sa sadašnjim dnevnim dogodovštinama. Istodobno, Babaja kroz hičkokovski dvorišni prozor prikazuje ritmove i cikluse okolnog svijeta. Tu je Importanne, hram novog kapitalističkog konzumizma. Tu su golubovi, prolaznici, pijanci. Redatelj koji je najveći dio svog opusa posvetio propadanju, starenju i neumitnoj smrti, u "Dobrom jutru" dokumentira svoju jesen života u prvom licu. U veličanstvenom finalu Babaja prikazuje okolni svijet kroz rešetke prozora i pušta zvuk domskih djelatnica koje kucaju na vrata i ponavljaju na svakim vratima "Dobro jutro, dobro jutro". Tamo gdje odziva nema, tamo je smrt - motiv koji je Babaju opsjedao u čitavom opusu, motiv kojem je posvetio svoje posljednje, dirljivo i iznimno djelo.
Babajin film "Dobro jutro" bio je sjajan izbor za otvaranje trećeg Zagreb Doxa, festivala koji će ove godine očito biti u znaku osobnijih, autobiografskih priča u prvom licu. Tom osnovnom tonu pridružio se i udarni večernji film prvog dana konkurencije, film "TV Junkie" autora Michaela Caina i Matta Radeckog.
Slično nekim drugim velikim dokumentarističkim hitovima kao što su i "Tarnation" ili "Capturing Friedmans", i "TV Junkie" se bazira na blagoslovljenom dokumentarnom materijalu - videovrpcama čovjeka koji je godinama sustavno kamerom bilježio svoj svagdan. Taj čovjek je Rick Kirkham, nekadašnji popularni TV novinar koji je desetljećima pratio svoju obiteljsku povijest, profesionalne uspone i padove te borbu s ovisnošću o cracku, koja ga je uništila profesionalno i financijski i razrušila mu obitelj. Teško je objasniti ekshibicionistički poriv koji je Kirkhama nagnao da snima baš sve - obiteljske tučnjave, pa čak i vlastita privođenje u policiju - ali taj skaredni, "žuti" materijal urodio je dokusapunicom koja se gleda bez treptaja.
Prvog dana Doxa prikazana su u regionalnom programu i dva hrvatska naslova. Prvi od njih - "Posljednji autohtoni Petrović" Damira Terešaka - priča je o pastiru s Cresa koji otvoreno govori o vlastitoj impotenciji i ovisnosti o pornografiji. Drugi, "C2H5OH" Miroslava Sikavice, televizijski je dokumentarac nastao u okviru dokumentarnog programa "Direkt". Riječ je o filmu koji se bavi zadanom društvenom temom - a to su mladi i alkohol. Ipak, iz tog didaktičkog zadatka Sikavica je izvukao mali dokumentarni biser. Prateći tri skupine studenata u Opatiji, Šibeniku i Zagrebu, Sikavica dojmljivo predstavlja novu omladinsku scenu u kojoj pivo i pelinkovac čine armaturu svih socijalnih interakcija.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....